Uz svu pozornost koja se posvećuje novoj enciklici pape Lava, smanjila se pozornost prema mnogim gorućim crkvenim kontroverzama koje i dalje tinjaju u pozadini.
To me veseli, jer smatram da crkveno raspoloženje treba veći naglasak na nečemu pozitivnom, a ne neprestanu bujicu negativnih vijesti koje ne čine ništa drugo nego vuku Katoličku Crkvu u blato negativnosti. Stoga ću iznijeti tvrdnju koja se temelji isključivo na mom vlastitom osjećaju. No sumnjam da taj osjećaj dijele i mnogi drugi.
Postoji granica količine kontroverzi koju čovjek može podnijeti prije nego što se aktiviraju naši psihološki obrambeni mehanizmi i postanemo otupjeli na sve to, radije birajući tihu patnju iscrpljene duše nego stalno suočavanje sa stvarima koje se čine nerješivima i koje zato još više uznemiruju dušu osjećajem bolne uzaludnosti.
Po cijenu da upadnem u performativnu proturječnost, dopustite mi da se sada osvrnem na jedno od pitanja o kojima govorim: krizu u Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. (SSPX). O toj sam temi napisao dva članka za National Catholic Register, pa je neću ponovno detaljno obrađivati. Dovoljno je reći da je jedna od negativnih posljedica cijele rasprave ta što smo bili prisiljeni usredotočiti se na tvrdnju vodstva SSPX-a da se Crkva nalazi u toliko teškoj krizi otpada od vjere da su raskolnički postupci bratstva opravdani te stoga zapravo uopće nisu raskolnički.
Takvu tvrdnju odbacujem. No moja je poanta ovdje da je rasprava usmjerila naš pogled na negativno.
Ima li Crkva danas mnogo problema? Da, naravno da ima, kao što se kroz cijelu svoju povijest suočavala s raznim krizama i problemima. Ali što je s pozitivnim stvarima koje se događaju u Crkvi? Je li zaista sve tako mračno kako tvrdi SSPX? Nije, i zato je najbolji protuargument koji Crkva može ponuditi SSPX-u obnovljeno usredotočenje na ono što je u Crkvi dobro i na razloge zbog kojih ona nije u teškoj krizi, unatoč svojim problemima.
Na drugom kraju crkvenog spektra nalaze se Nijemci i njihov Sinodalni put, koji nastoji moralno legitimirati homoseksualne veze, upravljanje Crkvom prepustiti „odboru” kojim dominiraju laici te zaređivati žene i oženjene muškarce. Da je to samo njemačka pojava, mogla bi se lako odbaciti. No ciljevi Sinodalnog puta ujedno su i ciljevi katoličke ljevice općenito.
Ali ponovno, prešutna pretpostavka koja stoji iza velikog dijela tog liberalnog aktivizma ironično je slična onoj radikalnih tradicionalista. Naime, sve te radikalne promjene moraju se provesti jer se Crkva nalazi u teškoj krizi. No u ovom slučaju kriza nije kriza otpada od vjere, kako tvrdi SSPX, nego kriza nedostatka vjerodostojnosti Crkve u očima „moderne civilizacije”. Naravno, pod modernom civilizacijom misli se na svijet ideja i moralnih vrijednosti zapadnih, sekularnih, liberalnih demokracija. Drugim riječima, njihova je tvrdnja da će Crkva ostati u krizi sve dok, poput kameleona, ne poprimi boje moderne sekularnosti.
Kakav učinak sve to ima na raspoloženje prosječnih katolika u Crkvi? Pogotovo zato što se sve to događa nakon desetljeća otkrivanja slučajeva seksualnog zlostavljanja od strane klera, što je već učinilo sve nas ciničnijima prema crkvenom autoritetu. Taj je skandal emocionalno bio poput trčanja punom brzinom prema cilju utrke, samo da vas neposredno prije ciljne crte neočekivano pogodi prepreka preko vrata.
Šokirani i ranjeni, vjernici su se ipak podigli nakon tog skandala samo da bi ih dočekala stalna previranja tijekom pontifikata pape Franje, a sada i ove aktualne kontroverze. Kada se tome doda učinak društvenih mreža sa svojim fragmentiranim i zatvorenim svjetovima beskrajnih pritužbi, nije čudno što je nastupio opći zamor.
Naravno, 90% katolika sasvim dobro funkcionira jer većina praktičnih katolika ne prati zaokrete crkvene politike i blaženo je nesvjesna previranja pod svojim nogama i u zraku oko sebe. Ipak, crkvena iscrpljenost o kojoj govorim odnosi se na one katolike koji su duboko uključeni u život Crkve, sudjeluju u njezinim službama na različite načine, aktivni su na društvenim mrežama i zauzimaju utjecajne položaje.
Govorim također o crkvenoj iscrpljenosti svećenika, osobito mladih i idealističnih, koji su svakodnevno uhvaćeni između sukobljenih strana i čije pastoralne odluke često ne donose ništa osim bujice pritužbi upućenih biskupijskim uredima. Tu je i fizička iscrpljenost zbog vođenja dviju, a ponekad i triju župa, što dodatno pojačava mentalni i duhovni umor Crkve koja je stalno u unutarnjem sukobu.
Bitna je poanta da se danas crkveni umor vidi posvuda, među laicima i među svećenstvom. Bojim se da se uvukla tiha rezignacija, i to ne rezignacija kontemplativne šutnje, nego nijemi krik onih koji su na rubu toga da se potpuno povuku. U njihovim je dušama, u njihovim kostima neka obamrlost. To je proizvod anestetika zasićenosti i ogorčenosti koji stvara duhovnu acediju, duhovnu mlakost koja nam oduzima radost potrebnu za ustrajno kršćansko nasljedovanje.
A kada nestane radost vjere, dosada prema Crkvi nije daleko. Sakramenti se čine praznima i kao puko formalno izvršavanje besmislenih obreda. Takva dosada također često rađa ogorčenost. Odgovor na tu dosadu nije pretvaranje liturgije u zabavu — kako se to često događa — nego njezino sve dublje uranjanje u mistično, produbljivanje u kontemplativnu jezgru Crkve kako bi se doprlo ispod slojeva zasićenosti i umora u crkvenim klupama te ih uzdiglo ukorjenjujući ih u Kristov križ.
Ne zagovaram ovdje pobožni sentimentalizam toplih osjećaja. Liturgija nije terapija, a upravo nas je terapijska kultura narcisoidnog zaokupljanja samima sobom dovela do usredotočenosti na vlastite crkvene opsesije nauštrb svega ostalog, što je rezultiralo neprestanim kapanjem negativnosti.
Ono za što se zalažem jest teološka ideja zamjeničkog predstavljanja. Krist je zamjenički trpio za naše grijehe i predstavljao cijelo čovječanstvo sjedinivši se s našom naravi. Sveto pismo opisuje nas kao „svećenički narod”, što između ostaloga znači da smo pozvani sudjelovati u tom zamjeničkom predstavljanju koje ostvaruje Veliki svećenik, Krist.
Papa Benedikt često je govorio o toj stvarnosti i jasno davao do znanja da pred različitim krizama našeg vremena — crkvenim i svjetovnim — naš zadatak nije povlačenje u tihi očaj, nego, paradoksalno, ulazak ravno u središte krize, poput vatrogasca koji juri u goruću kuću, kako bismo je proživjeli u svojim dušama i prikazali tu patnju Ocu kao zadovoljštinu i sredstvo ozdravljenja.
Benediktova je poanta da ćemo, sve dok ostajemo na isključivo horizontalnoj razini, Crkvu promatrati kao puki sociološki i politički konstrukt. Upravo taj lažni horizontalizam dovodi do toga da različite crkvene skupine djeluju poput političkih lobista u trajnom stanju sukobljene agitacije. Kada se to dogodi, moramo još snažnije prionuti uz ljubav, moleći za sve u dvorani Posljednje večere vlastite duše. Kristovo zamjeničko predstavljanje na križu bilo je uglavnom skrivena i mistična patnja, u kojoj je na svoju dušu tajanstveno preuzeo sav teret ljudske pokvarenosti i zla, ispivši ga do dna i pobijedivši ga time što je nastavio ljubiti bez ikakvih uvjeta, preobražavajući ga iznutra.
Ako je itko imao više razloga povući se u iscrpljenu rezignaciju, bio je to Krist. No on je učinio suprotno. I mi moramo ljubiti bližnjega u tihom cenakulu vlastite duše, ako nam je to jedino preostalo sredstvo. Kada šikara kontroverzi postane toliko gusta i neprohodna da počne gušiti Božji život u našim dušama, možemo ponovno zapaliti žar svoje vjere prepoznajući da u vjeri još uvijek postoje neukroćeni zmajevi te da se u jednadžbama molitve skriva vatra koja se ne može ugasiti.
