Među danas najpopularnijim videozapisima i podcastima, kako među katoličkom tako i među sekularnom publikom, nalaze se oni u kojima svećenici govore o demonima.
Istaknuti egzorcisti, poput oca Chada Rippergera, oca Carlosa Martinsa i oca Dana Reehila, stekli su veliku pozornost zahvaljujući čestim medijskim nastupima, koji često ostvaruju milijunske preglede. Neki su egzorcisti čak pokrenuli vlastite apostolate oslobađanja, među kojima je i Centar svetog Mihaela za duhovnu obnovu (St. Michael Center for Spiritual Renewal) monsinjora Stephena Rossettija.
No, iako njihov internetski sadržaj privlači veliku pozornost, ne odobravaju svi da takozvani „egzorcisti-celebritiji“ javno govore o svojoj službi.
Ranije ovoga ljeta kardinal Robert McElroy iz Nadbiskupije Washingtona (D.C.) dospio je na naslovnice kada je razriješio monsinjora Rossettija službe nadbiskupijskog egzorcista. Do toga je došlo nakon što je popularni egzorcist javno iznosio tvrdnje koje povezuju NLO-e s demonima. No kardinal McElroy izjavio je da njegova odluka nije bila toliko potaknuta monsinjorovim mišljenjima koliko njegovom medijskom eksponiranošću.
„Moj glavni prigovor jest to što smatram da je tradicionalna uloga egzorcista vrlo privatna“, objasnio je kardinal iz Washingtona 8. srpnja. „To je sveta služba.“
Kardinal McElroy nije usamljen u tom stajalištu. Primjerice, Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država na svojim mrežnim stranicama preporučuje da biskupije identitet svojih egzorcista drže u tajnosti „kako egzorcist ne bi bio zatrpan nasumičnim pozivima i upitima“.
Međutim, u crkvenom pravu ne postoji opća norma koja uređuje smije li egzorcist javno govoriti o svojoj službi. Umjesto toga, odluka je najčešće prepuštena mjesnom biskupu, koji nadzire službu egzorcizma u svojoj biskupiji i može ograničiti javne nastupe pojedinog svećenika.
To je dovelo do različitih pristupa, ali i do trajne rasprave o tome pomažu li egzorcisti s javnim platformama u podizanju svijesti o službi Crkve u borbi protiv demonskog ili pak senzacionaliziraju svetu službu.
U središtu pozornosti
Ova rasprava odražava razmjerno nedavni porast javnog zanimanja za egzorcizme. Ključni trenutak bilo je objavljivanje romana Egzorcist Williama Petera Blattyja 1971. godine, koji je dvije godine kasnije ekraniziran u istoimenom filmu. Time je započela fascinacija javnosti demonima i svećenicima kojima je povjerena zadaća njihova izgona, a koja traje do danas.
I sami su egzorcisti pridonijeli rastućoj vidljivosti ove službe. Pokojni otac Gabriele Amorth, primjerice, napisao je više od trideset knjiga temeljenih na svom iskustvu egzorcista Rimske biskupije od 1986. do 2016. godine, a mediji su ga prozvali „Papinim egzorcistom“.
Danas su i internet i obnovljeni interes za duhovnu stvarnost dodatno povećali javnu prepoznatljivost nekih egzorcista. Spoj dosega društvenih mreža i mogućnosti da sadržaj postane viralan pruža pojedinim egzorcistima razinu vidljivosti koja bi prethodnim naraštajima bila nezamisliva.
Monsinjor Rossetti, otac Ripperger, otac Martins i otac Reehil imaju golemu internetsku publiku. Primjerice, YouTube kanal Sensus Fidelium, koji objavljuje videozapise oca Rippergera, ima 391.000 pretplatnika, dok otac Reehil na Instagramu prati 260.000 ljudi.
Njihov sadržaj povezan s egzorcizmom obuhvaća sve – od Rossettijeva dnevnika navodnih demonskih iskustava, preko Rippergerovih nagađanja o ulozi demona u američkoj politici, do dramatiziranih rekonstrukcija egzorcizama koje je izveo otac Martins.
Njihove digitalne platforme omogućuju im da dopru do slušatelja daleko izvan biskupija u kojima služe. Otac Reehil svećenik je Biskupije Nashville, dok su otac Ripperger i otac Martins, koji pripadaju različitim redovničkim zajednicama, povezani s Nadbiskupijama Denver i Detroit.
Javno djelovanje
Zagovornici javnog angažmana smatraju da, premda egzorcisti moraju biti razboriti u svojim javnim nastupima, sama služba nije po svojoj naravi privatna.
„Služba egzorcizma dio je javnog života Crkve, u službi onih koji trpe“, rekao je otac Francesco Bamonte, dopredsjednik Međunarodnog udruženja egzorcista, udruge koju priznaje Vatikan, a koju je suosnovao otac Amorth. „Stoga je ispravno da se predstavi Božjem narodu, ali svakako prema kriterijima koji ne traže vidljivost radi same vidljivosti, nego poučavaju i oblikuju kroz točne informacije.“
Štoviše, s obzirom na veliko zanimanje za duhovni boj u suvremenoj kulturi, neki smatraju da Crkva može učiniti više štete nego koristi ako javno ne progovara o toj temi.
„Kad [egzorcizme i demonsko djelovanje] učinimo krajnje tajnovitima, samo dodatno pojačavamo mistiku koja ih okružuje“, rekao je otac Glenn Sudano, bivši egzorcist Nadbiskupije Newark i suosnivač franjevaca obnove (Franciscan Friars of the Renewal).
To, međutim, ne znači da bi egzorcist trebao prihvatiti svaki poziv za javni nastup. Bivši egzorcist jedne biskupije na američkom Srednjem zapadu, koji je želio ostati anoniman jer više nije ovlašten govoriti o službi egzorcizma, rekao je da je svaku medijsku pozivnicu unaprijed procjenjivao kako bi bio siguran da će crkveni nauk biti pošteno predstavljen.
Istodobno je istaknuo da medijski nastupi mogu biti korisni, kako za ispravljanje holivudskih prikaza egzorcizama, tako i kako bi ljudi znali da se mogu obratiti Crkvi kada se doista susretnu sa zlim duhovnim silama.
„U suprotnom ljudi ne znaju kome se obratiti“, rekao je, pa se umjesto toga „obraćaju takozvanim profesionalnim egzorcistima ili vidovnjacima koji tvrde da mogu ukloniti sve njihove probleme“.
I premda se nekima može činiti da prisutnost egzorcista na društvenim mrežama nije primjerena, pojedini koji su uključeni u tu službu smatraju da nema ništa loše u tome da egzorcisti dijele informacije putem internetskih platformi.
„Podcasti i YouTube videozapisi danas su vrlo popularni oblici medija i nema razloga da ih egzorcisti izbjegavaju, sve dok se predstavljaju na primjeren način“, rekao je katolički autor i predavač Jimmy Akin. Dodao je da „egzorcisti obavljaju službu koja seže do samoga Kristova djelovanja i donosi olakšanje mnogim ljudima koje đavao tlači“.
Stvarni rizici
No čak i oni koji smatraju da egzorcisti imaju stvarnu ulogu u javnom govoru kritiziraju način na koji neki popularni egzorcisti govore o svojoj službi i o demonskom.
„Egzorcisti – osobito oni koji su postali svojevrsne medijske zvijezde – mogu iznositi senzacionalističke tvrdnje koje nisu potkrijepljene dokazima“, rekao je Jimmy Akin, koji je savjetovao egzorciste i osobe uključene u službu egzorcizma. „Mogu predstavljati vlastita teološka mišljenja kao da su utvrđene činjenice ili službeni nauk Crkve.“
Primjeri takve prakse uključuju komentare monsinjora Rossettija o NLO-ima i demonskom, kao i tvrdnju oca Rippergera da je J. K. Rowling bila nadahnuta demonima dok je pisala serijal o Harryju Potteru.
Akin je rekao da još veću opasnost predstavlja to kada poznati egzorcisti „pogriješe dajući vjerodostojnost onome što su navodno rekli demoni“, a zatim učine dodatnu pogrešku ponavljajući takve tvrdnje u javnosti.
„Demoni su lažljivci koji služe ocu laži“, rekao je Akin. „Ništa od onoga što govore ne može se smatrati pouzdanim.“
Osobe uključene u službu egzorcizma rekle su da je širi problem današnji medijski krajolik, koji se hrani senzacionalizmom i skandalima. Kada se egzorcisti pojavljuju u sekularnim podcastima, voditelji im često postavljaju provokativna pitanja kako bi izazvali odgovore koji bi mogli postati viralni.
Otac Glenn Sudano upozorio je da takav pristup može „hraniti adolescentnu znatiželju za tim temama“ te „odvratiti ljude od stvarnog poziva na svetost“.
Adam Blai, stručnjak za psihološka pitanja pri Biskupiji Pittsburgh, upozorio je da opasnost nije ograničena samo na odvraćanje pozornosti. Rekao je da senzacionalistički egzorcisti s velikim javnim platformama mogu navesti ljude na štetna pogrešna shvaćanja duhovnog života.
„U nekim se intervjuima demonsko povezuje s tjelesnim bolestima, psihološkim poteškoćama ili obiteljskim problemima“, rekao je Blai, koji od 2005. godine pomaže svećenicima te poučava bogoslove i svećenike o egzorcizmu i demonologiji. „To može dovesti do tjeskobe i duhovnog života usredotočenog na demonsko i na obranu od njega. To nije zdravo.“
Blai je dodao da mnogi takvi videozapisi mogu biti opasni jer većina gledatelja nema dovoljno teološke izobrazbe da bi pravilno razumjela takve rasprave te može izgubiti iz vida Božje milosrđe i njegovu moć.
Iako je Akin rekao da je prirodno da ljudi žele znati više o demonskom i o tome kako se zaštititi, složio se da neki egzorcisti „mogu nenamjerno uplašiti ljude i navesti ih da pomisle kako su pod demonskim utjecajem, iako to nisu“.
Također je upozorio da pretjerano naglašavanje demonskog može proizvesti i suprotan učinak.
„Ako egzorcisti zanemaruju naravne uzroke i sve pripisuju demonima“, rekao je Akin, „kršćanstvo čine smiješnim i navode ljude da uopće odbace mogućnost demonskog djelovanja.“
Opasnosti oholosti
No rizici koje donosi velika medijska izloženost egzorcista ne odnose se samo na njihove slušatelje. Oni pogađaju i same svećenike.
Blai je rekao da je „glavna opasnost za egzorcista – oholost“.
„Javnost se obično usredotočuje na svećenika egzorcista kao na pojedinca“, rekao je, „te mu pripisuje posebne darove i neku iznimnost.“
Otac Francesco Bamonte rekao je da svaki egzorcist prije svega mora imati na umu da djeluje kao „službenik Isusa Krista“ i „u ime Crkve“. Stoga egzorcist nikada ne bi smio tražiti pozornost javnosti, nego svoju platformu koristiti za proslavu Boga.
„Egzorcist mora izbjegavati svaki oblik samopromocije, kao što je sveti Ivan rekao: ‘On treba rasti, a ja se umanjivati’“, rekao je talijanski svećenik, pozivajući se na riječi svetoga Ivana Krstitelja iz Svetoga pisma. „Svaki stav koji ne odražava takvo raspoloženje srca pogrešan je, a svećenik-egzorcist ne smije se izlagati nepromišljenim i štetnim izjavama.“
Bivši egzorcist s američkog Srednjeg zapada rekao je da je opasnost od oholosti bila jedna od glavnih tema tijekom njegove priprave za tu službu.
„Svećenik koji me poučavao posljednje mi je rekao: ‘Ako ikada tijekom egzorcizma, makar na djelić sekunde, pomisliš: “Vidi što ja činim”, upravo si zakoračio na nesveto tlo’“, prisjetio se. „Čak i u javnosti, sve priče i razgovori uvijek bi trebali upućivati na Boga. Onoga trenutka kada počnu upućivati na nas same, postaju opasni.“
Pod vodstvom biskupa, usmjereni na Krista
Iako različiti teolozi i svećenici mogu doći do različitih razboritih zaključaka o tome je li korisno da egzorcisti javno nastupaju, crkveno pravo jasno određuje tko nadzire službu egzorcista: mjesni biskup. „Nitko ne može zakonito obavljati egzorcizme nad opsjednutima ako nije dobio posebno i izričito dopuštenje mjesnog ordinarija“, stoji u kanonu 1172.
Drugi kanoni također daju ordinariju ovlast da ograniči način na koji svećenik javno predstavlja katolički nauk.
Bivši egzorcist s američkog Srednjeg zapada dodao je da je svaki put kada je javno nastupao ili davao intervju o svojoj službi egzorcista prethodno tražio dopuštenje svoga biskupa.
„Važno je uvijek imati potporu mjesnog biskupa kako bi se osiguralo da je služba u skladu s onim što biskup želi, jer je u konačnici biskup egzorcist svoje biskupije“, objasnio je.
Osim rasprave o tome trebaju li egzorcisti javno govoriti o svojoj službi, otac Glenn Sudano naglasio je da Crkva mora pronaći „zdrav način“ govora o stvarnosti đavla.
„Mnogi su ljudi uključeni u različite oblike okultizma i o tome treba govoriti“, rekao je. „Crkva bi trebala, i mora, upozoravati ljude da se ne upuštaju u takve stvari.“
Bez obzira na to hoće li javno djelovanje biti dio službe pojedinog egzorcista, svi sugovornici Registera istaknuli su da svaki egzorcist mora ostati usmjeren na Isusa Krista. Kada se predavanje, podcast ili video udalji od Krista, pojavljuju se duhovne opasnosti.
„Ljudi moraju shvatiti da u egzorcizmu Isus nije tek promatrač“, rekao je bivši egzorcist sa Srednjeg zapada. „On je glavni djelatnik.“
