Plan pape Lava XIV. za Crkvu od početka je bio jasan: nastojati obnoviti sklad unutar Crkve. Njegovo biskupsko geslo In Illo Uno Unum – „U Jednome smo jedno“ – to jasno izražava. O tome govore i njegovi dosadašnji postupci, kojima je nastojao ublažiti napetosti, a ne poticati podjele.
Nakon 16 mjeseci, međutim, još uvijek čekamo odluke koje Papa treba donijeti. Čekamo prvi konzistorij Lava XIV. Čekamo niz imenovanja koja će utjecati na najmanje pet ključnih položaja u Rimskoj kuriji. Čekamo i Lavove „ispravke“ nekih reformi pape Franje.
No čini se da se Lav XIV. ne obazire mnogo na očekivanja.
Već je jasno da će ljudi sa svih strana različitih podjela koje prolaze kroz Crkvu biti razočarani.
Tradicionalistički svijet očekivao je nagao i jasan zaokret u odnosu na svojevrsno izopćavanje koje je doživio tijekom pontifikata pape Franje te je postao nestrpljiv očekujući potez koji vjerojatno nikada neće doći. Progresivni svijet, koji je gotovo zrcalna suprotnost tradicionalističkom, pribjegao je svojevrsnoj mentalnoj gimnastici kako bi sve što je Lav dosad učinio protumačio kao nastavak djelovanja njegova neposrednog prethodnika. No i ta će nastojanja samo neko vrijeme moći odgađati njihovo vlastito razočaranje.
Lavova vizija Crkve postala je još jasnija 10. rujna, kada se susreo sa skupinom novozaređenih biskupa koji su stigli u Rim na tradicionalni godišnji tečaj za „mlade biskupe“.
Papa ih je pozvao da budu očinski nastrojeni, kao što je učinio i 3. rujna u privatnoj audijenciji s biskupima Latinske biskupske konferencije arapskih zemalja. Podsjetivši ih na njihovo „biskupsko očinstvo“, Papa je istaknuo da se ta očinska uloga hrani učeništvom, što je u potpunosti u skladu s augustinskom karizmom, ali i s njegovom osobnom misionarskom karizmom.
Lav je rekao da želi Crkvu s hijerarhijom, ali hijerarhijom koja istodobno čuva snažno zajedništvo i veliku kolegijalnost. Zajedništvo podrazumijeva „razoružani i razoružavajući mir“ – prema poznatoj rečenici koju je Papa izgovorio pri prvom pojavljivanju nakon izbora – dok kolegijalnost znači sudjelovanje svih u upravljanju ili barem u raspravama.
I zbog toga Lav XIV. nije prekinuo sinodalni proces, nego je zatražio nastavak rada na pitanju sinodalnosti. Radne skupine koje su proizašle iz Sinode 2023. nastavile su se sastajati, objavljivati dokumente i iznositi prijedloge.
Upravo se u tom procesu, međutim, krije jedan od velikih rizika Lavova pontifikata: iz želje da ne poništi postojeće procese, postoji opasnost da se oni koji su već pokrenuti pretvore u puku birokraciju.
Sinodalnost: put prema birokraciji?
Ukratko, način na koji Lav upravlja sinodalnim procesima mogao bi sa sobom nositi rizik daljnje birokratizacije Crkve.
Dobar su primjer izvješća 6. i 7. radne skupine Sinodalnog okupljanja iz 2023. godine.
Šesta skupina, primjerice, proučava odnose između biskupa, posvećenog života i crkvenih zajednica i ustanova. Sedma skupina, pak, raspravlja o naravi i načinu provođenja posjeta ad limina, odnosno periodičnih posjeta koje biskupi pojedinih zemalja trebaju obavljati u Rimu.
Ta su izvješća prijedlozi podneseni Svetom Ocu, koji ih slobodno može i zanemariti. Ukratko, ona ne predstavljaju odluke, a čak i ako bi Papa prihvatio njihove zaključke, oni bi se još morali pretvoriti u provedbene smjernice koje bi uključivale nadležna tijela.
Oba dokumenta govore o mogućim oblicima autoriteta u Crkvi, ali to čine nudeći proceduralna rješenja, a procedure uvijek sve čine složenijim – drugim riječima, birokratskijim.
Kad je riječ o odnosu biskupija i redovničkih ustanova, sinodalno izvješće govori o „relacijskoj konverziji“, pozivajući na nadilaženje „isključivo hijerarhijskih“ odnosa. Nadalje, izvješće traži veću jasnoću u pogledu teoloških i pravnih kriterija za priznavanje novih redovničkih instituta i novih oblika posvećenog života.
Predlaže se čak i obvezno sklapanje sporazuma ili memoranduma o razumijevanju između biskupija i redovničkih ustanova, kojima bi se jasno definirale preuzete obveze, financijski aspekti, upravljanje djelima i ustanovama te uzajamne odgovornosti.
Ti prijedlozi proizlaze iz konkretnih problema: pretjeranog autoritarizma ili centralizacije te nedostatka razumijevanja načina na koji biskupije i redovničke ustanove uređuju međusobne odnose. No problem nije u samom obrascu. Problem je prije svega u ljudima i u načinu na koji oni vrše vlast.
Lav XIV. to zna i upravo je zato, vjerojatno, toliko ustrajan na temi očinstva. Istodobno je dopustio da se sinodalna rasprava, sa svojim sporim i glomaznim modus procedendi – jednom riječju, svojom birokracijom – nastavi bez kraja. Nije čak ni razjasnio praktična pitanja, odnosno da Sinoda ne može biti deliberativno tijelo i da nije mali parlament.
Unatoč nedostatku jasnoće iz Rima, neki su biskupi ipak sami odlučili obuzdati sinodalni proces.
U Norveškoj je biskup Osla Fredrik Hansen sazvao prvu biskupijsku sinodu u povijesti, otvoreno izjavivši da ona nije sinoda kojoj je cilj mijenjati crkveni nauk jer sinoda nije parlament. Kao primjer naveo je čak i sinode svetog Karla Boromejskog, kardinala i nadbiskupa Milana u vrijeme katoličke obnove nakon reformacije.
U Nizozemskoj je pomoćni biskup Rob Mutsaerts oštro kritizirao Sinodu te pozvao da se pastoralna iskustva procjenjuju na temelju konkretnih pokazatelja, poput duhovnih zvanja, sudjelovanja na misi i širenja prakse ispovijedi.
No Lavova odluka da dopusti nastavak rasprave bez jasnog očitovanja o njezinu položaju nosi rizik ne samo stvaranja pomutnje nego i stvaranja uvjeta za daljnju birokratizaciju Kurije.
Možda se to čini kao nejasna tema, ali nije.
Papa Franjo uveo je razdoblje komisija – za reformu komunikacija, reformu gospodarstva, reformu Kurije – i premda je time potaknut pritisak prema učinkovitosti, rezultat je bila birokracija koja je bila sve samo ne učinkovita. Konkretan primjer predstavlja reforma vatikanskog gospodarstva, u kojoj su ovlasti Uprave za imovinu Apostolske Stolice (APSA) najprije oduzete, a zatim vraćene u roku od nekoliko mjeseci. Reforma Države Vatikanskoga Grada još je jedan primjer: u samo nekoliko mjeseci izrađena su tri nacrta Temeljnog zakona Vatikana.
Što Lav XIV. namjerava učiniti?
S jedne strane, Svetoj Stolici potrebna je bolja organizacija. S druge strane, Svetoj Stolici potrebni su kvalitetni ljudi zdravog razuma kojima je stalo do nje i koji mogu složenu strukturu voditi profesionalno i logično.
Tu je i potreba za upraviteljima.
Za sada je Lav XIV. izabrao menadžericu Montse Alvarado da vodi Dikasterij za komunikacije i bude članica upravnog odbora Zaklade Brat Sunce. No još nije odabrao svoj vodeći tim, uključujući biskupe i kardinale koji će mu pomagati u upravljanju. Dosad se oslanjao na strukturu s kojom nije imao sukoba, ali koja je pod Franjom zapravo proizvela brojne izjave o namjerama i sliku Crkve koja više odražava demokratsku, parlamentarnu strukturu sudjelovanja nego zajednicu vjernika.
Dok Lav svojim sporim tempom nastavlja prema izboru vlastitog tima, prosudba njegova pontifikata ostaje suspendirana zbog nedostatka dokaza. Ipak, u jednom trenutku neodlučivanje postaje odluka. Birokratizacija koju je započeo papa Franjo nastavit će se, a mogla bi ugušiti svaki zamah koji bi promjena na čelu papinstva mogla donijeti.
Možda paradoksalno, papa Franjo koristio je birokratizaciju kako bi osigurao da on bude jedini donositelj odluka, istodobno ostavljajući dojam da sluša sve.
Lav XIV. ovdje ima priliku, ali vrijeme za djelovanje sve je kraće.
