Oštra prosudba dugogodišnjeg tajnika Benedikta XVI.: „Pružio je ruku; oni je nisu prihvatili. To je strašno… Njihovo shvaćanje tradicije nije tradicija.”
„Sjećam se da mi je Benedikt XVI. mnogo puta rekao: upravo kod oltara, gdje je središte naše vjere, nema jedinstva, nema mira. Moramo učiniti sve da ga ponovno pronađemo…”
Nadbiskup Georg Gänswein, dvadeset godina osobni tajnik Josepha Ratzingera, a danas apostolski nuncij u baltičkim državama, putovao je iz Vilniusa kako bi sudjelovao u marijanskoj procesiji u Litvi kada je izdaleka pratio drugi čin lefebvrističkog raskola. Bio je uz Benedikta u danima kada je papa-teolog 2009. uzalud pokušavao postići pomirenje. „Ali sada se vidi da su još tvrđi i još ukopaniji nego prije. Nevjerojatno. Doista je strašno.”
U Écôneu je svečano pročitan tekst u kojem, među ostalim, stoji: „Od Drugoga vatikanskog koncila do danas crkvene su vlasti bile vođene duhom suprotnim vjeri i djelovale protiv svete Predaje…”
„To je strašno… Njihovo shvaćanje tradicije nije tradicija. Oni, zapravo, učvršćuju katoličku predaju samo do Pija XII. Nakon toga, za njih je sve završilo. Od toga trenutka nadalje postoje samo pogreške.”
[Razgovor:]
Na koji je način Benedikt XVI. mislio da ih može vratiti?
„Treba ponovno pročitati njegovo pismo biskupima cijeloga svijeta. Napisao ga je vlastitom rukom, riječ po riječ. Želio je biti pontifex – doslovno: graditelj mostova. Onaj tko je izopćen, pokaje se i iskreno želi ponovno ući u zajedništvo s Crkvom, ima pravo na odrješenje. Ukinuo je izopćenje četvorici biskupa kao otac koji nastoji uspostaviti mir. Pružio je ruku koju oni, nažalost, nisu prihvatili. Prevladalo je radikalno krilo koje tada nije željelo pomirenje, a ne želi ga ni sada.”
Kako objasniti paradoks tradicionalista koji ne slušaju Papu?
„To mora biti ona poznata coincidentia oppositorum – podudarnost suprotnosti. Oni su poput protestanata od prije pet stoljeća. Kardinal Müller je u pravu.”
Mislite li da još postoji mogućnost da ih se vrati?
„Moram reći da sam vrlo razočaran… Milost može učiniti sve, s vremenom, ali zasad vidim udaljavanje i otvrdnuće još dublje nego prije. Odbacivanje onoga mira koji, poput Benedikta, želi i papa Lav. No jedno se najprije mora razjasniti: lefebvrističko pitanje nije liturgijsko pitanje.”
Mislite na tridentsku misu na latinskom – Missale Romanum koje je proglasio Pio V. 1570., a ponovno objavio Ivan XXIII. 1962.?
„Da. U Crkvi postoje vjernici koji slave prema latinskom obredu – primjerice Svećeničko bratstvo svetoga Petra – i to čine cum Petro et sub Petro (s Petrom i pod Petrom): nikada protiv Pape. Liturgijska reforma Koncila, uvođenjem narodnih jezika u misu, nije ukinula latinski jezik; postoji i Novus Ordo Pavla VI. Osim toga, Sacrosanctum Concilium iz 1963. potpisao je, kao koncilski otac, i sam nadbiskup Lefebvre.”
I stoga?
„Govoreći otvoreno, vjerujem da se Rim sada može otvoriti mogućnosti da bude fleksibilniji, velikodušniji i očinskiji kada je riječ o mogućnosti slavljenja mise na latinskom.”
Bi li se time lefebvristima oduzeo jedan od argumenata?
„I to također – ali nije riječ samo o tome. Pogrešna odluka može i mora biti ispravljena. Rim bi pokazao da ima hrabrosti i uvjerenja to učiniti.”
Pod „pogrešnom odlukom” mislite na ograničenja koja je papa Franjo uveo u vezi s dokumentom Summorum Pontificum, kojim je Benedikt 2007. liberalizirao slavljenje latinske mise?
„Vjerujem da je papa Franjo pogriješio, a da toga nije bio svjestan…”
Franjo je rekao da je to otvaranje bilo iskorišteno „kako bi se povećale podjele, učvrstile razlike i izgradila suprotstavljanja”…
„Da – ali učinak je bio upravo suprotan. Summorum Pontificum donio je plodove; deset godina pozitivnog iskustva to je pokazalo. Bilo je zloporaba, istina – ali abusus non tollit usum (zlouporaba ne ukida pravilnu uporabu): činjenica da su postojale neke zloporabe nije bila dobar razlog da se tridentska misa zabrani svima. Štoviše, većina biskupa bila je suglasna da se zadrže ta otvorena vrata. Time bi se ponovno uspostavio liturgijski mir koji je bio narušen.”
