Četiri svećenika Bratstva svetog Pija X. zaređena su za biskupe bez papinskog mandata te je stoga objavljeno da su oni (zajedno s dvojicom biskupa Bratstva koji su ih zaredili) izopćeni. Nadalje, svi svećenici Bratstva proglašeni su „šizmaticima“, a vjernici laici koji se „formalno pridržavaju Svećeničkog bratstva svetog Pija X.“ trebaju se smatrati šizmaticima i izopćenima.
Nijedan katolik, bez obzira na to kako gleda na ovu kontroverzu, ne može biti zadovoljan ovakvim razvojem događaja. No jednako tako moramo jasno razumjeti što se dogodilo, jer to zadire u samu srž onoga što znači biti katolik.
Premda je Bratstvo prekršilo izravnu zapovijed Vrhovnog svećenika Katoličke Crkve, ono opravdava ta biskupska ređenja tvrdnjom da se Crkva trenutno nalazi u „stanju nužde“, odnosno u toliko ozbiljnoj krizi da takvi čini zapravo nisu kanonski protupravni (usp. kan. 1323 § 4) te stoga ne povlače kaznu izopćenja.
Moje čitatelje neće iznenaditi što, u cjelini gledano, imam razumijevanja za Bratstvo i njegovu prosudbu stanja današnje Crkve. Očito vjerujem da Crkva našega vremena prolazi kroz duboku krizu. Premda je, u jednom smislu, Crkva oduvijek bila u stanju krize – jer je uvijek sastavljena od palih i grešnih ljudi – današnja je kriza, gledano povijesno, osobito teška. Kao redoviti sudionik tradicionalne latinske mise, ne mogu zanijekati da upravo utemeljitelju Bratstva, nadbiskupu Marcelu Lefebvreu, dugujem zahvalnost što je gotovo sam sačuvao stare obrede u vrijeme kada su se gotovo svi protivili njegovu nastojanju. Štoviše, premda imam nekoliko manjih primjedbi, Izjava katoličke vjere Bratstva osvježavajuće je jasna i pravovjerna, u oštroj suprotnosti sa zbunjujućim, a katkad i međusobno proturječnim izjavama koje danas dolaze iz Vatikana i od mnogih biskupa.
Kad je već riječ o Vatikanu, recimo otvoreno: tijekom godina ozbiljno je pogriješio u odnosu prema Bratstvu. Bez obzira smatra li netko Bratstvo svetog Pija X. svjetionikom za Crkvu ili šizmatičkom skupinom koja djeluje protivno vjeri, razlika između načina na koji se Vatikan odnosio prema Bratstvu i načina na koji postupa sa svima ostalima svakom će nepristranom promatraču izgledati kao izrazito nedosljedna. Trinaest godina slušamo da bi naše ključne riječi trebale biti „milosrđe“, „dijalog“ i „praćenje“, no kada je riječ o Bratstvu, čini se da su vatikanske ključne riječi „netrpeljivost“, „osuđivanje“ i „osuda“.
Pape se sastaju sa svakim heretičkim kršćanskim vođom na svijetu, s promicateljima nemorala i s moralno posrnulim holivudskim zvijezdama, ali ne i s poglavarom uspješne i rastuće zajednice unutar same Crkve. Sve to zato što ta zajednica navodno „ne prihvaća Drugi vatikanski sabor“ – prijestup koji Vatikan zapravo nikada nije jasno definirao. Kad bi barem Vatikan tijekom godina pokazao jednaku odlučnost u kažnjavanju katolika koji su odbacivali osudu kontracepcije iz Gaudium et Spes (br. 51) ili saborsku obranu nužnosti Crkve za spasenje iz Lumen Gentium (br. 14).
Ukratko, u vremenu raširene hereze, nedostojanstvenih liturgija i nemorala u Crkvi, kao i mlakog provođenja katoličkog nauka od strane crkvene hijerarhije, smatram da je papa trebao odobriti biskupska ređenja kao čin milosrđa i pomirenja.
No to ne znači da je Bratstvo iznad svake kritike, niti da je svaka njegova odluka razborita ili čak u potpunosti vjerna katoličkom nauku. Isto tako, to ne znači da su izopćenja nevaljana ili čak neopravdana.
Bratstvo svetog Pija X. oduvijek je predstavljalo svoj spor s Vatikanom kao pitanje nauka, i u tome je u pravu. Tko misli da se radi samo o estetskim pitanjima vezanima uz tradicionalnu latinsku misu, ne razumije što je pokretalo nadbiskupa Marcela Lefebvrea, niti što danas pokreće vodstvo Bratstva. Bratstvo smatra da su crkveni poglavari zakazali u prenošenju katoličke vjere onako kako je predana od prethodnih naraštaja katolika. I teško je osporiti takvu tvrdnju.
Međutim, Bratstvo zanemaruje doktrinarnog „slona u prostoriji“, a to je zajedništvo s rimskim papom. Biti u zajedništvu s osobom pape – a ne samo s nekom apstraktnom ili „vječnom Rimskom Crkvom“, kako je definira Bratstvo – oduvijek se smatralo bitnim dijelom onoga što znači biti katolik. Štoviše, to je jedna od ključnih točaka katoličkog nauka, jer predstavlja temelj vidljivog jedinstva Crkve.
Početkom 20. stoljeća o. Adrian Fortescue branio je nužnost zajedništva s papom protiv anglikanskih tvrdnji koje su to nijekale. Njegove riječi zapanjujuće su primjenjive na današnje Bratstvo svetog Pija X.:
Da bi čovjek bio član Katoličke Crkve, mora biti u zajedništvu s Papom… Vidljivo jedinstvo Kristove Crkve temelj je cijele naše vjere, odmah nakon postojanja Boga, Kristova zahtjeva da ga prihvatimo kao svojega učitelja i činjenice da je Krist doista utemeljio Crkvu… Svaka zamisao o od Boga danom autoritetu i božanski vođenom učiteljstvu počiva na prvom i temeljnom pojmu: jednoj ujedinjenoj Crkvi koja je u zajedništvu sama sa sobom diljem svijeta. Nažalost, u tome je krajnji visokocrkveni anglikanac jednako daleko od nas kao i bilo koji drugi protestant. Zato je cijelo njegovo stajalište pogrešno i neodrživo. On oponaša naše obrede, prihvaća većinu točaka naše vjere i služi se našim jezikom. Ali nema temelj na kojemu sve to počiva. On nam zapravo nije ništa bliži, nije ni najmanje više katolik od evangelikala ili otvorenog protestanta. Sve ostalo možemo ostaviti kao pitanje drugotne važnosti dok ga ne uvjerimo u ono jedino presudno pitanje: vidljivo jedinstvo Crkve. (Early Papacy to the Synod of Chalcedon in 451, str. 80.)
A onima koji bi pomislili da je ovo tek pisanje još jednoga ultramontanista s početka 20. stoljeća, valja napomenuti da je o. Adrian Fortescue privatno papinstvo svojega vremena nazivao „pogubnim“, a papu „žalosnim“. Ipak, unatoč takvom mišljenju, priznavao je da je zajedništvo s papom i dalje od presudne važnosti.
Da bude jasno, ne tvrdim da postoji potpuna usporedba između visokocrkvenih anglikanaca i Bratstva svetog Pija X. Ipak, temeljni je problem isti: djelujući u izravnoj suprotnosti s izričitom papinom zapovijedi, Bratstvo svetog Pija X. prekida vidljivo jedinstvo Crkve, koje je temelj cjelokupnog katoličkog nauka.
A zajedništvo s papom nije neka kasnija doktrina, izmišljena kako bi se odgovorilo na protupapinsku protestantsku revoluciju u 16. stoljeću. Od samih početaka kršćani su razumjeli da je zajedništvo s papom bitan sastavni dio toga vidljivog jedinstva.
Kao samo jedan primjer, sveti Jeronim napisao je papi Damazu:
Obraćam se nasljedniku ribara i učenika križa. Ja, koji slijedim jedino Krista kao prvoga, u zajedništvu sam s Tvojom Svetošću, to jest s Petrovom Stolicom. Na toj stijeni znam da je sagrađena Crkva. Tko jede pashalno janje izvan svoje kuće, svetogrđuje. Tko nije u Noinoj arci, propast će kada dođe potop… Tko ne sabire s tobom, rasipa; jer tko ne pripada Kristu, pripada Antikristu. (Poslanica XV, Damazu, 2)
Mogao bih navesti i mnoge druge slične izjave crkvenih otaca o važnosti zajedništva s papom. U više slučajeva dotični se crkveni otac i sam sporio s papom oko različitih pitanja discipline ili nauka. Ipak, nijedan od njih nije dovodio u pitanje presudnu važnost očuvanja zajedništva s njime.
Premda Bratstvo svetog Pija X. ima mnogo opravdanih prigovora na ono što su crkveni poglavari tijekom posljednjih šezdeset godina promicali kao katolički nauk, samo Bratstvo dodatno produbljuje krizu time što ovim biskupskim ređenjima prekida zajedništvo s papom.
Mnogi branitelji Bratstva sada tvrde da su sva izopćenja nevaljana te da su oni i dalje u zajedništvu s papom Lavom, pozivajući se na odredbe kanonskog prava o stanju nužde. No to je u očitoj suprotnosti s činjenicama:
- Papa proglašava da su izopćeni.
- Oni tvrde da nisu izopćeni.
- Papa, međutim, ima opću (univerzalnu) jurisdikciju nad crkvenom disciplinom, uključujući i vlast izricanja izopćenja.
- Prema tome, oni su valjano izopćeni.
Uz rizik da se poslužim pojednostavljenom usporedbom, obrana Bratstva nalikuje situaciji u kojoj dečko tvrdi da nije prekinuo vezu sa svojom djevojkom, dok djevojka kaže da je veza doista završena. Djevojka ima punu ovlast donijeti takvu odluku, bez obzira na to koliko domišljate argumente dečko mogao smisliti.
Onaj tko niječe da je izopćen nakon što mu papa kaže: „Izopćen si“, zapravo niječe papinu opću jurisdikciju i vlast.
U ovoj raspravi o „zajedništvu s papom“ trebali bismo se također prisjetiti – ili naučiti – što to zajedništvo zapravo znači, osobito kada je riječ o papi kojega smatramo manjkavim, pa čak i ozbiljno manjkavim. Moja je temeljna tvrdnja sljedeća: biti „u zajedništvu s nekim“ nije isto što i biti „suglasan s njim“. Takav model zajedništva zapravo je protestantski (i upravo zato postoje deseci tisuća protestantskih denominacija). Zajedništvo predstavlja vidljivo priznanje vidljive Crkve. Mi smo članovi vidljive i opće Crkve, koja obuhvaća ne samo sve katolike današnjice, nego i sve katolike kroz povijest te one koji će tek doći – i svece i grešnike. Kada prekinemo zajedništvo sa središtem jedinstva te vidljive i opće Crkve – s papom – možda upadamo upravo u protestantsku pogrešku o „nevidljivoj“ Crkvi, ujedinjenoj zajedničkim uvjerenjima, a ne mističnim jedinstvom s Kristom po njegovoj vidljivoj Crkvi na zemlji.
Ništa od ovoga ne znači da većina, ako ne i svi prigovori Bratstva na poslijesaborsku Crkvu nisu opravdani i da ne zahtijevaju ozbiljan odgovor. Žalim zbog toga što Vatikan odbija ozbiljno se suočiti s tim prigovorima. No manje je vjerojatno da će takvi prigovori biti shvaćeni ozbiljno kada dolaze od skupine koja i sama krši jedno od temeljnih načela katoličkog nauka.
Svi moramo raditi na obnovi Crkve… ali iznutra, unutar njezina vidljivog jedinstva, a ne izvan njega. Samo će tako Crkva moći nadvladati krizu koja je danas pogađa.
