TEMELJNO PITANJE U VEZI S DRUŽBOM SVETOG PIJA X.
Biskup Athanasius Schneider
Pitanja i problemi vezani uz Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (SSPX) predmet su uglavnom jalove rasprave već više od pedeset godina, a sada su kulminirali najavljenim biskupskim posvećenjima koja još nisu odobrena od Svete Stolice. Rasprava je bila vođena emocijama — često doslovno cum ira et studio — i nerijetko su je vodile osobe koje nisu izravno upoznate s relevantnim dokumentima niti imaju osobno iskustvo sa SSPX-om. U mnogim slučajevima njihovo je znanje površno i oblikovano unaprijed stvorenim sudovima. Zbog toga rasprava često nalikuje dijalogu gluhih, u kojem se isti argumenti beskrajno ponavljaju bez ikakvog stvarnog napretka.
Štoviše, rasprava uglavnom zaobilazi središnje pitanje koje postavlja SSPX. Taj propust proizlazi iz temeljne metodološke pogreške i nedostatka činjenično utemeljenog opravdanja glede objektivnih doktrinarnih i liturgijskih nejasnoća koje leže u samom središtu prijepora. U svojoj biti sukob se vrti oko pitanja istine.
- Drugi vatikanski sabor u kontekstu ostalih dvadeset ekumenskih sabora
Prva se pogreška sastoji u tome da se pastoralni sabor — u ovom slučaju Drugi vatikanski sabor — tretira kao da je posve dogmatski te da se pretpostavlja kako sve njegove izjave treba smatrati definitivno predloženima i obvezujućima za sve katolike. Oni koji tako postupaju zanemaruju činjenicu da je sam Pavao VI. izjavio: “Ima onih koji pitaju kakav je autoritet, kakvu teološku kvalifikaciju Sabor namjeravao dati svojim učenjima, znajući da je izbjegao donositi svečane dogmatske definicije koje bi angažirale nezabludivost crkvenog Učiteljstva. Odgovor je poznat svakome tko se sjeća saborske izjave od 6. ožujka 1964., ponovljene 16. studenoga 1964.: zbog pastoralnog karaktera Sabora, on je izbjegao izricati, na izvanredan način, dogme obdarene oznakom nezabludivosti.” (Opća audijencija, 12. siječnja 1966.). To se odnosi i na dvije “dogmatske” konstitucije Sabora, Dei Verbum i Lumen gentium, budući da pridjev “dogmatski” ima šire značenje i nije ograničen na dogme shvaćene kao učenja obdarena nezabludivošću.
Među ostalih dvadeset ekumenskih sabora nalaze se brojni pastoralni ili disciplinski iskazi i dokumenti koji danas više nisu primjenjivi (npr. odredba Četvrtoga lateranskog sabora koja kaže: “Ako neki svjetovni vladar zanemari očistiti svoje područje od heretičke nečisti, neka bude vezan svezom izopćenja”), kao i nedefinitivni doktrinarni iskazi (npr. o tvari i obliku sakramenta svetoga reda s Firentinskoga sabora) koje je kasnije ispravilo Učiteljstvo Crkve. Ne može se apsolutizirati svaki konkretni povijesni oblik crkvenog vodstva, jer bi se time uklonila nužna razlika između, s jedne strane, nepromjenjivih i trajnih istina vjere (Depositum Fidei) i, s druge strane, različitih načina na koje se te istine prenose (npr. pastoralni iskaz, nedefinitivni doktrinarni iskaz ili definicija ex cathedra), od kojih svaki nosi različit stupanj autoriteta i obvezujuće snage.
Danas, međutim, da bi netko bio u punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, mora prihvatiti one tvrdnje i učenja Drugoga vatikanskog sabora koja su pastoralna i zasigurno nedefinitivna s obzirom na svoju učiteljsku narav. To otvara važno pitanje: zašto se bezuvjetno prihvaćanje tekstova Drugoga vatikanskog sabora predstavlja kao conditio sine qua non punog zajedništva sa Svetom Stolicom, dok ne postoji usporediv zahtjev u odnosu na pastoralna, disciplinska ili nedefinitivna učenja prethodnih dvadeset ekumenskih sabora?
Među nedefinitivnim učenjima Drugoga vatikanskog sabora nalazi se nekoliko — osobito ona o vjerskoj slobodi, ekumenizmu, međureligijskom dijalogu i kolegijalnosti — čije su formulacije dvosmislene i teško pomirljive s naukom koji je Učiteljstvo dosljedno naučavalo od doba crkvenih otaca pa sve do razdoblja neposredno prije Sabora.
Postoji i pitanje obrednih i doktrinarnih manjkavosti Novus Ordo Missae. Takve se zabrinutosti više ne mogu olako odbacivati, što pokazuje, primjerice, svjedočanstvo arhimandrita Bonifacija Luykxa u njegovoj knjizi A Wider View of Vatican II: Memories and Analysis of a Council Consultor (Angelico Press, Brooklyn, NY, 2025.). Nedostaci Novus Ordo Missae ostaju predmet ozbiljne rasprave i ne mogu se jednostavno prešutjeti. Ipak, Sveta Stolica traži od SSPX-a da prihvati ne samo valjanost nego i zakonitost i dobrotu liturgijske reforme u Novus Ordo Missae.
- Dva moderna pretjerivanja u životu Crkve: legalizam i papocentrizam
Rješenje pitanja SSPX-a otežano je ne samo nespremnošću da se s intelektualnim poštenjem suoči s temeljnim doktrinarnim pitanjima i prizna postojanje doktrinarnih nejasnoća koje zahtijevaju ispravak, nego i nezdravim mentalitetom koji se razvio u Crkvi tijekom posljednjih nekoliko stoljeća: naime, prvenstvom legalizma odnosno pravnog pozitivizma, zajedno s pretjeranim papocentrizmom koji se približava svojevrsnom pobožanstvenjenju i same službe i osobe Pape.
Ta moderna pretjerivanja iskrivljuju i ograničavaju život Crkve podređujući prvenstvo čistoće i jasnoće vjere i liturgije zahtjevima legalizma i papocentrizma — pojavi stranoj crkvenim ocima i Predaji. U tom pretjeranom obliku papocentrizma, Papa i njegovo učiteljstvo, čak i kada nisu strogo dogmatski ili definitivni, nastoje se promatrati kao da posjeduju apsolutan i gotovo božanski karakter. Crkveno ozračje često je bilo oblikovano, barem implicitno, pretpostavkama koje se približavaju takvim stavovima.
Većina komentatora sadašnje kontroverze oko biskupskih posvećenja SSPX-a i dalje je, često nesvjesno, pod utjecajem pretjeranog legalizma i prenaglašenog papocentrizma koji obilježavaju velik dio suvremenoga crkvenog života. Zakon prema kojem biskupska posvećenja izvršena bez papinskog odobrenja — ili protivno izričitoj Papinoj volji — predstavljaju raskolnički čin, bio je nepoznat u razdoblju crkvenih otaca. Zapravo, taj je zakon stupio na snagu tek u drugom tisućljeću. Kanon 1387 Zakonika kanonskoga prava iz 1983., koji zabranjuje posvećenje biskupa bez papinskoga mandata, svrstan je među „Prekršaje protiv sakramenata“, a ne među „Prekršaje protiv vjere i jedinstva Crkve“, gdje se kažnjava raskol (kan. 1364). Kad bi biskupsko posvećenje bez papinskoga mandata po svojoj naravi bilo raskolničko, bilo bi smješteno među prekršaje „protiv jedinstva Crkve“. Odgovarajući kanon u Zakoniku iz 1917. također je bio uključen među „Delikte u podjeljivanju i primanju svetoga reda i drugih sakramenata“ (naslov XVI.), a ne među „Delikte protiv vjere i jedinstva Crkve“ (naslov XI.).
- Izvanredno stanje krize, pa čak i izvanredne nužde u Crkvi
Od Drugoga vatikanskog sabora Katolička Crkva prolazi kroz ozračje opće nejasnoće, neodređenosti i nesigurnosti glede važnih nauka kao što su jedincatost Krista Otkupitelja, jedincatost Katoličke Crkve, božanski ustanovljena monarhijska struktura Crkve (na općoj i mjesnoj razini) te žrtveni karakter svete mise. Posve je očito da oni koji su posljednjih desetljeća imali upravnu vlast u Svetoj Stolici, a imaju je i danas, od SSPX-a zahtijevaju kao conditio sine qua non punoga zajedništva sa Svetom Stolicom prihvaćanje de facto ozračja doktrinarne i liturgijske nejasnoće i relativizma, koje je svoj vrhunac dosegnulo sadašnjim, krajnje zbunjujućim sinodalnim procesom u cijeloj Crkvi.
Od Sabora nadalje, uz pomoć nekih od spomenutih dvosmislenih učenja, traje proces uspostavljanja, pod autoritetom Rimskog prvosvećenika, takozvane „Crkve Drugoga vatikanskog sabora“ ili „Koncilske Crkve“. Ta težnja, koja se danas pojavljuje pod novim nazivom „Sinodalna Crkva“, u biti teži postati relativistička religija prilagođena svijetu. Pokušaji da se taj novi smjer prema dvosmislenom, relativističkom i svjetovnom obliku Katoličke Crkve prikrije hermeneutikom kontinuiteta nepošteni su i neuvjerljivi.
- SSPX-ova dilema savjesti
Sveta Stolica zahtijeva od SSPX-a da prihvati dvosmisleno formulirane i nedefinitivne nauke kao conditio sine qua non punoga zajedništva sa Svetom Stolicom i dobivanja kanonskog uređenja. To uključuje učenja o vjerskoj slobodi, ekumenizmu, međureligijskom dijalogu (uključujući, primjerice, tvrdnju iz Lumen gentium 16 da muslimani zajedno s katolicima „štuju jednoga milosrdnog Boga“), biskupskoj kolegijalnosti (shvaćenoj na način koji umanjuje božanski ustanovljenu monarhijsku strukturu Crkve) te liturgijskim reformama povezanima s Novus Ordo Missae.
Sveta Stolica također zahtijeva od SSPX-a da formalno prizna izjave i učenja poslijekoncilskih papa koja pripadaju takozvanom autentičnom i redovitom učiteljstvu. To uključuje, primjerice, određene tvrdnje u dokumentu Amoris Laetitia koje ozbiljno potkopavaju pa čak i proturječe božanskoj Objavi; formalno dopuštenje pape Franje da rastavljeni i ponovno civilno vjenčani mogu primati svetu pričest; te deklaraciju Fiducia Supplicans o blagoslovima za istospolne parove.
Ako se s intelektualnim poštenjem promotri izvanredna kriza koja je pogodila Crkvu nakon Sabora — zajedno s nejasnoćama te doktrinarnim, liturgijskim i pastoralnim relativizmom koji su je pratili — tada se postojanje i djelovanje SSPX-a može promatrati, iz dugoročne perspektive i u svjetlu dvijetisućljetne povijesti Crkve, kao djelo božanske providnosti i kao izvor pomoći Crkvi tijekom krize bez presedana.
Čitajući nedavne dokumente koje je objavio vrhovni poglavar SSPX-a, otac Davide Pagliarani, osobito Izjavu katoličke vjere i njegovu Poruku Bratstvu i njegovim vjernicima, ne može se ne primijetiti duboko katolički duh, prožet istinskom vjerom u papinski primat i sinovskom odanošću osobi Vrhovnog svećenika.
Problem s kojim se SSPX suočava nije teško razumjeti. Sveta Stolica zahtijeva da SSPX bez bitnih prigovora prihvati određena objektivno dvosmislena i nedefinitivna učenja Drugoga vatikanskog sabora, dvosmislene izjave poslijekoncilskog papinskog učiteljstva te objektivne doktrinarne i obredne nedostatke Novog reda mise. No Bog nikada nije zahtijevao prihvaćanje nauka koji su nejasni ili dvosmisleno formulirani, a Crkva je tijekom svoje povijesti uvijek postupala u skladu s tim načelom.
SSPX smatra jednim od bitnih razloga svojega postojanja pozivati, s parrhesiom (otvorenošću i hrabrošću), na povratak apsolutnoj jasnoći i čistoći nauka koje je Crkva uvijek nastojala očuvati tijekom stoljeća. U prošlosti su rimski prvosvećenici podnosili progone, mučeništvo pa čak i raskole radije nego da toleriraju i najmanju dvosmislenost u izražavanju vjere.
Među najpoznatijim primjerima nalaze se odbacivanje dvosmislenoga izraza homoiousios; odbacivanje Henotikona, koji, iako formalno nije bio heretičan, ipak potkopavao jasnoću kristološkog nauka i pogodovao širenju monofizitizma; te odbacivanje dvosmislenih kristoloških formulacija pape Honorija I. (†638.). Nekoliko je papa posmrtno osudilo Honorija I., ne zbog hereze, nego zbog doktrinarne dvosmislenosti i zbog toga što je pridonio širenju hereze. Jedinstvo samo po sebi nije konačni kriterij istine. Povijest Crkve poznaje brojne situacije u kojima su postojale napetosti između Predaje i stvarnog vršenja crkvene vlasti.
Sama činjenica da su određena učenja Drugoga vatikanskog sabora, zajedno s liturgijskom reformom, dovela — i nastavljaju dovoditi, kako u teoriji tako i u praksi — do slabljenja doktrinarne jasnoće, obvezuje Papu da, slijedeći primjer mnogih svojih junačkih prethodnika, razjasni i, gdje je potrebno, ispravi ta učenja. To bi trebalo učiniti s takvom obnovljenom doktrinarnom preciznošću i jasnoćom da više ne ostane prostora za dvosmislena ili pogrešna tumačenja. U tom pogledu sljedeće načelo, koje je dugo vodilo rimske prvosvećenike, ostaje aktualnije nego ikada:
„Dvosmislenost se nikada ne može tolerirati na sinodi (saboru), čija se glavna slava sastoji ponajprije u jasnom naučavanju istine i isključivanju svake opasnosti od zablude.“
(Pio VI., Auctorem fidei)
Tragedija sadašnjeg stanja jest u tome što Sveta Stolica zahtijeva od SSPX-a da prihvati postojeće stanje doktrinarne i liturgijske dvosmislenosti kao conditio sine qua non punoga zajedništva i kanonskog uređenja. Tijekom monotelitske krize, kada je papa Honorije I. zauzeo dvosmislen stav, sveti jeruzalemski patrijarh Sofronije poslao je svojega sufragana, Stjepana, biskupa Dora, u Rim, naloživši mu da pođe Apostolskoj Stolici, gdje se nalaze temelji pravovjernog nauka, te da ne prestaje moliti i tražiti dok oni koji imaju vlast ne ispitaju i ne osude novu zabludu.
Biskup Stjepan ostao je u Rimu deset godina, ustrajući u toj misiji sve dok nije dočekao osudu hereze od pape Martina I. na Lateranskom saboru 649. godine. U određenom smislu SSPX danas ispunjava sličnu ulogu, neprestano pozivajući Svetu Stolicu da okonča stanje doktrinarne i liturgijske dvosmislenosti i nesigurnosti. SSPX je više puta izjavio da nema drugu namjeru osim oblikovati duše povjerene njegovoj pastoralnoj skrbi u dobre kršćane i istinske sinove i kćeri Rimske Crkve.
Na kraju, SSPX-u bi trebalo biti zahvalno za tu ulogu; budući pape to će zasigurno biti.
- Papino pastoralno rješenje problema SSPX-a
Sveta Stolica trebala bi ozbiljno razmotriti Izjavu katoličke vjere i Poruku vjernicima koje je objavio vrhovni poglavar SSPX-a te priznati da ti dokumenti i postupci predstavljaju dostatan temelj i ispunjavaju minimalne uvjete za crkveno zajedništvo. Izopćenje u sadašnjem trenutku otvorilo bi novu, nepotrebnu i izbježivu ranu na Mističnom Tijelu Kristovu.
U svjetlu tih dokumenata i postupaka SSPX-a, Papa bi, vođen svojim očinskim srcem, mogao učiniti iznimku i dopustiti biskupska posvećenja kao istinski velikodušan pastoralni čin. Nametanjem izopćenja biskupima koji posvećuju i onima koji su posvećeni, Vrhovni bi svećenik neizravno kažnjavao i vjernike SSPX-a — dio svojega stada — koji ga iskreno ljube i priznaju, ali koji zbog onoga što smatraju stvarnom dilemom savjesti ne vide drugu mogućnost osim da i dalje primaju pastoralnu skrb od SSPX-a, za čije je postojanje biskupska služba neophodna, osobito radi podjeljivanja sakramenata svetoga reda i potvrde.
Stoga SSPX, isključivo radi dobra duša i dobra Crkve, moli da Vrhovni svećenik pokaže razumijevanje za njegovu potrebu da ima biskupe te da u sadašnjim okolnostima dopusti biskupska posvećenja. Nažalost, unatoč onome što smatra objektivnom dilemom savjesti, SSPX se uglavnom prikazuje kao raskolnički i ohol.
U duhu velikodušnosti, Vrhovni bi svećenik, kao istinski otac, mogao izgraditi most prema SSPX-u, tom dijelu svojega stada, i iznimno dopustiti biskupska posvećenja kako bi se stvorilo ozračje u kojem bi se, uz veće međusobno povjerenje, moglo strpljivo i postupno pronaći rješenje za doktrinarna pitanja i odgovarajuće pravne aranžmane. Današnja sinodalna Crkva trebala bi biti sposobna za takvu pastoralnu širinu i velikodušnost. U svjetlu mnogih velikodušnih ekumenskih izjava i inicijativa posljednjih desetljeća, trebala bi također pokazati sposobnost da ozbiljan crkveni problem rješava dijalogom, strpljenjem i razumijevanjem unutar same Katoličke Crkve.
Nedavno je državni tajnik Svete Stolice, Pietro Parolin, izjavio da, kada je riječ o devijacijama njemačkih biskupa, Sveta Stolica ne želi da podjele prerastu u kaznene mjere, naglašavajući kako bi se problemi unutar Crkve trebali, kad god je to moguće, rješavati mirnim putem. Zašto se taj pristup ne bi primijenio i na SSPX, koji ne niječe nijednu dogmu, priznaje Papin primat, moli za njega i ispovijeda sinovsku odanost prema njemu, čuvajući samo ono što je Crkva univerzalno vjerovala i slavila sve do Sabora? U isto vrijeme, Njemački sinodalni put promicao je jasna doktrinarna odstupanja koja de facto zagovaraju hereze pa čak i bogohulna stajališta. Zašto bi se onda u jednom slučaju naglašavali pomirenje i strpljiv dijalog, a u drugome ne?
Kad bi Papa ove godine izrekao izopćenje, novu anatemu, nad biskupima koji posvećuju i onima koji su posvećeni, to bi u crkvenu povijest ušlo kao pogreška pretjerane pastoralne strogosti. Budući naraštaji i budući pape žalili bi zbog toga. Zašto bi Papa danas učinio ono zbog čega bi budući naraštaji sutra mogli žaliti? Ne bismo li trebali učiti iz povijesti? Nije li Papa, kao Vrhovni svećenik, prije svega pozvan biti graditelj mostova?
Prilozi
- Intervju s vrhovnim poglavarom Svećeničkog bratstva svetog Pija X. od 5. veljače 2026.
- Poruka vjernicima i prijateljima Svećeničkog bratstva svetog Pija X. od 7. ožujka 2026.
- Izjava katoličke vjere upućena Njegovoj Svetosti Lav XIV. od oca Davidea Pagliaranija, vrhovnog poglavara Svećeničkog bratstva svetog Pija X., od 14. svibnja 2026.
