Jedno pitanje s kojim će se suočiti papa Lav XIV jest hoće li unaprijediti „novu paradigmu” moralne teologije koju su posljednjih godina predlagali papa Franjo i neki od njegovih savjetnika.
Godine 2016., u 8. poglavlju svoje apostolske pobudnice Amoris Laetitia („Radost ljubavi”), papa Franjo predložio je novi pristup osobama u „neregularnim” bračnim situacijama (npr. drugi brak nakon građanskog razvoda). Tumačenja tog poglavlja znatno su se razlikovala. Je li preporučivao situacijske iznimke od moralnih normi ili samo suosjećajniji pastoralni pristup ljudima koji se nalaze u takvim okolnostima?
U jednom upečatljivom odlomku, međutim, dao je naslutiti da mu je namjera bila prva:
Savjest može učiniti više nego prepoznati da neka situacija objektivno ne odgovara cjelokupnim zahtjevima Evanđelja. Ona također može iskreno i pošteno prepoznati što je za sada najvelikodušniji odgovor koji se može dati Bogu te doći do spoznaje, s određenom moralnom sigurnošću, da je to ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti vlastitih ograničenja, iako još ne potpuno ostvaruje objektivni ideal. U svakom slučaju, prisjetimo se da je to razlučivanje dinamično; ono mora uvijek ostati otvoreno novim stupnjevima rasta i novim odlukama koje mogu omogućiti potpunije ostvarenje ideala. (br. 303, naglasak dodan)
Raniji crkveni dokumenti opisivali su trajnost, isključivost i otvorenost novom životu kao obilježja onoga što autentična bračna ljubav „zahtijeva” (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1643). Ranije u Amoris Laetitia Franjo ih već naziva „idealom” (npr. br. 292). Sada se činilo da opisuje neostvarivanje tog ideala, i to posebno „objektivnog ideala”, kao nešto što ipak može biti u skladu s činjenjem onoga što Bog od osobe traži ovdje i sada. To je sugeriralo da se predlaže više od samog suosjećajnog pastoralnog pristupa. Kako bi itko mogao sugerirati ljudima u takvoj situaciji da griješe time što slušaju Boga?
Čini se da je Isus imao vlastitu zahtjevnu poruku o kršćanskom idealu. Na pitanje kako zadobiti vječni život, najprije je naveo zapovijedi protiv preljuba i drugih grijeha. Kada je sugovornik rekao da ih sve obdržava, Isus je rekao da, želi li biti savršen — živjeti prema idealu — treba prodati svoje imanje, dati siromasima i slijediti ga (usp. Mt 19,16–21; Mk 10,17–21). Kada činimo samo ono što zapovijedi nalažu, trebali bismo sebe smatrati „beskorisnim slugama” koji čine samo ono što su dužni učiniti (Lk 17,10).
Papa sv. Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio iz 1981. govorio je o „zakonu postupnosti” u pomaganju bračnim parovima da žive prema zahtjevima Evanđelja. No dodao je:
I bračni su ljudi pozvani neprestano napredovati u moralnom životu, uz potporu iskrene i aktivne želje da sve bolje upoznaju vrijednosti sadržane u Božjem zakonu. Moraju biti potpomognuti i ispravnom i velikodušnom spremnošću da te vrijednosti utjelove u konkretnim odlukama. Ne smiju, međutim, zakon smatrati tek idealom koji će se ostvariti u budućnosti: moraju ga smatrati zapovijeđu Krista Gospodina da ustrajno nadvladavaju teškoće. „Stoga ono što se naziva ‘zakonom postupnosti’ ne može se poistovjetiti s ‘postupnošću zakona’, kao da bi postojali različiti stupnjevi ili oblici zapovijedi u Božjem zakonu za različite osobe i situacije.” (br. 34, naglasak dodan)
Papa Franjo jest ponovio tu razliku između zakona postupnosti i postupnosti zakona (usp. Amoris Laetitia, br. 295), ali činilo se da on — a osobito teolozi koji su razvijali njegovu misao — odobravaju upravo ono protiv čega je Ivan Pavao II. upozoravao.
Ti su teolozi proširili njegov pristup kako bi preoblikovali katolički moral u cjelini. Godine 2022. Papinska akademija za život objavila je knjigu Etica Teologica della Vita („Teološka etika života”), koju je njezin predsjednik, nadbiskup Vincenzo Paglia, opisao kao djelo usmjereno na primjenu učiteljstva pape Franje na područje moralne teologije.
Profesorica Sigrid Müller s Bečkog sveučilišta tvrdila je da moralna teologija mora dati prednost ili objektivnim moralnim normama Crkve ili individualnoj savjesti, te zaključila da prednost treba dati savjesti pojedinca. William Murphy naglasio je „subjektivne” čimbenike u procjeni moralnih djela i kritizirao naglasak na „intrinzično zlim” činima iz enciklike Veritatis Splendor iz 1993.
Oboje su tvrdili da se taj zaokret temelji na „personalizmu” Drugog vatikanskog sabora. No u dokumentu Gaudium et Spes Sabor jasno navodi da moralna prosudba ne ovisi samo o namjerama, nego mora biti određena objektivnim kriterijima utemeljenima na naravi ljudske osobe i njezinih čina.
Kao što se često događalo, autori su se pozivali na „duh” Drugog vatikanskog sabora zanemarujući ono što dokumenti stvarno kažu.
Papa Franjo dodatno je razvio taj smjer u motupropriju Ad theologiam promovendam (studeni 2023.), pozivajući na „promjenu paradigme” i „hrabru kulturnu revoluciju” u teologiji, koja bi trebala biti „kontekstualna” i temeljena na „induktivnoj metodi”, polazeći od konkretnih situacija.
Zanimljivo, odredio je da te nove smjernice imaju „trajnu i stalnu snagu” i da ostanu na snazi „zauvijek”.
Sinodalna radna skupina osnovana 2024. također je naglasila da nije riječ o primjeni apstraktnih načela, nego o življenju vjere u konkretnim okolnostima, uz stalnu otvorenost Duhu Svetomu.
Trend je jasan: od objektivnog prema subjektivnom, od moralnih normi prema osobnoj savjesti, od intrinzično zlih čina prema procjeni okolnosti. U krajnjoj liniji, to vodi prema „situacijskoj etici” kakvu je promicao Joseph Fletcher.
Kao odgovor, skupina autora — uključujući Karol Wojtyła u svojim ranijim djelima — naglasila je važnost razumske refleksije, tradicije i iskustva. Tradicija predstavlja sabrano iskustvo vjernika kroz stoljeća i oslobađa pojedinca od ograničenosti vlastitog vremena, kako je isticao G. K. Chesterton.
Iskustva „seksualne revolucije”, prema autorima poput Mary Harrington, Louise Perry i Mary Eberstadt, pokazuju njezine negativne posljedice, osobito za žene.
Zaključno, iskustvo postaje istinski ljudsko tek kada se podvrgne razumskoj prosudbi. Tradicija i iskustvo nisu suparnici, nego partneri u izgradnji žive tradicije.
S druge strane, papa Lav već je kritičnije govorio o oslanjanju na subjektivno iskustvo kao kriterij moralnih odluka. Pozivajući se na sv. Augustina, upozorio je da ljudi danas često svode moralnost na osobni osjećaj zadovoljstva.
U govoru 26. siječnja ove godine biskupima Rimske rote naglasio je potrebu povezivanja istine i ljubavi te upozorio da pretjerano poistovjećivanje s teškoćama vjernika može dovesti do relativizacije istine.
Zaključno, ostaje otvoreno pitanje: hoće li buduće učenje i praksa Crkve slijediti „promjenu paradigme” pape Franje ili skladno jedinstvo objektivne istine i kršćanske ljubavi koje predlaže papa Lav.
