Liturgijska godina s dom Guérangerom: 15 rujna –Spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne
Dom Prosper Guéranger, OSB
Napomena: Tekst je preveden iz djela Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera i prati liturgijski kalendar tradicionalnoga rimskog obreda. Pojedini liturgijski dani, blagdani i njihovi nazivi stoga se mogu razlikovati od kalendara koji se danas primjenjuje u redovitom obliku rimskoga obreda.
Majka Žalosna
„Svi vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli poput boli moje!“
(Tuž 1,12)
Je li to, dakle, prvi krik onoga nježnog djeteta čiji je dolazak na svijet donio toliku čistu radost našoj zemlji? Zar se zastava trpljenja mora tako rano razviti nad kolijevkom tako ljupke nevinosti?
Pa ipak, srce Crkve, naše Majke, nije nas prevarilo. Blagdan koji dolazi upravo u ovo vrijeme uvijek je odgovor na pitanje koje čovječanstvo, okupljeno oko kolijevke, s iščekivanjem postavlja:
Što će biti od ovoga djeteta?
Spasitelj koji će doći nije samo razlog Marijina postojanja; on je i njezin uzor u svemu. Blažena je Djevica došla na svijet da bude njegova Majka i zato je od početka bila određena da bude Majka Žalosna. Jer Bog, čije je buduće rođenje bilo upravo razlog njezina rođenja, trebao je na ovome svijetu biti Čovjek boli, vičan patnjama.
„S kim da te usporedim?“ – pjeva prorok Tužaljki. A zatim se obraća Djevici:
„O Djevice… velika je kao more propast tvoja.“
Na gori Žrtve, kao Majka, ona je predala svoga Sina; kao Zaručnica, prinijela je i samu sebe zajedno s njim. Svojim je trpljenjem, i kao Zaručnica i kao Majka, sudjelovala u djelu otkupljenja ljudskoga roda.
To smo učenje i ta sjećanja već duboko urezali u svoje srce slaveći drugi blagdan Gospinih žalosti, onaj koji neposredno prethodi Velikom tjednu.
Krist sada više ne umire i Gospine su patnje završene. Ali Kristova se Muka nastavlja u njegovim izabranima, u njegovoj Crkvi, protiv koje pakao izlijeva sav bijes koji više ne može usmjeriti izravno protiv samoga Krista.
A toj Muci Kristova otajstvenoga Tijela, čija je i sama Majka, Marija i dalje pridonosi svojim suosjećanjem.
Koliko su puta njezine štovane slike to posvjedočile, čak i čudesnim prolijevanjem suza!
U tome je razlog zbog kojega je Crkva odstupila od uobičajenoga liturgijskog reda i tijekom različitih razdoblja godine slavi dva blagdana pod istim naslovom – Gospinih žalosti.
Drugi blagdan Gospinih žalosti
Kad pogledamo popis apostolskih odluka koje se odnose na svete obrede, iznenađuje nas dugi i neobični prekid koji traje od 20. ožujka 1809. do 17. rujna 1814. Upravo je toga posljednjega datuma donesen dekret kojim se ustanovljuje drugo liturgijsko spominjanje Gospinih žalosti.
Bile su to godine velike žalosti – od 1809. do 1814. – godine krvi i kušnje, tijekom kojih je i sam Čovjek-Bog ponovno trpio u osobi svoga zatočenoga Namjesnika.
Ali Majka Žalosna i tada je stajala podno Križa, prinoseći Bogu patnje Crkve.
A kad je kušnja završila, papa Pio VII., dobro znajući odakle je došlo milosrđe, posvetio je ovaj dan Mariji kao novi spomen dana Kalvarije.
Još su u sedamnaestom stoljeću Serviti imali povlasticu slaviti ovaj drugi blagdan. Slavilo ga se kao blagdan drugoga razreda, s bdjenjem i osminom. Od njih je Crkva preuzela časoslov i Misu.
Ta je čast bila dostojna Reda koji je ustanovila sama Gospa kako bi častio njezine patnje i širio pobožnost prema njima.
Sveti Filip Benizi, nasljednik sedmorice svetih Utemeljitelja, proširio je plamen koji su oni zapalili na visinama Monte Senarija. Zahvaljujući revnosti njegovih sinova i njihovih nasljednika, pobožnost prema Sedam žalosti Blažene Djevice Marije, nekoć obiteljsko blago toga Reda, postala je blagom cijeloga svijeta.
Sedam žalosti
Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, gubitak božanskoga Djeteta u Jeruzalemu, nošenje Križa, Raspeće, skidanje Isusova tijela s Križa i njegovo polaganje u grob – to su sedam otajstava u koja su sažete gotovo nebrojene patnje koje su od naše Gospe učinile Kraljicu mučenika, prvu i najljepšu ružu u vrtu Zaručnika.
Uzmimo k srcu riječi Knjige o Tobiji koju Crkva ovoga tjedna čita u časoslovu:
„Časti svoju majku; jer moraš imati na umu kakve je i kolike opasnosti pretrpjela kad te rodila.“
Marija nas je rodila za život milosti podno Križa. Zato njezine boli nisu samo uspomena na prošlost. One su povezane i s našim vlastitim rođenjem za Boga.
Sveta Misa
Svakodnevna Žrtva, premda je okružena svim sjajem liturgije, u svojoj je biti ista Žrtva Kalvarije.
Ali tko je bio prisutan podno Križa?
Prema onome što nam pokazuje ulazna pjesma, ondje je bio jedan jedini muškarac i nekoliko žena koje su plakale oko Majke Žalosne.
Evanđelje će ponovno donijeti isti tekst kao i ulazna pjesma – čak i njezin redak koji, protivno uobičajenom pravilu, nije uzet iz Psalama.
Ulazna pjesma
Stajahu uz Isusov Križ njegova Majka i sestra njegove Majke, Marija Kleofina, Saloma i Marija Magdalena.
Ženo, evo ti sina, reče Isus; a učeniku: Evo ti Majke.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Stajahu uz Isusov Križ…
Štovanje Gospinih žalosti ne odvraća naše misli od jedine Žrtve našega spasenja. Naprotiv, njegov je neposredni učinak, kako pokazuje zborna molitva, upravo u tome da Kristova Muka donese plod u našim dušama.
Zborna molitva
Bože, u čijoj je Muci, prema Šimunovu proroštvu, mač boli probio preslatku dušu slavne Djevice i Majke Marije, milostivo podaj da mi, koji s poštovanjem spominjemo njezine boli, zadobijemo sretan plod tvoje Muke. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Poslanica
Jud 13, 22–25; 31; 33
Blagoslovio te Gospodin svojom snagom,
jer je po tebi uništio naše neprijatelje.
Blagoslovljena si, kćeri, od Boga Svevišnjega
među svim ženama na zemlji.
Blagoslovljen Gospodin, koji je stvorio nebo i zemlju,
koji te vodio da odsiječeš glavu poglavaru naših neprijatelja.
Jer je danas tvoje ime tako uzveličao
da tvoja hvala neće nestati iz usta ljudi
koji će se dovijeka spominjati sile Gospodnje.
Nisi poštedjela svoj život zbog tjeskobe i nevolje svoga naroda,
nego si spriječila našu propast pred našim Bogom.
Marija – naša Judita
Kako je velika naša Judita među svim stvorenjima!
Pobožni i duboki otac Faber govori o Mariji kao o onoj kojoj je Bog na čudesan način priopćio ono što je u njemu samome najuzvišenije i najnedostupnije stvorenju. Već ju je od početka uključio u svoje vječne naume stvaranja, učinivši je na neki način sudionicom i uzorom svoga djela.
A njezina suradnja u otkupljenju svijeta daje nam novi pogled na njezinu veličinu.
Ni Bezgrešno začeće ni Uznesenje, kaže Guéranger slijedeći ovu misao, ne daju nam potpunu sliku Marijine uzvišenosti kao njezino sudjelovanje u djelu otkupljenja.
Njezine žalosti same po sebi nisu bile nužne da bi svijet bio otkupljen. Ali u Božjim naumima bile su nerazdvojivo povezane s tim otkupljenjem. One pripadaju cjelovitosti božanskoga plana.
Jer nisu li Marijina otajstva ujedno i Isusova otajstva, a njegova otajstva njezina?
Čini se da su u Božjem naumu sva otajstva Isusa i Marije bila zamišljena kao jedno jedino otajstvo.
Sam Isus bio je Marijina bol – sedam puta ponovljena i sedmerostruko pojačana.
U satima Muke Isusova i Marijina žrtva bile su sjedinjene. Išle su jedna uz drugu. Imale su isti sadržaj, bile prožete srodnim miomirisom, gorjele istim ognjem i bile prinesene s istim raspoloženjem srca.
Bile su to dvije žrtve sjedinjene u jednu istodobnu žrtvu, isprepletene u svakom trenutku strašnih događaja Muke, prinijete Vječnom Ocu iz dvaju bezgrješnih Srdaca – Srca Sina i Srca Majke – za grijehe krivoga svijeta koji su pali na njih, premda to nisu zaslužili, ali su ih oni slobodno prihvatili.
Zato:
Pomiješajmo svoje suze s Marijinima, sjedinjujući ih s patnjama velike Žrtve.
Što više budemo to činili tijekom svoga života, to ćemo se više jednom radovati sa Sinom i Majkom u nebu.
Gradual
Žalosna si i dostojna suza, Djevice Marijo,
dok stojiš uz Križ Gospodina Isusa,
svoga Sina i našega Otkupitelja.
Djevice, Majko Božja,
onaj kojega cijeli svijet ne može obuhvatiti
trpi kaznu Križa,
onaj koji je začetnik života postao čovjekom.
Aleluja
Aleluja, aleluja.
Sveta Marija, Kraljica neba i Gospodarica svijeta,
stajala je žalosna uz Križ
Gospodina našega Isusa Krista.
Aleluja.
Stabat Mater
Nakon Graduala slijedi Stabat Mater, potresna tužaljka pripisana blaženom franjevcu Jakovu iz Todija.
Stajala je Majka bolna,
kraj Križa suze lila,
dok joj Sin na drvetu visio.
Njezinu dušu, jecajuću,
žalosnu i bolujuću,
mač je boli probio.
O, koliko tužna bješe
ona Majka, blažena,
Majka Sina Jedinoga!
Gledala je i trpjela,
sveta Majka, dok je vidjela
muke svoga slavnog Sina.
Tko bi mogao suze skriti
gledajući Majku Kristovu
u tolikoj patnji?
Tko se ne bi ražalostio
gledajući Majku Kristovu
kako sa Sinom pati?
Za grijehe svoga naroda
vidjela je Isusa u mukama,
bičevana i izranjena.
Vidjela je svoga slatkog Sina
kako u smrti napušten visi
dok je predao svoj duh.
O, Majko, izvore ljubavi,
daj da osjetim snagu tvoje boli
i da s tobom tugujem.
Daj da moje srce gori
od ljubavi prema Kristu Bogu
da mu mogu ugoditi.
Sveta Majko, učini to:
rane Raspetoga
duboko utisni u moje srce.
Daj da s tobom dijelim boli
tvoga ranjenoga Sina,
koji je za mene trpio.
Daj da s tobom pobožno plačem
i suosjećam s Raspetim
sve dok živim.
Uz Križ s tobom želim stajati
i s tobom se sjediniti
u plaču i molitvi.
Djevice nad svim djevicama,
nemoj odbiti moju molbu:
daj da s tobom plačem.
Daj da nosim Kristovu smrt,
da budem dionikom njegove Muke
i da uvijek pamtim njegove rane.
Daj da budem ranjen njegovim ranama,
opijen Križem
i krvlju tvoga Sina.
Ne dopusti da izgorim u plamenu,
nego me, Djevice, brani
na dan suda.
Kriste, kada dođe čas da odem,
po svojoj Majci daj da dođem
do palme pobjede.
A kad tijelo umre,
podaj mojoj duši
slavu raja.
Amen.
Evanđelje
Iv 19, 25–27
U ono vrijeme stajahu uz Isusov Križ njegova Majka i sestra njegove Majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.
Kad Isus ugleda svoju Majku i učenika kojega je ljubio gdje stoji kraj nje, reče Majci:
„Ženo, evo ti sina!“
Zatim reče učeniku:
„Evo ti Majke!“
I od toga časa uze je učenik k sebi.
„Ženo, evo ti sina“
„Evo ti sina.“
A malo prije toga čuli smo riječi:
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Je li Isus, dakle, ostao bez Oca na nebu i bez Majke na zemlji?
O, otajstvo pravde – i još više, otajstvo ljubavi!
Bog je toliko ljubio svijet da je za njega dao svoga jedinorođenoga Sina. Dao ga je do te mjere da je na njega, umjesto na grešne ljude, položio prokletstvo koje su zaslužili naši grijesi.
A naša Gospa, u svom uzvišenom sjedinjenju s Ocem, nije poštedjela svoga Sina. I ona ga je za nas sve prinijela – Sina svoga djevičanstva.
Ako po svome postojanju pripadamo Vječnom Ocu, od ovoga časa pripadamo i Mariji.
I Otac i Majka kupili su nas velikom cijenom: jedan je dao svoga jedinoga Sina, a druga je toga Sina dala za svoju posvojenu djecu.
Podno Križa naša je Gospa uistinu postala Kraljicom milosrđa.
Zato, sada kada stojimo pred oltarom, gdje se obnavlja velika Žrtva Kalvarije, preporučimo se njezinu moćnom zagovoru kod Srca njezina božanskoga Sina.
Prikazna pjesma
Spomeni se, Djevice, Majko Božja,
kad budeš stajala pred Gospodinom,
da govoriš dobro za nas
i da odvrati od nas svoju srdžbu.
Koliko je svetih duša tijekom stoljeća dolazilo kako bi vjerno ostalo uz Majku Žalosnu!
Njihov zagovor, sjedinjen s Marijinim, velika je snaga Crkvi. I po tom zagovoru nadamo se zadobiti plod zasluga smrti našega Spasitelja.
Darovna molitva
Gospodine Isuse Kriste, ponizno ti prinosimo svoje molitve i žrtve te te molimo: dok se spominjemo probodenja preslatke duše blažene Marije, tvoje Majke, udijeli nam po njezinu mnogostrukom i pobožnom zagovoru, kao i zagovoru svetih koji su s njom stajali pod Križem, da po zaslugama tvoje smrti zadobijemo udio među blaženima. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Predslovlje
Predslovlje je isto kao i na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije 8. rujna, osim što se umjesto riječi „na Rođenju“ kaže „na probodenju“ Blažene Marije vazda Djevice.
Velika Marijina bol
Toliko je, kaže sveti Bernardin Sienski, bila velika Marijina bol na Kalvariji da bi, kad bi se podijelila među sva stvorenja sposobna trpjeti, sva ona istoga časa umrla.
Što je onda održalo Mariju na životu?
Bila je to njezina čudesna unutarnja smirenost – mir koji je proizlazio iz njezina savršenoga pristanka uz Božju volju i potpunoga predanja cijeloga njezina bića Bogu.
Taj je mir održavao njezin život, dok je Duh Sveti u njoj čuvao život potreban Crkvi.
I tu Guéranger završava jednom jednostavnom, ali snažnom molbom:
Neka naše sudjelovanje u svetim otajstvima zadobije za nas onaj Božji mir koji nadilazi svaki razum i čuva naše misli i naša srca u Kristu Isusu.
Pričesna pjesma
Blago osjetilima blažene Djevice Marije,
koja su, ne umrijevši, zaslužila palmu mučeništva
podno Križa Gospodnjega.
Guéranger zatim ističe da će nas, kako pokazuje popričesna molitva, ljubavlju prožeto sjećanje na žalosti naše Majke snažno potaknuti da u svetoj misnoj Žrtvi pronađemo svako dobro.
Popričesna molitva
Gospodine Isuse Kriste, neka žrtve koje smo primili, dok pobožno slavimo probodenje tvoje Djevice i Majke, po tvojoj dobroti izmole za nas obilje svakoga spasonosnog dobra. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.
Tako se završava Guérangerovo razmatranje ovoga dana.
A čini mi se da nam za 15. rujna ostavlja osobito lijepu misao: Marijina bol nije zatvorena u prošlost. Ona nas vodi podno Križa, a od Križa do oltara. Ondje se njezina bol sjedinjuje s Kristovom Žrtvom, a naše vlastite boli mogu se sjediniti s njihovom.
Zato danas ne promatramo Mariju samo kao onu koja je nekoć trpjela. Promatramo Majku koja nas uči kako trpjeti s Kristom – u predanju, bez pobune protiv Božje volje i s nadom koja već gleda prema uskrsnuću.
