Prošli tjedan, na susretu s anglikanskom nadbiskupicom Canterburyja, Sarah Mullally, papa Lav XIV. rekao je:
Iako je postignut velik napredak u nekim povijesno razdornim pitanjima, u posljednjim su se desetljećima pojavili novi problemi, što otežava razlučivanje puta prema punom zajedništvu. Znam da se i Anglikanska zajednica u ovom trenutku suočava s mnogim istim pitanjima. Ipak, ne smijemo dopustiti da nas ti trajni izazovi spriječe da iskoristimo svaku moguću priliku za zajedničko naviještanje Krista svijetu.
Otkako je Crkva počela sudjelovati u ekumenskom dijalogu s „odijeljenom braćom“ tijekom Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.), mi kao Crkva odbijamo baviti se doktrinarnim sporovima koji nas zapravo dijele. Umjesto toga, veći se naglasak stavlja na pitanja koja nadilaze nadležnost Crkve, poput globalnog zatopljenja — sada preimenovanog u klimatske promjene — ili drugih ekoloških tema. Posljedično, kao da se „puno zajedništvo“ može postići u nekoj dalekoj budućnosti kompromisom između suprotstavljenih, pa čak i oprečnih stavova — Katoličke Crkve, koja naučava da posjeduje puninu božanske objave, i anglikanaca (te drugih protestanata) koji to niječu.
Tijekom dva tisućljeća Katolička Crkva, koja je Mistično Tijelo Kristovo, naučavala je da je ona jedina prava religija koju je utemeljio Isus Krist nakon što je ispunio Stari savez; i da jedino Crkva posjeduje puninu istine objavljene u Svetom pismu. Kako je istaknuo papa Pio XII. u enciklici Mystici Corporis iz 1943., to je „najprije naučavao sam Otkupitelj“ (1).
Međutim, to dugotrajno učenje izmijenjeno je tijekom Drugog vatikanskog sabora dogmatskom konstitucijom Lumen Gentium, koja je poistovjetila Kristovo mistično tijelo, koje „opstoji“ u Katoličkoj Crkvi, s djelomičnom prisutnošću „elemenata“ u drugim kršćanskim crkvama i crkvenim zajednicama (8). Ta je promjena postavila temelje suvremenom ekumenskom pokretu, koji, suprotno svome nazivu, nije istinski ekumenski. Umjesto toga, nalikuje onome što je papa Pio XI. osudio u enciklici Mortalium Animos (1928.): federaciji kršćana u kojoj svatko zadržava vlastita uvjerenja i osobni sud u pitanjima vjere, čak i kada se ta uvjerenja razilaze s uvjerenjima drugih.
Ovu novu tezu snažno je promicao talijanski, a kasnije naturalizirani njemački katolički svećenik Romano Guardini (1885.–1968.). U djelu Crkva Gospodnja: o naravi i poslanju Crkve predstavio je Crkvu kao „mistično tijelo“:
[u mjeri u kojoj gledamo na Crkvu kao organizaciju… poput udruge… još nismo došli do ispravnog razumijevanja. Naprotiv, ona je živa stvarnost i naš odnos prema njoj treba biti — život.] (160)
Iz toga je, kako je objasnio isusovac Henri de Lubac, proizašao pojam da Crkva Kristova „opstoji među članovima ljudskog društva, jer među njima ne postoji samo izvanjska skladnost, nego istinsko jedinstvo“.
Pio XII., suočen s tadašnjim pogrešnim tumačenjem značenja mističnog tijela, bio je primoran to razjasniti nekoliko godina kasnije u enciklici Humani Generis:
Neki tvrde da nisu vezani naukom, izloženim u našoj enciklici prije nekoliko godina i utemeljenim na izvorima objave, koji uči da su Mistično Tijelo Kristovo i Rimokatolička Crkva jedno te isto. Neki svode na besmislenu formulu nužnost pripadnosti pravoj Crkvi za postizanje vječnog spasenja. Drugi pak umanjuju razumnost vjerodostojnosti kršćanske vjere. (27)
Naravno, „opstoji“ se može izjednačiti s „postoji kao supstancija“, odnosno da postoji samo jedna supstancija Katoličke Crkve. No nova ekleziologija razradila je ideju „djelomičnog zajedništva“ između Katoličke Crkve i drugih crkava u raskolu, poput koptske i pravoslavnih; crkvenih zajednica, poput anglikanske, luteranske i drugih glavnih protestantskih; te sekti, poput Jehovinih svjedoka ili kršćanskih fundamentalista.
Doista, u istom odlomku Lumen Gentium stoji: „…iako se mnogi elementi posvećenja i istine nalaze izvan njezine vidljive strukture“, što može navesti na zaključak da se spasenje može objektivno naći čak i u (talmudskom) judaizmu, hinduizmu, budizmu i mnogim drugim istočnjačkim religijama koje su po svojoj naravi panteističke.
Dana 29. lipnja 2007. kardinal William Levada, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere — danas Dikasterij za nauk vjere — pokušao je razjasniti terminologiju pojma „opstoji“. Izjavio je da je Krist „ustanovio ovdje na zemlji“ samo jednu Crkvu i ustanovio je kao „vidljivu i duhovnu zajednicu“ koja od samog početka i kroz stoljeća uvijek postoji i uvijek će postojati, i u kojoj se jedino nalaze svi elementi koje je sam Krist ustanovio.
Ta jedna Kristova Crkva, koju u Vjerovanju ispovijedamo kao jednu, svetu, katoličku i apostolsku… Ta Crkva, ustrojena i organizirana na ovome svijetu kao društvo, opstoji u Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s njime.
Iz toga se može zaključiti da, barem u terminologiji, postoji jasna razlika između „Katoličke Crkve“ i „Crkve Kristove“; pri čemu ova potonja obuhvaća širi pojam i nije isključivo konstituirana kao vidljivo društvo u Katoličkoj Crkvi. Izraz subsistit in daje razumjeti da Crkva Kristova, iako ne postiže svoju puninu u drugim crkvenim ili nekršćanskim religijskim zajednicama, ipak jest u njima prisutna, kako je izričito naveo kardinal Joseph Ratzinger u dokumentu Dominus Iesus (2000.).
Izrazom subsistit in Drugi vatikanski sabor nastojao je uskladiti dvije doktrinarne tvrdnje: s jedne strane, da Crkva Kristova, unatoč podjelama među kršćanima, u potpunosti postoji samo u Katoličkoj Crkvi, a s druge strane da se „izvan njezine strukture nalaze mnogi elementi posvećenja i istine“, to jest u onim crkvama i crkvenim zajednicama koje još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. (16)
Ratzinger dalje objašnjava da, iako se formula subsistit in ne može izjednačiti s tvrdnjom da jedna Kristova Crkva može opstojati i u nekatoličkim crkvama i crkvenim zajednicama, ipak postoje elementa Ecclesiae, odnosno elementi te iste Crkve.
Bilo bi svima nama mnogo lakše da su i Levada i Ratzinger naveli dokument Orientalium Ecclesiarum (1964.), koji govori o istočnim katoličkim Crkvama i kaže:
Sveta Katolička Crkva, koja je Mistično Tijelo Kristovo, sastavljena je od vjernika koji su organski sjedinjeni u Duhu Svetomu istom vjerom, istim sakramentima i istim upravljanjem, te koji se, združujući u različite skupine povezane hijerarhijom, oblikuju u zasebne (istočne katoličke) Crkve ili obrede. (2)
Bilo bi korisno i za Sarah Mullally da je papa Lav rekao isto — da je Engleska Crkva tek crkvena zajednica koja treba biti u punom skladu s rimskim prvosvećenikom. Ili da je spomenuo kako kardinal John Henry Newman, nakon svog obraćenja na katoličanstvo, nikada nije sudjelovao ni u kakvom „dijalogu“, jer je znao da se puno zajedništvo može naći jedino unutar Mističnog Tijela Kristova, koje je Katolička Crkva.
