Bivši član Bratstva svetog Pija X. sve do biskupskih posvećenja u lipnju 1988., otac Albert Jacquemin potom se pridružio Pariškoj nadbiskupiji. Doktor pravne povijesti i kanonskog prava, predavač je na Fakultetu kanonskog prava Katoličkog instituta u Parizu te od 2022. predsjeda Nacionalnim kanonskim kaznenim sudom Francuske biskupske konferencije. Upravo je objavio knjigu Izbor raskida: nadbiskup Lefebvre, Rim, posvećenja, 1974.–2026.
Budući da je iz neposredne blizine proživio posvećenja iz 1988., autor iznosi svoje viđenje onih koja se sada planiraju. Po njegovu mišljenju, ta su posvećenja često tumačena kao neposredna posljedica neuspjeha pregovora između Bratstva svetog Pija X. i Rima. Takvo je tumačenje preusko: događaj je zapravo dio duljeg procesa, započetog još 1970-ih godina, obilježenog sve radikalnijom kritikom Drugoga vatikanskog koncila. Prateći doktrinarni i ekleziološki put nadbiskupa Lefebvrea, Albert Jacquemin pokazuje da posvećenja iz 1988. nisu bila samo pitanje disciplinskog ili liturgijskog neslaganja, nego su zadirala u mnogo temeljnija pitanja: narav Predaje, autoritet živoga Učiteljstva i uvjete hijerarhijskog zajedništva u Crkvi.
Dok se razmatraju nova biskupska posvećenja za 2026., ovo djelo baca presudno svjetlo na krizu koja otvara nekoliko ključnih eklezioloških pitanja. Razgovarali smo s njim:
Bratstvo svetog Pija X. opravdava posvećenje novih biskupa pozivajući se na stanje nužde u kojem se Crkva navodno nalazi. Kakvo je vaše mišljenje? Može li stanje nužde dopustiti posvećenje novih biskupa protivno odobrenju Pape?
Unutar Crkve, premda „stanje nužde” može postojati, ono se nikada ne može pozivati protiv izričite volje Pape. Kanonsko pravo priznaje to načelo, osobito kada je riječ o osiguravanju spasenja vjernika u izvanrednim okolnostima: ratovima, progonima, životnoj opasnosti, trajnoj nemogućnosti pristupa sakramentima ili privremenoj nemogućnosti obraćanja crkvenoj vlasti. No stanje nužde zahtijeva posebne uvjete. Opasnost na koju se poziva mora ugrožavati neko bitno dobro Crkve: mora biti ozbiljna, objektivna, stvarna ili neposredno prijeteća. Iznad svega, ne smije postojati drugo zakonito rješenje. Konačno, primijenjena sredstva moraju ostati razmjerna opasnosti i usklađena s hijerarhijskim ustrojem Crkve. Stanje nužde stoga nije pravo iznimke koje bi dopuštalo jednostrano suspendiranje poslušnosti Crkvi.
Nadalje, stanje nužde ne može proglasiti neka posebna skupina koja ga namjerava prizvati za vlastitu korist. U Katoličkoj Crkvi konačna prosudba takve situacije uvijek pripada nadležnoj vlasti — a osobito Svetoj Stolici — kada čin o kojem je riječ zadire u crkvenu strukturu.
Bratstvo svetog Pija X. pozvalo se na stanje nužde kako bi opravdalo biskupska posvećenja iz 1988. Po njegovu mišljenju, doktrinarna i liturgijska kriza nakon Drugoga vatikanskog koncila ugrožavala je prijenos katoličke vjere i svećeništva. Ta su posvećenja, prema nadbiskupu Lefebvreu, predstavljala izvanredan čin namijenjen očuvanju Predaje. U praksi su dovela do postupne autonomizacije Bratstva od rimske vlasti.
Ipak, već je 1988. taj argument bio lišen temelja činjenicom da je Sveta Stolica prihvatila načelo posvećenja jednog biskupa iz redova Bratstva. Doista, bilo je dogovoreno da taj biskup bude posvećen 15. kolovoza 1988. Rim je tako nudio kanonsko rješenje koje bi osiguralo kontinuitet djela nadbiskupa Lefebvrea bez prekida crkvenog zajedništva. Bitan uvjet — nepostojanje drugog zakonitog rješenja — dakle nije bio ispunjen. Odluka nadbiskupa Lefebvrea nije zadovoljila nijedan kriterij stanja nužde. Zato je Ivan Pavao II. u motupropriju Ecclesia Dei ta posvećenja opisao kao „šizmatički čin”.
Danas je argumentacija Bratstva svetog Pija X. postala još tvrđa. Ono sada tvrdi da su redovita sredstva posvećenja praktički nestala iz Katoličke Crkve te da Predaja u stvarnom smislu opstaje samo unutar Bratstva. No osim što ne pripada nekom posebnom svećeničkom društvu donositi takvu dijagnozu o stanju opće Crkve, ta tvrdnja izravno proturječi katoličkom nauku o nepropadljivosti Crkve. Tvrditi da je hijerarhijska Crkva bitno prestala osiguravati redoviti prijenos vjere, sakramenata i milosti znači praktički nijekati da Krist ostaje prisutan i djelatan u svojoj Crkvi.
Tu dolazimo do same srži problema: Bratstvo svetog Pija X. izričito razvija ekleziologiju zamjene koja je strana katoličkoj Predaji. Smatra da je primilo poslanje — ne navodeći od koje vlasti — nadomjestiti navodne propuste same Crkve. Priznanje Pape sada je tek teorijsko, jer se stvarni autoritet u praksi prenosi na paralelnu „jurisdikciju” Bratstva, koja sama odlučuje gdje se nalazi autentična Predaja i kada se poslušnost Svetoj Stolici može suspendirati.
Podsjetimo, raskol se ne sastoji u nijekanju autoriteta rimskog prvosvećenika, nego konkretno u tvrdokornom odbijanju podložnosti njemu. U praksi to dovodi — unatoč svim izjavama vjernosti Petrovu nasljedniku — do uspostave autonomne crkvene strukture i života izvan hijerarhijskog zajedništva. Zato su posvećenja iz 1988. opisana kao šizmatički čin. Ređenje biskupa protiv izričite Papine volje teško narušava vidljivo jedinstvo Crkve na području koje izravno dodiruje njezin božanski ustroj.
Zbog toga nova biskupska posvećenja bez papinskog mandata 1. srpnja 2026. ne bi predstavljala jednostavno ponavljanje onih iz 1988., nego znatno pogoršanje. Godine 1988. nadbiskup Lefebvre tvrdio je da čini izvanredan čin povezan s prijelaznom situacijom. Gotovo četrdeset godina poslije, ponavljanje istoga gesta pokazalo bi trajno ukorjenjenje Bratstva u logici odvajanja. Nakon desetljeća upornog odbijanja kanonske regularizacije i postupne autonomizacije, nova bi posvećenja pokazala volju za održavanjem biskupskog nasljedstva neovisnog o rimskoj vlasti.
Ako bi bila izvršena, ta posvećenja više ne bi bila samo izolirani šizmatički čin, nego — upravo zbog svojeg ponavljanja — vrhunac raskola faktično dovršenog, čak i ako oni koji ga izazivaju i dalje odbacuju taj izraz.
Širok i velikodušan prihvat koji je 1988. zatražio Ivan Pavao II., a zatim podsjetnik Benedikta XVI. da izvanredni oblik nikada nije bio ukinut, dovedeni su u pitanje dokumentom Traditionis Custodes. Ne snose li rimske vlasti dio odgovornosti za ovu slijepu ulicu?
Stvarno pitanje iza posvećenja koja razmatra Bratstvo svetog Pija X. nije liturgijsko, nego ekleziološko. Pitanje slavljenja tridentske mise više se ne može ozbiljno prizivati kao 1988., jer se ta liturgija i dalje slavi u Katoličkoj Crkvi — uključujući izvan Bratstva, u ustanovama u zajedništvu s Rimom, pa čak i, unatoč nedavnim ograničenjima (koja se uvijek mogu ublažiti), u brojnim biskupijama diljem svijeta.
Prava točka prijeloma između Bratstva svetog Pija X. i Svete Stolice ne tiče se slavljenja drevne liturgije, nego doktrinarnog autoriteta Drugoga vatikanskog koncila, tumačenja Predaje i naposljetku same naravi autoriteta u Crkvi.
Godine 1988. nadbiskup Lefebvre tvrdio je da je potrebno zajamčiti opstanak svećeništva i tridentskog obreda. Danas je taj argument izgubio svoju relevantnost. Tridentska liturgija i dalje postoji u Crkvi; svećenici, sjemeništa i zajednice priznate od Rima osiguravaju njezin prijenos. Ako Bratstvo svetog Pija X. sada razmatra nova posvećenja, to je manje radi očuvanja liturgijskog obreda, a više radi održavanja određene doktrinarne i ekleziološke pozicije.
Ponekad se tvrdi da, da nadbiskup Lefebvre nije proveo posvećenja 1988., tradicionalni instituti koji su danas u zajedništvu s Rimom nikada ne bi nastali. Može se odgovoriti da je Sveta Stolica dugo pokazivala snažno zaziranje prema tridentskoj misi upravo zato što je nadbiskup Lefebvre obranu te liturgije povezao s doktrinarnim izazovom Koncilu i rimskoj vlasti. Liturgijsko pitanje tada se činilo neodvojivim od ekleziološkog protivljenja rimskoj vlasti.
No prije svega, instituti koji danas slave tradicionalnu liturgiju unutar Crkve koriste odredbe koje je Sveta Stolica već bila dala Bratstvu u protokolarnom sporazumu od 5. svibnja 1988. — sporazumu koji je nadbiskup Lefebvre na kraju odbio. Drugim riječima, uvjeti koji su omogućavali slavljenje mise svetog Pija V. unutar crkvenog zajedništva postojali su prije posvećenja. Posvećenja stoga nisu bila nužan uvjet za opstanak tridentske liturgije u Crkvi.
Temeljno pitanje danas mnogo je ozbiljnije. Jer pravi razlog novih posvećenja jest ovo: Bratstvo smatra da samo mora osigurati autentični kontinuitet katoličke Predaje, neovisno o prosudbi Svete Stolice. Drugim riječima, samo sebi pridaje normativnu funkciju koja je u praksi viša od Učiteljstva Crkve. Pitanje dakle više nije liturgijski oblik koji nije dovoljno prihvaćen, nego paralelni doktrinarni autoritet.
Možda su ograničenja uvedena dokumentom Traditionis Custodes među vjernicima vezanima uz drevnu liturgiju pothranila osjećaj nerazumijevanja ili nepravde. No ona nisu dovoljna da objasne — a još manje opravdaju — biskupska posvećenja bez papinskog mandata. Ona odgovaraju logici trajnog uspostavljanja biskupskog nasljedstva osmišljenog da, protiv navodnog „neomodernističkog Rima”, zajamči ono što Bratstvo svetog Pija X. smatra „istinskom Predajom”. Ta pretenzija otkriva da predstojeća posvećenja nisu samo disciplinski sukob, nego vrhunac logike doktrinarnog i hijerarhijskog odvajanja — objektivno šizmatičkog.
Mislite li da se ekskomunikacija može formalizirati u trenutku kada istodobno izgleda da nema sankcija protiv njemačkih biskupa ili članova sinodalne skupine koji opravdavaju zajednice osoba istoga spola?
Kanonsko pravo (kan. 1387) uz sam čin biskupskog ređenja bez papinskog mandata veže kaznu latae sententiae (automatske) ekskomunikacije, pridržane Svetoj Stolici. Ta je odredba namijenjena izražavanju krajnje težine takvog čina, jer on izravno zadire u hijerarhijski ustroj Crkve i njezino vidljivo jedinstvo. Biskup koji djeluje pod tim uvjetima samim se činom stavlja izvan crkvenog zajedništva. Sveta Stolica stoga po završetku obreda ne čini ništa drugo nego konstatira i proglašava kaznu već nastalu samim činom.
Dana 13. svibnja 2026. prefekt Dikasterija za nauk vjere, pozivajući se na motuproprij Ecclesia Dei Ivana Pavla II. (1988.) i na Tumačiteljsku bilješku Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove (1996.), podsjetio je kakav bi bio kanonski položaj onih koji ponovno počine takav šizmatički čin.
Usporedba sa situacijom određenih njemačkih biskupa uključenih u „sinodalni put” zahtijeva razlikovanja, budući da djela o kojima je riječ nisu iste naravi. U slučaju biskupskih posvećenja bez papinskog mandata, zakon izričito predviđa automatsku kaznu unaprijed određenu. Kanonski delikt objektivno je uspostavljen samim činom. Biskupsko posvećenje bez papinskog mandata odmah predstavlja javni čin raskida u poretku hijerarhijskog zajedništva. Ono neposredno zadire u vršenje papinskog primata i apostolski ustroj Crkve.
Situacija njemačkih biskupa drukčija je. Neki njihovi stavovi nedvojbeno predstavljaju ozbiljne izazove katoličkom nauku o spolnom moralu, crkvenoj vlasti i samoj naravi Crkve. Rim je to više puta podsjetio. No ovdje nije riječ o jednom kanonskom činu uz koji bi zakon automatski vezao ekskomunikaciju latae sententiae. Kod njemačkih biskupa suočeni smo s teškim doktrinarnim pogreškama, ekleziološkim osporavanjima ili činima neposluha koji bi s vremenom mogli dovesti do sankcija — ali putem drukčijih postupaka.
Stoga je netočno prikazivati situaciju kao da Rim proizvoljno primjenjuje dvostruka mjerila na iste stvarnosti. Kanonski prijestupi nisu isti, pa tako ni pravni mehanizmi nisu isti. U jednom slučaju zakon izričito predviđa automatsku kaznu; u drugom crkvena vlast mora postupno utvrditi točnu narav doktrinarnih ili disciplinskih pogrešaka, odgovornost za te pogreške i moguću tvrdokornost uključenih osoba.
Treba dodati da Sveta Stolica nikada nije isključila mogućnost posezanja za kanonskim sankcijama protiv određenih njemačkih vođa ako ustraju u stavovima nespojivima s katoličkim naukom ili konkretno povedu Crkvu u Njemačkoj putem suprotnim crkvenom zajedništvu. Nekoliko nedavnih rimskih intervencija upravo je nastojalo spriječiti da neki nacionalni sinodalni proces pokuša sebe uspostaviti kao autonomni doktrinarni autoritet nasuprot općem Učiteljstvu.
U oba slučaja temeljno pitanje ostaje jedinstvo Crkve i zajedništvo s Petrovim nasljednikom. No oblici raskida, njihova kanonska narav i pravne posljedice koje iz njih proizlaze nisu istovjetni.
Izvor
