Liturgijska godina s dom Prosperom Guérangerom: 16. rujna – Sveti Kornelije, papa i mučenik, i sveti Ciprijan, biskup i mučenik
Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije. Guérangerov tekst za 16. rujna osobito ističe zajedničko slavlje dvojice svetaca – rimskoga pape Kornelija i kartaškoga biskupa Ciprijana – čije je prijateljstvo i zajedničko svjedočanstvo vjere ostalo snažnim svjedočanstvom jedinstva Crkve.
Sveti Kornelije, papa i mučenik, i sveti Ciprijan, biskup i mučenik
„Blaženi su oni koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu.“
Kakav susret koji raduje anđele! Jednoga je dana pakao pokušao suprotstaviti Ciprijana Petrovoj Stolici u glasovitom sporu. A sada, kao dostojan odgovor na tu podjelu, Crkva okuplja u istom slavlju rimskoga prvosvećenika i kartaškoga biskupa, dvojicu velikih svjedoka Kristove istine.
Sveti Kornelije i sveti Ciprijan bili su povezani dubokim prijateljstvom i istom ljubavlju prema Crkvi. Njihovo je zajedničko svjedočanstvo osobito dragocjeno jer je pokazalo da istina katoličke vjere i jedinstvo Crkve nisu ljudska tvorevina, nego dar koji treba čuvati čak i onda kada za njega treba podnijeti trpljenje i smrt.
Kornelije je bio Rimljanin. Nakon dugog razdoblja u kojemu je, zbog progona cara Decija, Petrova Stolica bila bez zakonitoga nasljednika, izabran je 251. godine za papu. No njegov izbor nije prihvatio Novacijan, koji se proglasio protupapom. Oko pitanja kako postupati s kršćanima koji su tijekom progona otpali od vjere, nastao je težak raskol.
Kornelije je, slijedeći duh Evanđelja, branio mogućnost pomirenja onih koji su se nakon pada iskreno pokajali. U tome je imao snažnu potporu svetoga Ciprijana, biskupa Kartage.
Ciprijan je bio jedan od najuglednijih biskupa svoga vremena. Iako je u mladosti bio poganin, nakon obraćenja potpuno se predao Kristu i postao gorljiv pastir svoje Crkve. Njegova pisma i spisi svjedoče o dubokoj ljubavi prema Crkvi i osobito o njegovoj brizi za njezino jedinstvo.
Zbog progona i svoje vjernosti Kristu i Petrovoj Stolici, Kornelije je bio prognan iz Rima. Upravo tada Ciprijan mu je pisao i hrabrio ga. Njihovo prijateljstvo nije bilo tek ljudska naklonost: bilo je ukorijenjeno u zajedničkoj vjeri i ljubavi prema Crkvi.
Kornelije je naposljetku podnio mučeništvo. Njegovo je tijelo kasnije počivalo u rimskim katakombama, a njegovo ime Crkva i danas s poštovanjem spominje u Rimskom kanonu.
Ciprijan je nekoliko godina poslije također položio život za Krista.
Pred mnoštvom prijatelja i neprijatelja približavao se čas njegova mučeništva. Biskup se najprije prostro na zemlju i molio. Zatim je ustao, dao krvniku dvadeset i pet zlatnika, skinuo tuniku i predao je đakonima. Sam je zavezao oči. Svećenik i podđakon svezali su mu ruke, dok je narod oko njega prostirao platna kako bi sačuvao njegovu mučeničku krv.
Krvnik je drhtao pred svetim biskupom i tek je na njegov zahtjev podigao mač.
Tako je Ciprijan završio svoj zemaljski život.
Te su večeri vjernici došli s bakljama i pjesmama kako bi pokopali tijelo svoga biskupa. Njegova krv postala je sjeme Crkve, a njegovo svjedočanstvo ostalo je sačuvano kroz stoljeća.
Jedinstvo Crkve
U životima Kornelija i Ciprijana liturgija nam pokazuje nešto što je posebno važno: svetost se ne sastoji samo u osobnoj vjernosti Bogu, nego i u ljubavi prema njegovoj Crkvi.
Ciprijan je, unatoč teškim raspravama i opasnostima, znao da Krist želi jednu Crkvu. Zato je branio njezino jedinstvo i vidljivo zajedništvo s Petrovim nasljednikom.
A Kornelije je, kao Petrov nasljednik, pokazao lice Crkve koja ne odbacuje pokajnika. Njezina vrata ostaju otvorena onomu koji se vraća Bogu iskrenim srcem.
Obojica su za tu istinu platila vlastitim životom.
Zato ih danas Crkva slavi zajedno.
Početak jesenskih kvatri
Ovaj se dan u tradicionalnoj rimskoj liturgiji podudara i s početkom jesenskih kvatri – Quattuor Temporum. To su tri dana posta, molitve i pokore: srijeda, petak i subota.
Guéranger podsjeća da su kvatre drevna crkvena ustanova i da ih Crkva povezuje s ritmom godišnjih doba. U njima zahvaljujemo Bogu za darove kojima nas je obdario, ali istodobno priznajemo da sva dobra dolaze od njega.
Jesen je vrijeme žetve i berbe. Zemlja daje svoje plodove, a čovjek ih prima kao dar.
Zato Crkva u ove dane želi probuditi u nama zahvalnost, ali i pokoru.
Jer nije dovoljno samo primiti Božje darove. Potrebno je vratiti se Darivatelju.
Jesenski plodovi tako postaju slika duhovnih plodova koje Bog želi vidjeti u našemu životu.
Kao što vinograd daje grožđe koje će biti prineseno Bogu u svetoj Euharistiji, tako i naš život treba donijeti plod koji će moći biti prikazan Gospodinu.
Kvatre nas stoga pozivaju da zastanemo i pitamo se:
Što je Bog ove godine učinio u meni? Koje je plodove donijela njegova milost? A što još u meni treba očistiti, obrezati i predati njemu?
To je pravi duh ovih dana.
Ne samo zahvaliti za ono što imamo, nego dopustiti Bogu da nas pročisti kako bismo mogli donijeti još više ploda.
Dva mučenika – jedan poziv
Kornelije i Ciprijan danas stoje pred nama kao dvojica pastira koji su ostali vjerni Kristu do kraja.
Jedan je bio papa u Rimu.
Drugi biskup u Kartagi.
Bili su udaljeni velikom zemljopisnom udaljenošću, ali sjedinjeni istom vjerom, istom ljubavlju prema Crkvi i istom spremnošću na žrtvu.
Njihov nam život govori da Crkvu ne čuvamo samo riječima.
Čuvamo je vjernošću.
Čuvamo je istinom.
Čuvamo je ljubavlju.
A ponekad je čuvamo i spremnošću da zbog Krista nešto pretrpimo.
Kornelije i Ciprijan nisu tražili vlastitu slavu. Nisu tražili lagan put. Tražili su ono što je Krist tražio od njih.
I zato ih danas Crkva zajedno stavlja pred naše oči.
Dvojica mučenika, jedan Gospodin.
Dvojica pastira, jedna Crkva.
Dva života, jedna žrtva.
Jedna vjera koja pobjeđuje i u životu i u smrti.
A dok započinjemo jesenske kvatre, molimo da i naš život donese plod dostojan Gospodina koji nam je dao sve što imamo.
Sveti Kornelije, moli za nas.
Sveti Ciprijane, moli za nas.
Molite za jedinstvo Crkve, za svetost njezinih pastira i za postojanost svih koji žele ostati vjerni Kristu do kraja.
