Papa Lav XIV. nedavno je ponovno potvrdio uvjerenje koje kršćani imaju već stoljećima: „institucijama su potrebni ljudi koji znaju živjeti zdravu sekularnost, to jest stil razmišljanja i djelovanja koji potvrđuje vrijednost religije, a istovremeno čuva razliku – ne odvojenost niti pomutnju – u odnosu na političku sferu.”
Lav time dotiče srž shvaćanja saeculuma svetog Augustina, što se otprilike može prevesti kao „vrijeme“, „doba“ ili „era“. Prema Augustinu, živimo u eri u kojoj su sve ljudske institucije obuhvaćene konačnom svetom poviješću koja će se ispuniti u Kristovu drugom dolasku.
Kršćani su, dakle, prosvijetljeni Evanđeljem, pozvani djelovati unutar tih institucija i utjecati na njih na način koji svjedoči o, potvrđuje i promiče ne samo dostojanstvo ljudske osobe stvorene na sliku Božju i otkupljene po Kristu, nego – kako tvrdi Russell Hittinger – i dostojanstvo društva.
Ukratko, za kršćane „sekularno“ nije loša riječ. Daleko od toga. To je zapravo ispravan način opisivanja stvarnosti kao već otkupljene, ali koja još uvijek čeka puno očitovanje onoga što je to otkupljenje donijelo. Budući da sadašnje saeculum nije krajnji čovjekov horizont, svjetovne institucije uživaju legitimnu autonomiju, ali samo u smislu „razlike“, a ne „odvojenosti“.
Papine Lavove nedavne izjave bolje se razumiju ako se vratimo kratkom sažetku iste ideje koji je 2006. dao Benedikt XVI. Govoreći skupini talijanskih pravnika, pokojni je Papa rekao da je zadaća vjernika:
„formulirati pojam sekularnosti koja, s jedne strane, priznaje mjesto koje pripada Bogu i njegovu moralnom zakonu, Kristu i njegovoj Crkvi u ljudskom životu, kako pojedinačnom tako i društvenom; a s druge strane, potvrđuje i poštuje ‘pravednu autonomiju zemaljskih stvari’, ako se pod tim izrazom, kako ponovno potvrđuje Drugi vatikanski koncil, podrazumijeva čovjekovo ‘postupno otkrivanje, korištenje i uređivanje zakona i vrijednosti materije i društva’.“ (Gaudium et Spes, 36)
Benedikt koristi srednjovjekovni pojam saeculuma kao kontrast suvremenom, postmodernom poimanju. U srednjem vijeku, „sekularno“ je jednostavno označavalo razliku između civilne i crkvene vlasti. Čovjekova konačna sudbina nalazi se izvan vremena, pa bi to trebalo biti područje brige Crkve. No, čovjek ipak živi u vremenu, pa su svjetovne institucije potrebne kako bi se bavile pitanjima vezanima uz njegove zemaljske potrebe.
Središnji cilj politike trebaju biti dobra ovoga vremenskog poretka, prije svega zemaljski mir koji Augustin naziva tranquillitas ordinis – „spokoj poretka“. Cilj Crkve pak mora biti očuvanje sadržaja božanske objave i dijeljenje sakramenata koji duše vode u Nebo.
Potrebni su i knezovi i biskupi, premda je u srednjem vijeku bilo mnogo trenutaka kada bi jedan uzurpirao vlast drugoga. Pokušaji rješavanja takvih sukoba uvijek su se, međutim, oslanjali na ispravno razumijevanje sekularnog onako kako su ga definirali Augustin i Benedikt. U tom smislu, kako piše Larry Siedentop, „sekularizam je dar kršćanstva svijetu.“
Robert Reilly objašnjava: „Samo je kršćanstvo podržalo i obranilo sekularizaciju potrebnu za razvoj konstitucionalizma. Razlikovanje između Boga i Cezara, koje je ključno za odvojene suverenitete Crkve i države, ima samo jedan izvor (tj. kršćanstvo).”
Očito je da papa Lav XIV., na ovaj ili onaj način, želi nastaviti ključni projekt koji je započeo Benedikt XVI. – podsjetiti svijet na taj dar.
Benedikt je neumorno podsjećao svijet da je postmoderno poimanje „sekularnog“ potpuno preokrenulo srednjovjekovno shvaćanje. „Ono je počelo značiti isključivanje religije i njezinih simbola iz javnog života te njihovo ograničavanje na privatnu sferu i pojedinačnu savjest“, rekao je.
Upravo je taj stav pretvorio „sekularno“ u lošu riječ – barem za kršćane.
To je pogrešno shvaćanje koje pokušava opravdati potpunu odvojenost Crkve i države, ne ostavljajući prostora da prva intervenira u društveni život i ponašanje građana. Ono podrazumijeva da je politika područje bez religije koje mora biti zaštićeno od „onečišćenja“ religijskim uvjerenjima.
Ponovno vrednovanje onoga na što su mislili Augustin, Benedikt i Lav ključno je u vremenu kada mnogi gube povjerenje u današnje političke institucije i pozivaju na ozbiljan zaokret prema nekoj vrsti „postliberalnog“ poretka.
Ako, kako tvrdi Patrick Deneen, „liberalizam“ podrazumijeva temeljnu promjenu u definiciji „slobode“ – od klasične prema modernoj, prema kojoj sam slobodan raspolagati svojim vlasništvom kako god želim – tada očito imamo problem.
Ako se, međutim, sloboda koju podrazumijeva liberalizam treba oblikovati riječima i djelima kršćana koji djeluju u javnoj sferi prema ispravnom shvaćanju „sekularnog“, tada nema razloga da se ta sloboda ograničava vanjskim političkim strukturama.
Drugim riječima, ako kršćanima nije samo dopušteno nego su i obvezni djelovati i govoriti u „sekularnoj“ sferi kao kršćani – i ako je država dužna dopustiti im da to čine – tada bi u javnom prostoru postojalo snažno uporište za odgovornu upotrebu slobode, kojom bi građani sami na sebe preuzimali potrebna ograničenja radi općeg dobra.
Ukratko, ponovno otkrivanje ispravnog shvaćanja „sekularnog“ – onog koje je u Augustinovu smislu snažno pozitivno – nadahnut će kršćane da mnogo učinkovitije promiču opće dobro nego što bi to činilo stvaranje postliberalne države koja bi ograničavala ljudsku slobodu kako bi usmjerila volju svojih građana prema konačnom dobru.
„Zdrava sekularnost“ koju papa Lav XIV. ima na umu – ista ona na koju je Benedikt XVI. nastojao podsjetiti Europu i Zapad – pruža veće obećanje za ljudski procvat nego popuštanje lošoj sekularnosti koja zagovara ograničavanje ljudske slobode vanjskim sredstvima.
Izvor
