Fulton Sheen, koji će za nekoliko dana službeno biti proglašen blaženim, svoju je prekrasnu knjigu Troje je potrebno da bi se vjenčali započeo ovim četirima rečenicama:
Troje je potrebno da bi postojala Ljubav na nebu – Otac, Sin i Duh Sveti.
Troje je potrebno da bi Nebo ljubilo zemlju – Bog, Čovjek i Marija, po kojoj je Bog postao čovjekom.
Troje je potrebno da bi ljubav živjela u Svetoj Obitelji – Marija, Josip i plod njihove ljubavi, Isus.
Troje je potrebno da bi ljubav živjela u srcima – Ljubitelj, Ljubljeni i Ljubav.
To je briljantan sažetak odnosa između trojstvenog zajedništva ljubavi koje povezuje tri osobe Trojedinoga Boga i ljubavi koja bi trebala povezivati supružnike i djecu unutar obitelji.
Kako možemo početi razumijevati Trojedinoga Boga, stvarnost koja nadilazi naš ljudski razum? Počinjemo od onoga što konkretno poznajemo u vlastitome svijetu: od ljudskoga braka.
Na sličan način počinjemo razumijevati Boga kao „Oca“ u odnosu prema vlastitim očevima. „On nije tek neki ljutiti, udaljeni Bog“, kažemo, „On nas ljubi poput Oca.“ No kad malo dublje razmislimo, shvaćamo da odnos zapravo funkcionira obrnutim redom.
Bog je pravi uzor i pralik „Oca“, a naši ljudski očevi samo sudjeluju u njegovu „očinstvu“. Naši su ljudski očevi djelomično odgovorni za naše postojanje, ali ne u potpunosti, kao što je to Bog. Naši se ljudski očevi brinu za nas, ali ne savršeno, kao što to čini Bog. Stoga, dok razmišljamo o Božjem očinstvu, sve bolje razumijemo kakvo bi ljudsko očinstvo trebalo biti.
Najbliže što u ovome životu možemo doći razumijevanju ljubavnoga zajedništva Oca, Sina i Duha jest obitelj. Sve počinje muškarcem, ženom i ljubavlju koja ih povezuje. No tada ljubav koju dijele postaje utjelovljena u stvarnoj osobi – djetetu.
Svatko tko ima prijatelje koji su u braku vjerojatno je barem jednom osjetio stanovitu nelagodu provodeći vrijeme s jednim od njih, a ne s drugim. Možda ste s jednim od njih bili bliski prijatelji još prije braka pa se prirodnije družite s tim supružnikom.
Ali ako znate da ti roditelji vole svoju djecu, vjerojatno ćete također znati da je malo toga što možete učiniti za svoje prijatelje bolje od toga da volite i podupirete njihovu djecu. Voljeti i podupirati njihovu djecu znači voljeti i podupirati njih same – plod njihova bračnog zajedništva. To nije njegovo dijete ili njezino dijete; to je njihovo dijete. Dijete je utjelovljeno zajedništvo njihove ljubavi.
Dakle, polazimo od ljudskoga braka, ali nakon razmišljanja shvaćamo da brak i obitelj najbolje možemo razumjeti ako ih promatramo po uzoru na Trojedinoga Boga: kao jedinstvo ljubavi koje ne uništava njihovu različitost i kao različitost osoba koja ne onemogućuje njihovo istinsko jedinstvo. To je zajedništvo osoba koje nije zatvoreno samo u sebe, nego se izvana očituje u izobilju, pozivajući druge u zajedništvo i prijateljstvo.
Ljubav velike obitelji nikada ne završava na kućnom pragu. Ona izlazi izvan njega kako bi pozvala druge da uđu.
Što takvu ljubav u braku čini mogućom? Kao katolici vjerujemo da nam Duh Sveti daje milost da ljubimo na takav način. Budući da je Duh Sveti Ljubav koju dijele Otac i Sin, a koja postoji kao zasebna božanska osoba, kada sudjelujemo u darovima Duha, sudjelujemo u samoj Ljubavi koju dijele Otac i Sin.
U Tolstojevu romanu Ana Karenjina, Konstantin Levin, nevjernik, ženi se Kitty, ženom koju je godinama duboko volio. Tijekom vjenčanoga obreda u crkvi Levin prolazi kroz niz njemu pomalo neugodnih obreda i postupaka koje jedva razumije. Ipak, sve ih izvršava zbog ljubavi prema svojoj zaručnici i pritom je ispunjen radošću.
U jednom trenutku obreda čuje riječi:
„Udostoj im, Gospodine, savršene ljubavi, mira i pomoći, molimo Te.“
Tolstoj piše:
„Levin je čuo te riječi i one su ga se dojmile. Kako su pogodili da je čovjeku potrebna pomoć, upravo pomoć? – pomisli Levin prisjećajući se svih svojih nedavnih strahova i dvojbi. ‘Što ja znam? Što mogu učiniti u ovom strašnom pothvatu?’ – pomislio je. ‘Kako mogu bez pomoći? Da, upravo mi je sada potrebna pomoć.’“
To je lijep odlomak, ali i pomalo smiješan. Kako su samo pogodili da je čovjeku potrebna pomoć? Pa, Crkva se time bavi već neko vrijeme, pa, kako mi u Teksasu kažemo, „nije im ovo prvi rodeo“. Ali još važnije, Crkva nije „pogodila“ da bračnim parovima treba pomoć; ona je služiteljica sakramenta koji svoj izvor ima u trojstvenoj Božjoj ljubavi.
Stvoritelj koji nas je stvorio iz ljubavi i koji nas toliko ljubi da je bio spreman umrijeti za nas nije morao ništa pogađati; On zna. On zna da nam je potrebna sakramentalna veza i trajna pomoć njegova Duha Svetoga.
Levinovo pitanje slično je pitanju: kako je Crkva pogodila da je čovjeku potrebna ispovijed? Pa, time se bavi već dugo i primijetila je neke probleme. A još važnije, Bog nam je poslao Spasitelja radi oproštenja grijeha i dao nam upute o vezivanju i razrješivanju. Dakle, Crkva ovdje ne djeluje naslijepo. Bog se doista brine za nas i doista sakramentalno ulazi u naš život kako bi nam dao milosti koje su nam potrebne.
Levin također mora poći na ispovijed prije nego što se vjenča. Čini to iz ljubavi prema svojoj zaručnici, ali ne razumije zašto je to potrebno. Kada je riječ o zastrašujućoj odgovornosti braka, barem tada shvaća: „Treba mi pomoć.“ To je dobar prvi korak.
Moja je supruga jednom nakon jednog građanskog vjenčanja rekla da je bilo lijepo, ali da „nije bilo dovoljno snažno“. Nešto je nedostajalo.
„Gdje je bio Duh Sveti?“ – upitala je.
Da. Troje je potrebno da bi se čovjek vjenčao.
