Brojni prikazi nezakonitih i teško grešnih biskupskih ređenja koje provodi Bratstvo svetog Pija X. (SSPX) nazvali su ih „krizom“. No, je li to doista tako?
Čini se da za SSPX nije. Odluka da zarede četvoricu novih biskupa upravo na obljetnicu dana kada su njihova prethodna četvorica biskupa 1988. godine bili izopćeni sugerira prilično svečan odnos prema kanonskim kaznama. Za dvojicu biskupa koji su obavili ređenja, a koji su prvi put bili izopćeni još 1988., ovo je već drugi krug na vrtuljku izopćenja. Možda im se ta vožnja sviđa.
Zašto bi se četvorica novih biskupa SSPX-a uopće zabrinjavala zbog izopćenja? Cijelo svoje svećeništvo proveli su, kao i čitavo Bratstvo sv. Pija X. – svaki pojedini njegov svećenik – bez zakonitog vršenja službe u Katoličkoj Crkvi. Od dana svojega svećeničkog ređenja nalaze se u položaju koji je u biti jednak suspenziji od sakramentalne službe. Ili su svećenici SSPX-a posve mirni zbog života u grijehu, ili doista ne vjeruju da čine išta pogrešno.
Stoga, kada je papa Lav XIV. u ponedjeljak uputio pismo SSPX-u moleći ih da se „vrate“ i odustanu od „grijeha krajnje težine“, to nije ostavilo dojam kakav bi obični katolici možda očekivali. Kler SSPX-a cijeli svoj život provodi u stanju koje bi za stotine tisuća katoličkih svećenika diljem svijeta predstavljalo stanje teškoga grijeha. Na to su navikli. Nije ništa neobično da se kršćani naviknu trajno živjeti u grijesima krajnje težine, osobito ako sami sebe uvjere da su oni, a ne zakoniti biskupi Crkve, u pravu.
Nezakonita biskupska ređenja nisu kriza za Katoličku Crkvu. Crkva ne mjeri stvari mjerilima ovoga svijeta, a SSPX nije dio crkvenoga krajolika u velikoj većini biskupija. Ondje gdje je prisutan, obično ima vrlo marginalnu ulogu. Postoje čitave države, uključujući i one u kojima broj katolika najbrže raste, u kojima SSPX uopće nije predmet zabrinutosti. A u onih nekoliko zemalja gdje djeluje u skromnom opsegu, njegov utjecaj na život biskupija uglavnom je zanemariv. Navodna kriza izazvana biskupskim ređenjima SSPX-a vrlo vjerojatno neće promijeniti ništa u životu mjesnih biskupija ni župa.
Kako onda to može biti kriza?
Za one koji redovito sudjeluju na misama koje služe svećenici SSPX-a — procjenjuje se da ih je oko 700.000 diljem svijeta — bit će sve teže pretvarati se da čine nešto što je u punom smislu katoličko. Neki od njih, kojima su naraštaji svećenika SSPX-a govorili da uobičajena sredstva spasenja nisu dostupna za 99 % katolika u svijetu, možda iskreno vjeruju da je biti izopćen od Katoličke Crkve najbolji način na koji katolički biskupi mogu služiti Katoličkoj Crkvi.
Za neke od njih doista bi mogla nastupiti prava duhovna kriza, kao što je bio slučaj 1988. godine. No, vjerojatno će većina slijediti primjer svojih svećenika i nastaviti zadovoljno živjeti u neregularnom odnosu s Crkvom, primajući sakramente u nezakonitim bogoslužjima.
Ipak, postoji jedna stvarna kriza. Ponavljanje događaja iz 1988. godine u 2026. označava konačan kraj Ratzingerova pristupa približavanju SSPX-u. Za one koji gaje veliko poštovanje i naklonost prema pokojnom Svetom Ocu, to je razlog za veliku žalost.
Kardinal Joseph Ratzinger osjećao je posebnu hitnost u nastojanju da se postigne pomirenje sa SSPX-om. Njegov je pristup bio jednostavan: ponuditi maksimum, a tražiti minimum. Godine 1988., u ime svetoga Ivana Pavla II., ponudio je SSPX-u kanonski ustroj s punom autonomijom, jamstvo očuvanja njihove liturgijske tradicije i dopuštenje da zarede jednoga biskupa kojega bi izabrao nadbiskup Marcel Lefebvre, utemeljitelj SSPX-a. Zauzvrat je tražio samo da SSPX potvrdi svoje prihvaćanje 25. broja konstitucije Lumen gentium, odnosno nauka Drugoga vatikanskog sabora o Petrovoj službi, te zauzme „pozitivan stav” prema proučavanju ostalih saborskih dokumenata.
Ponuda je bila toliko velikodušna da ju je nadbiskup Lefebvre prihvatio. U svibnju 1988. potpisao je protokol s kardinalom Ratzingerom, ali se već sljedećega dana predomislio i povukao svoj pristanak. Potom je pristupio biskupskim ređenjima te tako navukao na sebe izopćenje, u kojem je i umro 1991. godine. Ivan Pavao II. osnovao je potom Svećeničko bratstvo svetoga Petra (FSSP) za one svećenike SSPX-a koji su željeli ostati u zajedništvu s Rimom. U ostalom je prepustio SSPX da slijedi put koji je sam izabrao nakon svojega raskolničkog čina. Ivan Pavao II. prihvatio je njihov odgovor „ne”.
Kada je kardinal Ratzinger izabran za papu, unatoč tome što je već čuo „ne”, i dalje je pokušavao dobiti „da”. Objavio je motuproprij Summorum Pontificum, kojim je omogućio široko slavljenje „izvanrednog oblika” rimskog obreda, odnosno tradicionalne latinske mise. U znak dobre volje i milosrđa ukinuo je izopćenja četvorici biskupa SSPX-a iz 1988., premda SSPX i dalje „nije vršio nikakvu zakonitu službu u Crkvi”. Njegovo pismo kojim je obrazložio tu odluku bilo je duboko dirljivo svjedočanstvo njegova velikoga pastirskog srca.
„Nadamo se da će ovaj korak biti popraćen brzim postizanjem punoga zajedništva cijeloga Bratstva svetoga Pija X. s Crkvom”, stajalo je u dekretu kojim su ukinuta izopćenja.
Papa Benedikt XVI. bio je uvjeren da SSPX barem razmatra mogućnost odgovora „da”. Ponovno je bio razočaran.
U pregovorima koji su uslijedili Benedikt XVI. ponovno je ponudio maksimum — status redovničke zajednice ili čak neteritorijalne biskupije — a tražio minimum. Odgovor je opet bio „ne”. Benediktova velikodušnost nije bila dovoljna da nadvlada malodušnost SSPX-a.
Papa Franjo bio je spreman prihvatiti odgovor „ne”, kao što je to prije njega učinio Ivan Pavao II. Bio je čak velikodušniji od Benedikta: svećenicima SSPX-a dao je ovlasti za valjano ispovijedanje — koje su desetljećima dotad nedostajale — te za asistiranje pri sklapanju ženidbi. Očekujući da bi SSPX ponovno odgovorio „ne” čak i kada bi se od njega tražio samo minimum, Franjo od njih nije tražio ništa.
Sadašnji vrhovni poglavar SSPX-a, otac Davide Pagliarani, javno je izrazio žaljenje što ga papa Lav XIV. nije primio u audijenciju radi razgovora o statusu SSPX-a. No Lav zna da je Ratzingerov pristup završio. I on će prihvatiti odgovor „ne”. To je i glavno značenje izbora 1. srpnja za biskupska ređenja — odgovor SSPX-a uvijek će biti „ne”, čak i ako najprije kaže „da”, kao što je pokazao nadbiskup Lefebvre. SSPX želi svake godine slaviti dva „blagoslova” — nove biskupe i izopćenja.
Za one koji stvari mjere mjerilima ovoga svijeta, teško bi se moglo reći da je SSPX u krizi. Digitalno doba uvelike im ide u prilog, kao i svakoj skupini koja ima snažne identitetske oznake, brižno njegovan osjećaj nepravde i izraženu svijest o progonu. Takve značajke privlače sljedbenike u politici i kulturi, a jednako su učinkovite i u crkvenom životu. Stoga će biskupska ređenja 1. srpnja i izopćenja koja će uslijediti dodatno učvrstiti identitet SSPX-a u svijesti i srcima njegova klera i vjernika. To će im donijeti i nove pristaše, kao što je slučaj s mnogim radikalnijim glasovima na internetu.
Papi Lavu XIV. odjeknulo je gromoglasno „ne”. To nije put crkvenoga zajedništva, ali SSPX-u donosi znatne ovozemaljske koristi.
