Može li Katolička Crkva promijeniti svoje mišljenje i učenje o spolnom moralu? Je li napokon došlo vrijeme da posluša progresivce i ukine asketske elemente kršćanskog morala, čime bi se katolicizam uskladio s ostatkom svijeta koji ljubav svodi na erotizam?
Ova su pitanja izazvala intenzivne rasprave još od Drugog vatikanskog sabora. Za razliku od svojih prethodnika, papa Franjo ublažio je crkvena učenja o spolnosti, navodno kako bi olakšao njihov teret vjernicima. Njegova pobudnica Amoris laetitia čini se da dopušta katolicima u nevaljanim i preljubničkim brakovima pristup Euharistiji, što je u očitom sukobu s Isusovim učenjem o razvodu. A Fiducia supplicans, koja je odobrila blagoslov istospolnih parova, bila je začetnička potvrda LGBT agende.
Ova sporna pitanja uskoro će biti u središtu pozornosti kada Sinodalne studijske skupine objave svoja konačna izvješća ovog prosinca. Hoće li Sinoda dodatno ohrabriti one koji traže promjene u crkvenom učenju o istospolnim odnosima i drugim pitanjima?
U svom preliminarnom izvješću, studijska skupina o kontroverznim pitanjima — uključujući spolni moral — naznačila je da preferira “promjenu paradigme” koja prioritet daje osobnom iskustvu, razlučivanju i “kontekstualnoj vjernosti” Evanđelju, a ne skupu unaprijed “zapakiranih” objektivnih normi.
U svom drugom privremenom izvješću, objavljenom prošlog tjedna, skupina je nastavila govoriti o “promjeni paradigme … u kontinuitetu s Drugim vatikanskim saborom” te je homoseksualnost označila kao “pojavljujuće pitanje”, a ne kontroverzno. No bilo je malo naznaka o njihovim konkretnim preporukama. Opasnost ove potencijalne krivovjerje jest marginalizacija univerzalnih moralnih normi, poput zabrane umjetne reprodukcije, koje imaju duboke ontološke i antropološke temelje.
Kako će papa Lav odgovoriti na konačno izvješće ove studijske skupine ako ono pozove na veliku izmjenu moralnih načela Crkve?
Zasigurno postoji razlog za zabrinutost. Tijekom intervjua za portal Crux objavljenog u rujnu, papa Lav naznačio je da bi promjena u crkvenom učenju o spolnosti mogla biti moguća nakon promjene u stavu: “Mislim da moramo promijeniti stavove prije nego uopće razmislimo o tome da promijenimo ono što Crkva kaže o bilo kojem pitanju.” Ostavivši otvorena vrata doktrinarnoj fleksibilnosti, papa je potaknuo samozadovoljni optimizam među onima koji traže oslobođenje od moralne tradicije Crkve.
Trebao je pojasniti da je takva doktrinarna revizija nemoguća. Te doktrine ne ovise o promjenjivim strujanjima javnog mnijenja niti o hirovima osobnog iskustva. One su utemeljene na vječnom poretku istine i vrijednosti. Moralni propisi Crkve ukorijenjeni su u istini da je ljudska narav nepromjenjiva; da je brak, definiran kao jedinstvo dviju osoba u jedno tijelo muškarca i žene, nerazrješiv; i da bračni čin, koji mora biti ograničen na brak, ne znači samo ljubav nego i potencijalnu plodnost novog života.
Ove temeljne doktrine svoj temelj imaju u Šestoj i Devetoj zapovijedi te u drugim ključnim tekstovima Svetog pisma (kao što su Mt 19,1–12; Mt 5,27–28; Mk 10,1–12; 1 Kor 6,9 i Post 1–3). Kao što je moralni teolog Germain Grisez istaknuo, stoljećima su se katolički vjernici — od papa i biskupa do laika — brižno držali ovih bezvremenih pravovjerje. Teolozi i katehete poučavali su ova učenja diljem Crkve. A kada se vjerni kršćani povežu u takvo zajedništvo, posjeduju neprevarljivi karizam istine.
Prema Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugog vatikanskog sabora (Lumen gentium), “sveukupno tijelo vjernika … ne može se prevariti u vjeri”, jer postoji “nadnaravni osjećaj vjere [koji] izražava jednodušnost svih u pitanjima vjere i morala” (br. 12).
Neka od tih učenja izražena su i u papinskim enciklikama poput Casti connubii i Humanae vitae. Enciklika Humanae vitae pape Pavla VI., koja predstavlja nezabludivo učenje redovitog Učiteljstva, inzistira na tome da svi spolni čini moraju biti generativne naravi. Svaki pokušaj izmjene tih drevnih moralnih vjerovanja favoriziranjem spolne aktivnosti izvan heteroseksualnog braka ugrozio bi cjelovitost ove enciklike i doveo u pitanje čitavu mrežu usko povezanih doktrina o spolu, rodu i ljudskoj naravi koje podupiru to učenje.
Oni koji nastoje ukloniti taj skup doktrina očito zanemaruju činjenicu da je Objavu Krist dovršio u svojim djelima i riječima. Oni također moraju zanemariti ključne naputke dokumenta Drugog vatikanskog sabora Dei Verbum (br. 7): “sve što je On objavio za spasenje svih naroda treba zauvijek ostati u svojoj cjelovitosti i prenositi se svim naraštajima.” Te riječi odjekuju Isusovu nalogu učenicima: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode … učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19–20). Njegova zapovijed pretpostavlja da istina objavljene Riječi nadilazi granice kulture, prostora i vremena.
S obzirom na stalne pokušaje unutar Crkve da se normaliziraju homoseksualni odnosi, Isusovo učenje o Božjem naumu za bračnu ljubav posebno je prikladno. U svom odgovoru farizejima na pitanje o dopuštenosti razvoda, Isus jasno upućuje na stvaralački poredak, proglašavajući da je brak oduvijek bio jedinstvo u jedno tijelo između muškarca i žene. To je jedinstvo moguće zbog unaprijed određene dvojnosti muškarca i žene, jer “onaj koji ih na početku stvori, muško i žensko stvori ih” (Mt 19,4).
U rečenici bogatoj filozofskom dubinom, on izjavljuje da te dvije osobe “više nisu dvoje, nego jedno” (Mt 19,6). Po naravnom dizajnu samo muškarac i žena mogu postići višu razinu jedinstva time što postaju potpuni i trajni dar jedno drugome. Nerazrješivost, Stvoriteljev naum za čovječanstvo “od početka”, nalazi se u samom središtu svakog bračnog saveza.
A taj naum narušavaju preljub, razvod i ponovna ženidba, spolni odnosi izvan braka te neheteroseksualne veze. Vjernost Objavi i Drugom vatikanskom saboru jasno zahtijeva očuvanje tih svetih doktrina koje su već bile zamagljene i kompromitirane dokumentima Amoris laetitia i Fiducia supplicans.
Neki moralni teolozi tvrdili su da je vrijeme da se “odvežu čvorovi” koje je Humanae vitae stvorila u katoličkom moralu svojim inzistiranjem da je kontracepcija intrinzično zlo. Srećom, papa Franjo nije poslušao te disidentske glasove. Svaki papa trebao bi inzistirati na tome da se kršćanstvo ne može pomiriti s lakomislenim prihvaćanjem seksualne liberalizacije u sekularnom društvu. On mora potvrditi da Crkva ne može pasti u zabludu kada ispravno poučava te svete doktrine vjere i morala koje su nužne za vječno spasenje.
U današnjem društvenom okruženju, promjene u stavu prema spolnim običajima ne stvaraju uvjete za reviziju crkvenog učenja, jer mogu značiti samo odobravanje tanko prikrivenog hedonizma. Katolicizam mora ostati usredotočen na asketizam i moralnu viziju koja proizlazi iz riječi Isusa Krista, jer su one “univerzalni izvor sve spasonosne istine” (Dei Verbum, br. 7).
