Je li ikada dopušteno da dobar katolik kritizira Crkvu? Ako jest, koje atribute bi se moglo kritizirati? Doktrinalno jedinstvo Crkve? Svetost Crkve? Univerzalnu vladavinu Crkve? Njezina apostolska učenja?
Jedna Crkva je univerzalna. Bog sklapa Savez Deset zapovijedi sa svojim Izabranim narodom. Marija, Bezgrešno Začeće, donosi Božju Riječ – Drugog Božanskog Osobu Presvetog Trojstva – na svijet svojim “fiatom” anđelu Gabrijelu. Isus poziva dvanaest apostola i postavlja Petra na čelo. Dvanaest apostola odražava dvanaest plemena Izraela, održavajući poveznicu sa Starim zavjetom i Božjim savezom. No, dvanaest apostola također zamjenjuju plemena, uzdižu se iznad svih naroda i anticipiraju univerzalnu – odnosno katoličku – Crkvu.
Crkva je sveta. Ivan Krstitelj naviješta plamenove Duhova koji rađaju Crkvu: „Ja vas krstim vodom; ali dolazi Onaj koji je moćniji od mene… On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Na Duhove Crkva je rođena, a prvi Isusovi sljedbenici – uključujući Mariju kao Majku – postaju sveti članovi Mističnog Tijela Kristova.
Crkva je apostolska. Sva javna objava završava smrću posljednjeg apostola. Krštenje, Krizma i Euharistija uključuju nas u Njegovo Mistično Tijelo. Kao članovi Njegove Crkve i ukorijenjeni u apostolskoj tradiciji, krećemo trnovitim putem spasenja.
Apostolsko vjerovanje sažima spasonosne doktrine vjere. Deset zapovijedi pobuđuje zakon Božji upisan u našim srcima, podsjećajući nas i opominjući. Bog nas posvećuje kroz sedam sakramenata. Molitva – osobito Euharistija – održava nas. Mi smo članovi Mističnog Tijela Kristova. Katolička vjera i moral neodvojivi su od našeg postojanja.
Crkva vojujuća samo je dio članstva Crkve. Crkva trpeća – Čistilište – obuhvaća vjerne duše koje prolaze čišćenje. Crkva proslavljena uključuje anđele i svece. Je li Crkva demokracija? Da! Chesterton kaže: „Tradicionalnost znači dati glas najnepoznatijoj od svih klasa, našim precima. To je demokracija mrtvih.“ Tradicija i Sveto pismo vežu učenja papa, biskupa i svećenika. Nikada ne kritizirajte jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.
Je li ikada dopušteno da dobar katolik kritizira one koji čine institucionalnu Crkvu?
Svakako!
Počnimo sa svetim Petrom, koji moli Gospodina nakon čudesnog ulova: „Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek, Gospodine.“ (Lk 5,8) Sveti Petar osjeća da nije dostojan Isusa, ali Isus prima grešnike u svoj krug braće.
Samo je Marija bez grijeha. Mi nismo. Njegova Svetost Papa Petar tri je puta zanijekao Isusa. Matej Evanđelist bio je među omraženim carinicima. Njegova Eminencija Juda izdao je Isusa.
Neki klerici su crkveni kockari. Zlonamjerno dodaju ili uklanjaju „karte“ iz apostolske tradicije i iskrivljuju crkveni polog vjere. Sveti Pavao ne okoliša: „Ako vam tko navješćuje Evanđelje drukčije od onoga koje primiste, neka bude proklet!“ (Gal 1,9)
Crkvena ambicija stara je koliko i Evanđelja:
„Jakov i Ivan… rekoše mu: ‘Daj nam da sjednemo, jedan zdesna, a drugi slijeva, u tvojoj slavi…’ Isus… reče im: ‘Znate da oni koji vladaju poganima gospodare nad njima, a njihovi velikaši upravljaju njima. Neće tako biti među vama; nego tko hoće biti velik među vama, neka bude vaš služitelj….’” (Mk 10,35-45)
Mark Twain se izrugivao organiziranoj religiji (iako njegova veličanstvena knjiga o svetoj Ivani Orleanskoj dovodi u pitanje njegov status nevjernika). Tijekom svoje poslijeratne turneje po Italiji, siromaštvo laika u usporedbi s relativnim bogatstvom institucionalne Crkve zapanjilo ga je. Mlaka, lijena i svjetovna institucionalna Crkva obeshrabruje i sablažnjava.
Ne bi nas trebalo iznenaditi da mnoge crkvene organizacije imaju nezgrapnu birokraciju poput velikih korporacija. Često zamjenjuju vokabular vjere poslovnim izrazima. Misijski izjave zamjenjuju evanđeoske deklaracije. Pozivanje na birokratske „najbolje prakse“ može biti dvoličan kod za „po mom ili nikako“.
Mnogi od nas smatraju da je sjaj crkvenog učenja nedostižan zbog naših grijeha. Drugi odbacuju Crkvu zbog njezinih skandala. Da nismo grešnici, ne bi nam trebao Otkupitelj ni sveta Crkva da nas kroz valovito more života dovede do sigurne nebeske luke. Mi smo grešnici i ne trebamo se bojati ognja Duha Svetoga i svete Katoličke Crkve da zapali našu revnost za svetošću i spasenjem.
Što možemo očekivati od naših svećenika? Svećenici su poput počasnih stražara kod Groba neznanog vojnika. Malo znamo o privatnom životu vojnika, ali njegov ritualni pijetet prema palim vojnicima nadahnjuje našu domoljubnost. Možda malo znamo o privatnom životu svećenika, i možda je tako bolje. Ali svećenik – valjano zaređen i ukrašen svetim odorama koje naglašavaju njegovu službu u zajedništvu s Isusom – prikazuje misu kao zahvalu za oprost naših grijeha. Očekujte barem da kler obavlja svoju božansku službu s poštovanjem i vjernošću. Ili posjetite susjednu katoličku župu.
Crkva je naš dom. Trebamo Crkvu jer nam treba majčina ljubav i Božje oproštenje. Crkva treba nas jer želi spasenje svoje djece. Autentično crkveno učenje i sakramenti usmjeravaju naše živote. Svetost Crkve čak kritizira i otkupljuje njezine nesavršene institucije.
Postoje razumne prakse, općeprihvaćene prakse i industrijski standardi. Ali samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva nudi bezvremenske najbolje prakse Isusa, „puta, istine i života.” (Iv 14,6)
