Obično, kada se govori o pastoralnoj skrbi u župi, pomisli se na slavljenje mise, osobito nedjeljom, kao i na ispovijedanje vjernika. Tu su i priprave za krštenje i brak. Također, postoje različiti oblici savjetovanja—tješenje onih koji su izgubili voljenu osobu smrću, pomaganje onima koji se bore s raznim osobnim, bračnim ili obiteljskim problemima.
Popis pitanja s kojima se suočava župnik mogao bi se gotovo beskonačno proširivati. Međutim, rijetko se, ako ikada, razmatra kakvu ulogu u pastoralnom kontekstu imaju tradicionalna, učiteljska naučavanja Crkve. Kakve veze nauk ima s nečijim običnim, svakodnevnim, uobičajenim životom? Ima li on ikakav utjecaj na način na koji se živi? Nažalost, odgovor na ta pitanja često je “vrlo malo.”
Dio problema, premda ne isključivo, leži u tome što se crkveni nauci ponekad prikazuju na negativan način, i to katkada od strane zaređenih službenika, svećenika i biskupa, koji su, ironično, upravo postavljeni da ih naviještaju i brane. Takav se nemar može pronaći čak i na najvišim razinama—Rim nije iznimka. Tradicionalni nauci Crkve znaju se prikazivati kao mrtvi, beživotni, apstraktni, akademski ostaci prošlosti. Relikvije koje bi, navodno, trebalo baciti na smetlište povijesti. Umjesto toga, navodno su potrebna nova, kreativna crkvena učenja koja bi bila relevantna današnjem kulturnom ozračju. Nešto što bi imalo veze sa suvremenim svijetom u kojem ljudi stvarno žive. Nešto što bi bilo teološki elastičnije, s obzirom na različite moralne i doktrinarne stavove mnoštva današnjih “obrazovanih” katolika.
Međutim, je li takva procjena drevnih crkvenih nauka uopće prikladna i točna? Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je razjasniti što uopće znači “nauk” ili “dogma.”
S obzirom na negativno shvaćanje riječi “nauk,” možda bi crkvene nauke bilo prikladnije nazivati otajstvima vjere. Ta otajstva jesu oni nauci koji su ili dogmatski definirani ili su tijekom stoljeća postali dijelom autentičnog crkvenog naučavanja—nerijetko s korijenima u biblijskim i apostolskim vremenima. Tako se mogu nabrojiti neki od najvažnijih nauka Crkve—Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Sina Božjega i Duha Svetoga, uskrsnuće tijela, Bezgrješno začeće i Uznesenje. Mnoge od tih vjerskih tajni nalazimo u raznim vjerovanjima, poput Apostolskog vjerovanja i Nicejsko-carigradskog vjerovanja, koje se moli svake nedjelje i na liturgijske svetkovine.
Ovdje je potrebno istaknuti dvije stvari. Prvo, mnogi od tih nauka definirani su zato što su se tijekom vremena pojavile različite hereze. Primjerice, u četvrtom stoljeću svećenik po imenu Arije niječe da je Isus uistinu Sin Božji. Arije je tvrdio da je Isus stvorenje, premda prvo od svega stvorenoga i najsličnije Bogu. Biskupi na Nicejskom saboru (325. g.) kao odgovor na Arijevo nijekanje proglasili su da je Isus “jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem, po kojemu je sve stvoreno.”
Dakle, suprotno Ariju, oci su ispovjedili ono što je već bilo naviješteno u Novom zavjetu i što se vjerovalo od vremena apostola. Isus je jedinorođeni Sin Očev, i stoga je Bog, kao što je i Otac Bog. Budući da je Bog kao što je Otac Bog, Isus je istobitan s Ocem, to jest, posjeduje istu božansku narav kao i Otac. Jedan Bog, dakle, jest međusobni odnos Boga Oca i Boga Sina. Štoviše, Isus, Sin Božji, “radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s neba i po Duhu Svetom utjelovio se od Djevice Marije i postao čovjekom.”
Tako su na Nicejskom saboru dogmatski definirani i nauk o Trojstvu i nauk o Utjelovljenju. Isus, koji je Bog kao što je Otac Bog, isti je onaj Sin koji je postao čovjekom. Te su istine bile dogmatski definirane kako bi se osiguralo ispravno shvaćanje spasenja. Da Isus nije bio Bog, ne bi nas mogao spasiti, jer samo Bog može ostvariti naše spasenje. Isto tako, da Isus nije bio čovjek, ne bi mogao spasiti nas ljude, jer upravo smo mi bili oni kojima je spasenje bilo potrebno.
Slično, kada je dovedeno u pitanje božanstvo Duha Svetoga, Prvi carigradski sabor (381. g.) proglasio je da “Duh Sveti, Gospodin i životvorac, izlazi od Oca.” (Mnogo kasnije, u Katoličkoj Crkvi, dodano je da Duh Sveti “izlazi od Oca i Sina.” To i danas ostaje u uporabi.) Ipak, bit dogme jest da, kao što je Sin rođen od Oca i stoga pravi i potpuni Bog, tako je i Duh Sveti, koji izlazi od Oca, jednako pravi i potpuni Bog. Duh je, dakle, božanski Gospodin zajedno sa Sinom. Osim toga, Duh Sveti je i darovatelj života jer, prebivajući u onima koji su kršteni, on je zalog vječnoga života. Dakle, jedan Bog jest međusobni odnos Oca, Sina i Duha Svetoga.
Ovdje se može uočiti da su nauci definirani na Nicejskom i Carigradskom saboru već bili naviješteni u Novom zavjetu. Ono što su sabori učinili bilo je osigurati da vjera, koja je već bila sadržana u Pismu, bude jasno obranjena, sačuvana i ispovijeđena. Također, ovdje postaje jasno da nauci utjelovljuju istine božanske objave, i to na način da vjernici u vjeri mogu znati koje istine prebivaju u otajstvima vjere—odnosno što trebaju vjerovati za svoje spasenje.
Drugo, budući da su nauci objavljene istine, oni se često shvaćaju isključivo kao prenošenje znanja—znanja koje nije bilo poznato prije nego što je bilo objavljeno. Tako je tek u Utjelovljenju Sina Božjega Isus objavio Trojstvo, to jest i Oca i Duha Svetoga. Međutim, takvo shvaćanje pogrešna je interpretacija božanske objave i otajstava vjere. Otajstva vjere nisu jednostavno istine koje se poznaju izvan nas samih, nego su to istine u kojima sudjelujemo i od kojih živimo. Ovdje će nekoliko primjera biti korisno.
Kada smo kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, mi smo uvedeni u sam život Presvetoga Trojstva—glavno i središnje otajstvo vjere iz kojega izvire svako drugo otajstvo. Kao posvojena djeca, po preobražavajućem djelovanju Duha Svetoga, oblikujemo se na sliku Isusa Sina, te tako postajemo posvojena djeca Očeva. Trojstvo, dakle, nije samo otajstvo vjere koje poznajemo, nego otajstvo u koje smo uvedeni.
Štoviše, po sakramentu krštenja postajemo i udovi Kristova Tijela, gdje je uskrsli Isus glava, a mi postajemo jedno tijelo u njemu. Mi, u životu i ljubavi Duha Svetoga, postajemo jedna živa stvarnost u Kristu. To dvostruko krstno otajstvo vjere sada je postalo otajstvo u koje smo mi, kao kršćani, uključeni.
Također, jedno od otajstava naše vjere nalazi se u Isusovu djelu našega spasenja. Prije više od dvije tisuće godina Isus je, kao veliki svećenik, samoga sebe prinio na križu kao žrtvu za oproštenje naših grijeha. Slavno je uskrsnuo od mrtvih kako bismo mi imali život vječni. No, moramo sudjelovati u tim spasiteljskim otajstvima ako želimo uživati njihove plodove.
Ali kako je to sudjelovanje moguće sada, kada živimo mnogo nakon Isusove smrti i uskrsnuća? Kao što po sakramentu krštenja imamo udioništvo u životu Trojstva i postajemo udovi Kristova tijela, tako i ovdje sada sudjelujemo u tim spasiteljskim otajstvima naše vjere po misi. U misi, po djelovanju zaređenog svećenika, ali i po svećeništvu krštenih laika, Isusova jednom zauvijek prinesena žrtva smrti postaje prisutna, i u misi svi sudionici bivaju pridruženi toj jedinoj spasiteljskoj žrtvi prenesenu Ocu za oproštenje grijeha. Nakon što je Ocu prenesene ta jednom zauvijek spasiteljska žrtva raspetoga Isusa, mi imamo povlasticu i pravo primiti Isusa u svetoj pričesti. Pričestimo se uskrsnulim, darovanim Tijelom Kristovim i uskrsnulom, prolitom Krvlju Kristovom. Mi smo doslovno u zajedništvu s uskrsnulim Isusom samim i međusobno jedni s drugima. Po krštenju postajemo udovi Kristova tijela, a u euharistiji se uvodimo u najpotpuniji izraz tog mističnog sjedinjenja s Kristom ovdje na zemlji.
To euharistijsko otajstvo vjere postaje, dakle, eshatološko iščekivanje njegova ispunjenja—pune zrelosti Kristova Tijela čiji smo udovi, i time potpunog sudjelovanja u životu Presvetoga Trojstva. U Isusu, Sinu, u zajedništvu s Duhom Svetim, mi u potpunosti postajemo Očeva posvojena djeca.
Gornji primjeri našeg sudjelovanja u otajstvima vjere stoga su uvod u to zašto je nauk pastoralno značajan. Bez tih i drugih otajstava vjere, pastoralna bi praksa izgubila svoje srce, a upravo to je briga za vjernike, i klera i laika. Sama Crkva jest to otajstvo u kojem sva otajstva vjere nalaze svoj dom i iz kojega se nude svima. Sudjelovati u crkvenom i sakramentalnom životu Crkve znači biti obuhvaćen svim naučavanjima, svim otajstvima koja ona naviješta i brani.
U tom svjetlu, biskupi, svećenici i đakoni zaređeni su da budu pastoralni služitelji tih otajstava, tih živih nauka vjere. Oni to čine barem na dvostruk način. Prvo, moraju jasno i postojano naviještati, u homilijama, govorima i ponekad u pisanju, puninu crkvenog naučavanja. Samo tako će vjernici laici doći do sve dubljeg poznavanja otajstava vjere i tako u njima sudjelovati na sve dostojniji i zahvalniji način. Krajnji je cilj da svi, opet i kler i laici, rastu u svojoj ljubavi prema otajstvima vjere, otajstvima čiji su dionici. Svi su pozvani klicati, u divljenju i strahopoštovanju, u crkvenim naučavanjima, jer ona su dah kojim diše Kristovo Tijelo i životna krv kojom se svi hrane.
Drugo, s obzirom na navedeno, pastiri su pozvani razmatrati otajstva vjere, jer samo tada mogu o njima nadležno govoriti. U skladu sa starim skolastičkim načelom, čovjek može dati samo ono što sam posjeduje. Pastiri moraju poznavati i ljubiti nauke Crkve ako žele prenijeti to znanje i potaknuti tu ljubav kod vjernika.
U svemu navedenom, nadam se da sam pokazao važnost nauka u pastoralnom kontekstu. Daleko od toga da nisu potrebni, crkvena doktrinarna tradicija od presudne je važnosti danas, jer mnogi vjernici mogu biti gotovo potpuno neupućeni u spasiteljska otajstva naše vjere. Taj nedostatak znanja, zauzvrat, rađa ravnodušnošću prema njima. Ako se Crkva želi obnoviti u Duhu istine, ono što nam je sada potrebno jest snažno propovijedanje i poučavanje katoličkog nauka—otajstava naše ljubljene vjere.
