Dana 1. srpnja 2026. dvojica biskupa Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., Alfonso de Galarreta i Bernard Fellay, bez papinskog mandata zaredili su u Écôneu u Švicarskoj četvoricu svećenika za biskupe. Time je, prema autoru, kulminirao dugogodišnji sukob između Svete Stolice i Bratstva koji traje od 1970-ih godina. U ovom članku Jan Halatyk voditelj podcasta Communicatio razgovara s kardinalom Kurtom Kochom, prefektom Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, o značenju toga događaja za Katoličku Crkvu.
Kardinale Koch, kako vi, kao teolog i biskup koji dolazi iz Švicarske i ondje je dugo djelovao, ocjenjujete nedopuštena biskupska ređenja koja su se održala u Écôneu u kantonu Valais?
Kardinal Koch: Bratstvo je taj događaj doista okarakteriziralo kao povijesni čin. I ja bih ga tako nazvao, ali u posve drukčijem smislu. Ako pogledamo povijest Crkve, vidimo da su nakon raznih sabora uvijek nastajali raskoli. Tako je bilo već nakon ranih sabora – nakon Efeškoga i Kalcedonskoga sabora – zatim u 19. stoljeću nakon Prvoga vatikanskog sabora, a sada ponovno nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Uvijek je riječ o istoj stvari: Crkvu se optužuje da je izdala Predaju i uvela nešto novo što u Predaji nikada nije postojalo. Čini se da je i ovdje temeljni problem kako ostati vjeran Predaji, a istodobno biti otvoren novim izazovima. No, pogledamo li povijest, vidimo da su se takvi problemi s vremenom rješavali. Kada su događaji još tako svježi, očito nema izgleda za brzo rješenje. Ipak, nadam se da će se u budućnosti pronaći drugi putovi.
Prije nego što dublje uđemo u pojam Predaje, možda kratak pogled na neposrednu pozadinu događaja. Papa Lav XIV. poslao je 30. lipnja, neposredno prije samog događaja, opominsko pismo vrhovnom poglavaru Svećeničkog bratstva svetog Pija X. U njemu je iznenađujuće najprije izričito pohvalio njihovu ljubav prema liturgiji, zauzetost za svećeničku formaciju, apostolski žar i nastojanje oko vjernosti Predaji. S druge strane, pozvao je odgovorne u Bratstvu na obraćenje, istaknuvši da je razdiranje Kristove nešivene haljine težak grijeh.
Kako ocjenjujete to osobno pismo pape Lava i odobravate li što je tako kasno intervenirao?
Pretpostavljam da je to svakako želio reći na svetkovinu svetih Petra i Pavla, stupova Rimske Crkve. No vjerojatno je već bilo prekasno, jer su pripreme bile završene, a ljudi su već pristigli. Ipak, mislim da je dobro što je to ipak rekao. Također mi je pozitivno što ističe one pozitivne elemente koji su mu važni te upravo na temelju njihova prepoznavanja još snažnije upozorava i odvraća od toga koraka.
Zanimljivo je bilo da se na jučerašnjim obredima nedostatak papinskoga mandata morao nadomjestiti obrazloženjem zašto se ta ređenja ipak provode. Vrhovni poglavar u svojoj je propovijedi također opširno objasnio zašto je Bratstvo poduzelo taj korak. Kako ocjenjujete to samoopravdanje?
To se zapravo svodi na svojevrsno samoovlaštenje za ređenja, budući da nisu dobili dopuštenje. To me, naravno, podsjeća na pojam samoovlaštenja u sasvim drukčijim kontekstima, naime na progresivnoj strani, gdje skupine govore: moramo sve uzeti u svoje ruke i sami sebi dati ovlast učiniti ono što crkveno vodstvo ne želi. To još jednom pokazuje kako tradicionalisti i progresivci katkad mogu biti bolesnici u istoj bolnici, premda na posve različitim odjelima.
Krajnje se suprotnosti susreću. Biste li rekli da su tradicionalisti ovdje zapravo moderni, u smislu da se emancipiraju od papinske vlasti koju inače žele učvrstiti i zaštititi?
Nadam se da ne. Slažem se sa samom mišlju, ali se nadam da se pojam modernoga ne promatra isključivo negativno; modernost ima i pozitivne konotacije. No, to svakako ide u tom smjeru. Ja bih radije govorio o proturječju samima sebi: s jedne strane lijepim riječima prizivaju autoritet Pape, a s druge, u odlučujućem trenutku, ipak idu svojim putem. Meni to ostavlja dojam da priznaju Petrovu službu na apstraktan način, ali ne i konkretno sadašnjega Pape, kao ni svih papa nakon Drugoga vatikanskog sabora. Tu jednostavno vidim proturječje.
Da, njihov je narativ da žele sinovskom odanošću slijediti Kristova namjesnika na zemlji – Papu. Istodobno, međutim, tvrde da je Papa okružen savjetnicima koji su podlegli modernističkim zabludama. Jesu li savjetnici pape Lava XIV. problem?
Mislim da bi, kada bi to doista bilo tako – kada bi Papa bio okružen takvim modernistima, a netko bi želio izraziti ljubav prema Papi – trebalo izvući upravo suprotan zaključak. Naime, trebalo bi dati dobar primjer kako ostati uz Petrovu službu u vjernosti crkvenoj Predaji, te su trebali poslušati Papu. To mi se čini temeljnim proturječjem koje ne mogu razriješiti.
Možda se vratimo pitanju samoga pojma Predaje. Godine 1988., neposredno nakon što je nadbiskup Lefebvre bez papinskoga dopuštenja zaredio biskupe, sveti Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ecclesia Dei odgovorio je govoreći o nepotpunom i proturječnom poimanju Predaje kod Lefebvrea. Nepotpuno i proturječno – što je Papa time mislio i vrijedi li to i danas na isti način?
Nepotpuno vjerojatno zato što nemaju pred očima cjelinu Predaje. U biti tvrde da je dvije tisuće godina Predaje, sve do Drugoga vatikanskog sabora, prekinuto. U tom smislu riječ je o fragmentima Predaje, ali ne o cjelovitoj Predaji. Nasuprot tomu, Drugi vatikanski sabor promatra cjelokupnu Predaju i neprestano se vraća razdoblju crkvenih otaca, citirajući Sveto pismo, oce i povijest. U tom smislu Drugi vatikanski sabor ima cjelovito poimanje Predaje, dok ga ja kod lefebvrovaca smatram vrlo fragmentarnim.
Papa Benedikt XVI. također je govorio o tome da oni „zamrzavaju“ Predaju na Drugom vatikanskom saboru, što je samo po sebi proturječno. Jer, pogledamo li tekstove Drugoga vatikanskog sabora, uz Sveto pismo najčešće se citira papa Pio XII. To se, međutim, u biti ne prihvaća; umjesto toga polazi se od pretpostavke da je na Drugom vatikanskom saboru nastao prekid koji se više ne može pomiriti s Predajom. No to je u potpunoj suprotnosti sa samim tekstovima Sabora.
Papa Benedikt je u svom božićnom govoru Rimskoj kuriji 2005. također pokušao suprotstaviti hermeneutici diskontinuiteta i prekida – kako na tradicionalističkoj tako i na progresivnoj strani – hermeneutiku reforme. Smatrate li i danas taj pristup, o kojem ste i sami napisali knjigu, prikladnim ključem za tumačenje Sabora?
Smatrao sam vrlo značajnim što je papa Benedikt XVI. svoj prvi božićni govor Rimskoj kuriji posvetio upravo toj temi – Drugom vatikanskom saboru. Govorio je protiv hermeneutike diskontinuiteta i prekida, ali i protiv hermeneutike puke kontinuiteta, kakvu zastupa Bratstvo, rekavši da su obje zapravo apsurdne. Umjesto toga riječ je o hermeneutici reforme, koja kaže da Drugi vatikanski sabor stoji unutar temeljne Predaje, ali je odgovorio na nove izazove. To je spoj vjernosti Predaji i otvorenosti sadašnjosti i budućnosti. Vjerujem da je to doista smislen hermeneutički pristup.
Papa Benedikt tada je to konkretizirao na primjeru vjerske slobode, pokazujući da deklaracija Dignitatis Humanae nije prekid s Predajom, nego zapravo upućuje na cjelokupnu predaju ranoga kršćanstva. Doista ne razumijem zašto Bratstvo ne može prihvatiti taj put koji je pokazao papa Benedikt.
Oni, naravno, navode izjave Grgura XVI. i Pija IX., u kojima se liberalizam oštro osuđuje, te tvrde da je ono što je Dignitatis Humanae donijela na Drugom vatikanskom saboru u očitoj suprotnosti s tim. Papa Benedikt rekao je da ono što je osuđeno u 19. stoljeću nije isto što i ono što je Sabor priznao. Možete li to još jednom objasniti?
Ono što se govorilo u 19. stoljeću – da je istina apsolutna i da se ne može relativizirati – vrijedi i danas. Ali to nije bila tema deklaracije Dignitatis Humanae. Ona se bavila pitanjem kako se Crkva postavlja u suvremenoj situaciji odvojenosti Crkve i države. Papa Benedikt govorio je o „zdravoj sekularnosti“ i jasno istaknuo da je vjerska sloboda upravo temeljni preduvjet za misijsko poslanje Crkve, jer Crkva može izvršavati svoje poslanje samo ako država jamči slobodu za to.
Čini mi se da se to sudara s još jednim stajalištem Bratstva svetoga Pija X., naime s njihovim uvjerenjem da bi sve države zapravo trebale biti katoličke države i da ne bi trebale jamčiti nikakvu drugu slobodu osim slobode Katoličke Crkve. To je, naravno, potpuno odvojeno od stvarnosti.
Da, oni u konačnici smatraju da se priznavanjem vjerske i savjesne slobode narušava Kristovo sveopće kraljevstvo.
Možda prijeđimo na teme koje se izravno tiču vašega Dikasterija. Među prijepornim pitanjima nalazi se i ekumenska otvorenost; Bratstvo svetoga Pija X. odbacuje je kao lažni indiferentizam te i dalje zahtijeva da se svi nekatolici vrate u krilo jedine prave Crkve. Zašto je taj zahtjev, koji se poziva na dogmu Firentinskoga sabora extra Ecclesiam nulla salus („izvan Crkve nema spasenja“), danas postao problematičan u suvremenim okolnostima?
Mislim da je problematičan već na teološkoj razini, jer formula extra Ecclesiam nulla salus prirodno vrijedi za katolike koji su uvjereni da Katolička Crkva pokazuje put prema vječnom spasenju. No već u Svetom pismu, a zatim i u Predaji, imamo temeljno uvjerenje da Bog želi spasenje svih ljudi te da pronalazi i druge putove po kojima mogu postići spasenje oni koji nikada nisu došli u doticaj s evanđeljem Isusa Krista.
Ako Bratstvo u biti sve koji nisu u Katoličkoj Crkvi šalje u pakao, onda ne znam kako se uopće još može opravdati temeljno biblijsko uvjerenje da Bog želi da se svi ljudi spase. A opasnost je, naravno, u tome što se teološki sud postavlja iznad konačnoga Božjeg suda, a to smatram teološki vrlo problematičnim.
To odgovara onome što je Marcel Lefebvre jednom rekao u jednoj propovijedi: protestanti ne mogu doći u nebo.
Da, time zaobilazi eshatološki sud samoga Boga.
Pogledajmo i deklaraciju Nostra aetate, koja je otvorila novo poglavlje u odnosima Katoličke Crkve i židovstva. Za Bratstvo je sasvim jasno – i to su ponovno naglasili – da je Savez prestao dolaskom Krista te da Židovi, uključujući i današnje, snose krivnju za bogoubojstvo sve dok ne priznaju Isusa kao Mesiju Izraela. Što mislite o takvoj teologiji židovstva?
Mislim da se iza toga krije neprimjereno shvaćanje odnosa između Staroga i Novoga zavjeta – ideja da je Novi zavjet, takoreći, nadvladao Stari zavjet. Nasuprot tomu, Katolička Crkva polazi od temeljnega jedinstva dvaju zavjeta i uvjerena je da na kraju postoji samo jedna knjiga, a ne dvije različite knjige, odnosno jedna povijest Božjega spasenjskog djelovanja s njegovim narodom Izraelom i objava u Isusu iz Nazareta. To se ne može uskladiti ni s mnogim stajalištima crkvenih otaca. Drugi vatikanski sabor nije se pozivao samo na Sveto pismo i svetoga Pavla, nego i na predaju kroz crkvenu povijest.
Smatram da je takvo viđenje Bratstva anakrono u svjetlu Šoe. Ono što se tada dogodilo bilo je jedan od poticaja za nastanak deklaracije Nostra aetate, koja je upravo pod dojmom užasa Šoe potaknula novo promišljanje odnosa prema židovstvu. Čini se da Bratstvo nije sposobno slijediti taj put. Time se, naravno, otvara i jedno temeljno pitanje same deklaracije Nostra aetate i razvoja koji je uslijedio, jer mislim da još uvijek nije do kraja teološki razriješeno kako uskladiti tvrdnju o trajnoj valjanosti Božjega saveza s Izraelom, koju priznajemo, s novozavjetnom tvrdnjom da je s Isusom Kristom u povijest ušlo nešto novo, tako da se pritom ne vrijeđaju ni Židovi ni kršćani.
Biste li onda rekli da nespremnost da se teološki uči iz Auschwitza kod Bratstva svetoga Pija X. dovodi do svojevrsnog teološkog poništenja židovstva, kada tvrde da je Stari savez konačno izgubio svoju valjanost?
Naravno. Ali Stari savez već je prisutan kao Zavjet. Zato postoji i bojazan da ovdje određenu ulogu imaju marcionitske tendencije. Osim toga, židovstvo je matrica kršćanstva. Ne znam kako netko može ostati vjeran kršćanstvu ako vlastitu majku izbaci iz povijesti. To ne funkcionira u obiteljskoj povijesti, a zasigurno ne funkcionira ni u povijesti kršćanstva.
Jučer smo vidjeli kako je Bratstvo svetoga Pija X. na dojmljiv način uprizorilo estetski sjaj starih obreda. Istodobno možemo primijetiti, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i u Francuskoj, sve veći interes mlađih naraštaja za te tradicionalističke oblike kršćanstva. Možda pomalo osjetljivo pitanje: nije li to ujedno i poticaj Katoličkoj Crkvi da preispita samu sebe – da možda prepozna određenu istinu sadržanu u tradicionalizmu i iskoristi je kao povod za samokritičko promišljanje?
Da, mislim da bismo mogli skliznuti u samodopadnu pravednost kada bismo jednostavno osudili Bratstvo i rekli da su na pogrešnom putu, a da se pritom ne zapitamo postoje li danas u Crkvi temeljni nedostatci na koje nas Bratstvo svojim djelovanjem podsjeća.
Prije svega mislim na još uvijek neriješeno pitanje odnosa između dvaju oblika jednoga rimskog obreda, kako ih je nazvao papa Benedikt. Papa Benedikt pokazao je jedan put, dok ga je papa Franjo donekle prilično radikalno ograničio. Smatram da o tome moramo ponovno promisliti, osobito zbog onih vjernika koji osjećaju privlačnost prema tom obliku liturgije, a da pritom ne dijele cijelu ideološku nadgradnju Bratstva. Za te vjernike, po mom mišljenju, moramo tražiti nove putove.
Drugi je problem ekleziološki pluralizam koji danas susrećemo u ekumenizmu, gdje se u biti prema svim Crkvama i crkvenim zajednicama postupa kao da su međusobno jednake, pa ispada da je gotovo nevažno kojoj Crkvi netko pripada. Time se zaboravlja jedincatost Katoličke Crkve, koju je Drugi vatikanski sabor jasno istaknuo.
Treće je pitanje religijski pluralizam – shvaćanje da su sve religije jednako valjani putovi prema Bogu. Takve su teze danas vrlo raširene i bilo bi dobro iskoristiti suočenje s Bratstvom kao priliku za ispit savjesti i promišljanje o tome što ovdje treba ispraviti. Samo ćemo tako Bratstvu moći uvjerljivo pokazati da zla na koja ono upozorava nisu sadržana u samom Saboru, nego predstavljaju tendencije koje su se pojavile nakon Sabora.
Pogotovo zato što su rimski dikasteriji više puta pisali upravo protiv takvih pogrešnih tumačenja – primjerice deklaracija Dominus Iesus protiv religijskog pluralizma, ali i brojni drugi dokumenti koji pozivaju na ispravno tumačenje ekumenske formulacije subsistit in.
Možda za kraj jedno pitanje. Upravo je i službeno potvrđeno da su služitelji i primatelji nedopuštenih biskupskih ređenja samim činom upali u izopćenje te time izazvali raskol. Ako se na desnom krilu Crkve uspostavi paralelna crkvena struktura s biskupskim ustrojem, ne bi li trebalo reći da bi nadležnost trebala prijeći s Dikasterija za nauk vjere na Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana, kako bi se dijalog možda mogao nastaviti mirnije i manje polemično? Što biste rekli na prijedlog da se dosje Bratstva povjeri vašem ekumenskom dikasteriju?
Nisam posve siguran da se već sada može govoriti o raskolu. Godine 1988. papa Ivan Pavao II. također je govorio o raskolničkom činu. To nije nužno isto što i raskol, jer raskolnički čin pogađa one koji su ga počinili i one koji su ga na sebi dopustili izvršiti. To još nije isto što i sam raskol. Nadalje, izopćenje je ljekovita kazna koja ima za cilj potaknuti na obraćenje i omogućiti povratak, a nije konačna osuda. U tom smislu rekao bih da bi takav prijenos nadležnosti u ovom trenutku bio preuranjen.
Osim toga, postavio bih pitanje je li izraz „paralelna Crkva“ uopće posve primjeren, jer zapravo ne postoji paralelna hijerarhijska struktura. Bratstvo ima samo pomoćne biskupe; nije imenovalo nijednog ordinarija. Njihov ordinarij zapravo je svećenik, a za paralelnu crkvenu strukturu upravo bi biskupska služba bila odlučujuća. Ni to mi nije sasvim razumljivo. Najprije je Bratstvo vodio nadbiskup Lefebvre, zatim biskup Bernard Fellay, a sada je na čelu ponovno svećenik. Čini se da oni biskupe promatraju isključivo kroz vlast svetoga reda, bez jurisdikcijske vlasti. No ni to nije u skladu s crkvenom Predajom.
Vidite li među sadašnjim vodstvom Bratstva ikakve znakove ozbiljnog preispitivanja koji bi upućivali na mogućnost ispravljanja ovoga raskolničkog čina?
Trenutačno ih ne vidim, ali za takvu je procjenu još prerano. Pogledamo li primjer starokatolika, prošla su desetljeća prije nego što je bilo moguće ponovno ozbiljno razgovarati o toj situaciji. Nadam se da će i s Bratstvom svetoga Pija X. u budućnosti biti moguće obnoviti razgovore kako bi pronašli put natrag u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom.
Dakle, podsjećate na strpljivost kao teološku krepost i na pouzdanje u djelovanje Duha Svetoga koji, kao gospodar nemogućega, može dovesti do promjena koje danas još ne možemo predvidjeti, kardinale.
Mi smo odgovorni samo za ono što je moguće. Ono što je nemoguće područje je djelovanja Duha Svetoga.
Kardinale, hvala vam na ovom razgovoru.
Izvor
