Kako je ovaj tjedan započeo, bio sam uznemiren izjavama koje je papa Lav dao na svojoj nedjeljnoj audijenciji: izjavama za koje sam se bojao da bi mogle prenijeti dojam da Katolička Crkva nema što doprinijeti raspravi o ratu u Iranu osim još jednog idealističkog poziva na „dijalog“. Kako se tjedan bliži kraju, sada sam razočaran zajedljivim primjedbama nekih Papinih kritičara, koji ga napadaju jer je rekao da bi svjetski vođe uključeni u vođenje rata trebali ispitati svoju savjest.
U oba slučaja moje razočaranje proizlazi iz nesposobnosti da se prepozna kako Katolička Crkva ima vrlo razrađen sustav za prosuđivanje moralnih pitanja povezanih s ratom i mirom. Tijekom stoljeća Crkva nije samo oplakivala krvoproliće i razaranje koje rat uzrokuje, nego je razvila i zahtjevan skup pitanja koja treba postaviti zaraćenim stranama. Tradicija pravednog rata iznimno je praktična, zahtjevna i temeljita. Umjesto da daje brze odgovore „da“ ili „ne“, ta tradicija odgovornim državnim vođama pruža ispit savjesti.
U petak je, u govoru Apostolskoj pokorničarni, papa Lav postavio pravi izazov:
„Može se upitati: imaju li oni kršćani koji nose ozbiljnu odgovornost u oružanim sukobima poniznost i hrabrost da učine ozbiljan ispit savjesti i da pristupe ispovijedi?“
Papa je pozvao ljude — u ovom slučaju određenu skupinu ljudi — da pristupe sakramentalnoj ispovijedi. Je li to kontroverzno? Ne bi li svaki vjerni kršćanin trebao redovito ispitivati svoju savjest? Svakako nema manjeg razloga savjetovati se sa svojom savješću kada se donose odluke koje mogu stajati stotine ili tisuće ljudskih života.
Nažalost, političke strasti potaknute ratom — dodatno pojačane pojednostavljenim medijskim izvještajima — navode mnoge Amerikance da Papine riječi promatraju isključivo u političkim kategorijama i čitaju ih kao još jednu kritiku američke politike. Još je, nažalost, gore to što neki inače razboriti kršćani vjeruju da, kada rat započne, pitanja o moralu više nisu relevantna. Izlizana izreka da je „u ljubavi i ratu sve dopušteno“ vrlo je loš savjet. I ljubavne veze i vojne kampanje mogu završiti katastrofalno — bilo zato što ih uopće nije trebalo započeti, bilo zato što su vođene na pogrešan način.
Kako se, dakle, razmišljanje o pravednom ratu može primijeniti na rat u Iranu? Prije svega treba imati na umu da tradicija pravednog rata ne daje lake odgovore; ona postavlja teška pitanja. Drugo, treba se sjetiti da će odgovori na ta pitanja biti utemeljeni na našoj analizi informacija koje su nam dostupne. U vrijeme rata nikada nemamo onoliko informacija koliko bismo željeli, a ne možemo se u potpunosti osloniti ni na točnost izvještaja koje primamo. Zbog toga Katekizam (#2309) kaže da moralna odgovornost za odgovaranje na ta pitanja počiva na državnim dužnosnicima za koje se pretpostavlja da imaju najbolji pristup relevantnim informacijama: „Prosudba tih uvjeta za moralnu dopuštenost pripada razboritoj procjeni onih koji imaju odgovornost za opće dobro.“
Kakva bi pitanja američki vođe trebali postavljati sami sebi dok čine taj ispit savjesti o ratu u Iranu? Otac Gavan Jennings daje dobar sažetak, temeljen na načelima razmišljanja o pravednom ratu, u Catholic Heraldu. Uz rizik da ponovim njegove misli, predložio bih sljedeća pitanja:
Pravedan razlog: Postoje li jasni dokazi da je Iran bio spreman napasti? Obični građani nemaju pristup takvim obavještajnim podacima. Istina je da su iranski vođe prijetili „Velikom Sotoni“; ali pošteno govoreći, i Sjedinjene Države su prijetile njima.
Posljednje sredstvo: Jesmo li iscrpili sva mirna sredstva za rješavanje spora? Iranski dužnosnici tvrde da su mislili kako pregovori još traju — sve do trenutka kada su projektili pali.
Proporcionalnost: Čak i brza i odlučna vojna kampanja bit će strašno skupa u pogledu izgubljenih života — ne samo u zaraćenim državama nego i u susjednim zemljama — kao i materijalne štete. Hoće li rezultati — koje je gotovo nemoguće točno predvidjeti — biti dovoljno dobri da nadmaše tu cijenu? I možemo li biti sigurni u taj potpuni uspjeh? Danas je Wall Street Journal citirao Assafa Oriona, bivšeg voditelja izraelskog strateškog planiranja: „Ako ovo ne uspije, morate živjeti s posljedicama.“
Razlikovanje ciljeva: U vođenju vojne kampanje činimo li sve što je moguće da poštedimo nevine, izbjegnemo civilne žrtve i omogućimo da humaniji iranski režim nakon rata obnovi zemlju?
Kada bih imao položaj koji mi daje vlast nad američkom vanjskom politikom, dok bih razmišljao o tim pitanjima, svakako bih želio učiniti dobru ispovijed.
