Još od vremena rane Crkve katolicizam je uvijek naglašavao stabilnost kao sredstvo svetosti, osobito za redovnike i kler. U prvom poglavlju Pravila sv. Benedikta iz šestoga stoljeća, svetog oca zapadnog monaštva, upozorava se na opasnost tjelesne nestalnosti. On upozorava na određenu vrstu redovnika, one koji se neprestano sele i mijenjaju mjesta boravka, „koji cijeli svoj život provode lutajući od kraja do kraja… Uvijek u pokretu, nikada se ne smiruju.“
Kasnije u Pravilu sv. Benedikt naglašava nužnost „stabilnosti u zajednici“. Ta je stabilnost toliko važna za benediktinsku duhovnost da redovnici polažu zavjet stabilnosti, zavjet da će svoju životnu posvećenost živjeti u jednom određenom samostanu do kraja života. Moguće su izvanredne situacije, poput slanja radi osnutka novoga samostana ili posvećenja za biskupa. No redovit put svetosti uključuje življenje vlastitoga poziva u stabilnom vanjskom okruženju, kako bi se uklonila uzbuđenja i rastresenosti povezane s neprestanim seljenjem.
Crkvena je tradicija dugo bila naklonjena takvoj stabilnosti i za svoj kler. Zakonik kanonskog prava iz 1917. jasno je davao do znanja da je stabilnost župnika norma: iako biskup može premjestiti ili razriješiti župnika prema „odredbama prava“, polazište je bilo da župnik ima odgovornost za brigu o dušama unutar svoje župe. Župnik je otac župe; ne bi ga se smjelo jednostavno ukloniti ili rotirati bez ozbiljnog razloga.
Čak i sadašnji Zakonik kanonskog prava iz 1983. pretpostavlja da će pastoralna stabilnost biti norma: „Župnik mora imati stabilnost te se zato postavlja na neodređeno vrijeme. Dijacezanski biskup može ga postaviti samo na određeno vrijeme ako je to biskupska konferencija dopustila dekretom.“
Isto bi se trebalo primjenjivati i na biskupe. Tradicionalno se smatralo da se biskup bira iz vlastite biskupije. Čak je i papa, rimski biskup, uglavnom bio svećenik rimske biskupije. Svrha toga je jasna: biskup je pastir svoga stada, glava klera unutar svoje biskupije. On je manje administrator, a više otac; ako je biskupija njegovo vlastito stado, ima smisla da je on jedan od njih i da ostaje među njima.
Zašto smo se udaljili od modela u kojem je stabilnost klera zadana norma, od pretpostavke da bi župnici općenito trebali ostati s istim stadom cijeli život? To pitanje treba shvatiti ozbiljno jer je nestabilnost među klerom štetna za sve uključene: za vjernike župe ili biskupije, za duhovno zdravlje samoga klera i za poglavare koji rotacijom klera izbjegavaju suočavanje s ozbiljnim problemima.
Nije nikakva novost da odsutnost oca razara dom, šteti djeci i u konačnici onemogućuje stabilno društvo. Milijuni Amerikanaca, uključujući sadašnjeg potpredsjednika Sjedinjenih Država, osjetili su negativne posljedice nestabilnih očinskih figura koje dolaze i odlaze iz nečijega života. Katolici znaju da je brak između jednog muškarca i jedne žene za cijeli život, da je otac glava obitelji i da njegova stabilna prisutnost, koja predstavlja očinstvo Boga, donosi mir i jedinstvo obitelji.
Nitko u Crkvi ozbiljno ne tvrdi da bi muškarac, kako bi postao bolje oblikovan otac, trebao osnovati obitelj, biti prisutan nekoliko godina, a zatim prijeći drugoj ženi i drugoj djeci kako bi stekao iskustvo potrebno da postane uravnotežen i zreo otac. To bi bilo razorno i za bračnu vezu i za članove obitelji.
Naravno, odnos između biskupa i biskupije ili župnika i župe nije isti kao odnos muža prema supruzi i obitelji. Svećenik je oženjen Crkvom, a ne određenom župom ili biskupijom. Ali analogija je ipak poučna. Kao što obitelj raste u ljubavi tijekom godina i desetljeća, učeći uzajamnu ljubav usred teških situacija i različitih karaktera, tako bi trebale rasti i župe unutar Crkve.
Župljani se možda muče s osobitostima svoga svećenika, ali on je njihov duhovni otac. Od njega uče, preko njega primaju Božju ljubav i s njim rastu u svetosti. Kada se župnik premješta rutinski svakih nekoliko godina, župa više nalikuje organizaciji koja je dobila novog izvršnog direktora nego crkvenoj obitelji s ocem. Župljani trpe zbog toga nedostatka stabilnosti.
I sami svećenici osjećaju tu bol. Razgovarao sam s nekoliko svećenika dok sam pripremao ovaj članak. Celibat je križ. Ako svećenici u svom pozivu trpe neku posebnu opasnost — osobito u okruženju u kojem ima manje svećenika pa su i župni stanovi manji — to je usamljenost. Svećenici žude za ljudskim odnosima kao i svaka druga zdrava osoba. Kada znaju da će svakih 3–6 godina biti premješteni u novu župu, vrlo je teško razviti duboke odnose.
Kako svećenici mogu postati bliski muškarcima i obiteljima u svojim župama, ili čak subraći svećenicima s kojima žive, kada znaju da će biti iščupani iz svojega okruženja i morati početi ispočetka? Time se već ionako usamljenom pozivu celibatnog svećenika nameće neprirodan nedostatak ljudskog prijateljstva.
Ako su nedostaci klerikalne nestabilnosti ozbiljni i prilično jasni, koja je onda korist koja opravdava rutinsko premještanje svećenika svakih nekoliko godina? Tražio sam dublje odgovore, ali najvjerojatnije je da je politika pastoralnih vremenskih ograničenja i redovite rotacije način da se poglavari izbjegnu teško razlučivanje i odlučivanje povezano s problematičnim svećenicima i zajednicama. Primjeri su dovoljno očiti: župnik može naučavati krivovjerje; može financijski dovesti župu do propasti; može poticati i zauzimati strane u unutaržupnim suparništvima i sukobima osobnosti, pogoršavajući probleme umjesto da liječi rane.
U takvim slučajevima biskup ili redovnički poglavar ima dužnost primijeniti bratsku opomenu — i, ako je potrebno, pravni postupak za razrješenje tog župnika — te se pozabaviti korijenskim problemima. Ali to je težak posao. To znači redovito posjećivati svećenike i župe te razumjeti njihove probleme i potrebe. To također znači biti „loš momak“, biti spreman suočiti se sa sukobima i donijeti teške odluke o opomeni, disciplini i uklanjanju.
Kad bi svećenička stabilnost ostala norma, takve bi intervencije bile apsolutno nužne. Ali ako postoji sustav u kojem se svećenici rutinski premještaju svakih nekoliko godina? To mijenja jednadžbu. Postaje mnogo lakše zanemariti problematičnu situaciju u župi jer se približava istek župnikova mandata i problem će nestati kada bude premješten. Ne obazirući se na činjenicu da to ne rješava problem (jer će problematični svećenik bez ispravka svoje probleme prenijeti u sljedeću službu) te da korištenje takvog sustava za rješavanje teških slučajeva ima užasnu posljedicu nepotrebnog rotiranja bezbrojnih svećenika iz zdravih i životvornih službi.
Muškarci su stvoreni za stabilnost. Pozvani su osnivati obitelji i rasti u svetosti kroz život u jednoj obitelji, s istim ljudima, sve do smrti. Naravno, pastoralne potrebe su stvarne. Kada župnik umre ili se razboli pa mu je potrebna zamjena, netko se mora premjestiti kako bi popunio prazninu. Kardinali su potrebni na određenim službama u Rimu, pa neki biskupi moraju napustiti svoje matične biskupije kako bi odgovorili pozivu.
Ali to bi trebale biti iznimke. Nestabilnost među klerom ne bi smjela biti norma, a svakako ne namjerna politika. Redovito premještanje svećenika i biskupa štetno je za kler, štetno za njihova stada i štetno za poglavare koji bi trebali donositi teške odluke umjesto da redovito rotiraju svoje svećenike.
A ako sve to nije dovoljan razlog za povratak klerikalnoj stabilnosti, postoji i očit pozitivan učinak na život Crkve. Prije nekoliko godina ručao sam s jednim biskupom. Rođen je, odrastao i zaređen u biskupiji u kojoj je kasnije postao biskup. Sasvim mi je jasno rekao da nema nikakvu želju biti „promaknut“ u veću biskupiju i da takav premještaj nikada nije očekivao. Stoga je bio slobodan biti dobar, hrabar i svet biskup, čineći ono što je smatrao najboljim za svoje svećenike i svoju biskupiju.
Zamislite Crkvu u kojoj to postaje norma. Biskup male biskupije može prestati razmišljati o „promaknuću“ u uglednu nadbiskupiju gdje bi jednoga dana mogao postati kardinal nadbiskup. Župnik više ne razmišlja o tome da bude „promaknut“ u veću ili ljepšu župu. U ozračju klerikalne stabilnosti možda bismo imali pastire spremnije hrabro braniti svoja stada, boriti se protiv krivovjerja i zauzeti sveto i teško stajalište.
Kad bi se prema biskupima i svećenicima postupalo kao prema ukorijenjenim, stabilnim pastirima jednoga određenog stada, a ne kao prema srednjem menadžmentu koji može biti promaknut zbog dobrog ponašanja, možda bismo vidjeli ozbiljan pomak prema svetijem i hrabrijem ponašanju. Stabilnost bi pružila priliku za porast hrabrog klera spremnog činiti ono što je ispravno i pravedno, lišenog poticaja da se prikriva i čeka u nadi da će izgraditi životopis kakav viši poglavari traže kada dođe vrijeme za promaknuće.
