Od početka najnovijeg rata u Gazi u listopadu 2023., Katolička Crkva u Svetoj Zemlji pruža humanitarnu i duhovnu pomoć kao odgovor na ogromne potrebe nastale zbog masovnog razaranja i gubitka nevinih života.
Ta pomoć nije stigla samo do članova kršćanske zajednice koji se sklanjaju u dvije glavne crkve, već se proširila i na stotine tisuća naših neposrednih susjeda. Sada, nakon dvije godine, postavlja se pitanje: je li trajan mir moguć?
Ako se povijest nastavi ponavljati, moramo biti pesimistični; ovo bi mogla biti samo pauza koju će slijediti novi valovi nasilja, što znači da će se beskonačni začarani krug nastaviti.
Kao ljudi vjere i nade, moramo nastaviti moliti da će ovoga puta biti drugačije i da će zaraćene strane krenuti putem održivog mira, pravde i jednakosti, kako bi narodi naše regije mogli živjeti dostojanstveno.
Međutim, osim ako se ne riješe korijenski uzroci izraelsko-palestinskog sukoba, bojim se da neće biti mnogo nade za novi “dan poslije”. Uostalom, ovaj sukob seže mnogo dalje u prošlost od 7. listopada 2023.
Veliko je olakšanje zavladalo kada je proglašeno najnovije primirje, osobito među našom braćom i sestrama u Gazi. Rekli su da je to blagoslov – napokon mogu spavati noću bez zvukova eksplozija oko sebe. Odjednom, noći su tihe!
No taj dugo očekivani predah nije trajao dugo, jer je za većinu onih koji su se sklonili u kompleks Crkve Svete Obitelji to bio prvi put da su mogli izaći i provjeriti svoje domove i imovinu. Unatoč činjenici da je 90% zgrada, infrastrukture i cesta praktički izbrisano, usudili su se nadati da su njihovi domovi među onih 10% koji još stoje. Otkrivanje da su područja u kojima su nekada živjeli sada neprepoznatljiva, stvorilo je novu traumu za njih. Ništa od onoga što su poznavali prije rata nije preživjelo: ni njihovi domovi, ni ceste koje su do njih vodile, ni trgovine, škole, sveučilišta, klinike ni bolnice.
Snove su im razbijeni, a uspomene izbrisane. Ipak, nikada nisam čuo da je itko od njih izrazio bijes ili poziv na osvetu. Svi su bili zahvalni na onome što je ostalo i na činjenici da još uvijek imaju crkvene zgrade u koje se mogu vratiti i imati krov nad glavom – barem zasad.
Od početka rata stav Katoličke Crkve bio je posve jasan: nećemo poticati ljude ni da ostanu ni da odu. To se uvijek smatralo osobnim izborom, a nitko ne bi trebao biti u poziciji da sudi.
Onima koji odluče otići, želimo svu sreću dok pokušavaju započeti novi život u stranoj zemlji, koja nije uvijek gostoljubiva prema novim izbjeglicama. Onima koji odluče ostati, oni su naša obitelj i pokušat ćemo se brinuti za njih svim sredstvima koja su nam dostupna.
Tijekom rata učinili smo sve što je bilo u našoj moći kako bismo im osigurali sklonište, hranu, vodu, lijekove kad god je bilo moguće, osobne potrepštine i sve druge nužne stvari do kojih smo mogli doći. Još važnije, ono što je Crkva uspjela pružiti kroz trojicu svećenika i šest redovnica različitih katoličkih zajednica bila je duhovna pratnja u vrijeme rata.
Mogućnost boravka u crkvenom kompleksu, s dnevnim misama i stalnom duhovnom potporom koja jača vjeru i nadu, vjerojatno je najveće postignuće od svega. Svi svećenici i sestre naše su junakinje i junaci zbog onoga što su učinili i što će zasigurno nastaviti činiti dok planiramo što slijedi.
Pod nadahnutim vodstvom Njegove Blaženosti kardinala Pierbattiste Pizzaballe, latinskog patrijarha Jeruzalema, imamo velike planove i snove za Gazu. Svakako ćemo ponovno uspostaviti naše prisustvo u obrazovanju obnavljanjem naših škola, kako bi nastavile širiti kršćanske vrijednosti ljubavi, mira, oprosta, suživota, tolerancije i poštovanja — vrijednosti koje će sada biti potrebnije nego ikad prije. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da nastavimo s humanitarnom pomoći te da, zajedno s našim partnerima, obnovimo zdravstveni sustav kroz osnivanje klinika i pomoć u ponovnoj izgradnji tog sektora. Kao i dosad, poticat ćemo projekte stanovanja i otvaranja radnih mjesta, jer je potreba za oboje golema.
Lokalna Crkva uvijek je izlazila jača nakon ratova i zasigurno će ostati snažna te se pozicionirati kako bi pružila maksimalnu potporu i nakon rata, kao što je činila i tijekom borbi. Naše djelovanje u području obrazovanja, zdravstva i socijalnih usluga nastavit će se i rasti, u to nema sumnje. Sve će to biti učinjeno s kršćanskom ljubavlju u središtu, kako bi se polarizacija, mržnja i želja za osvetom pretvorile u zajedničku budućnost za sve koji Svetu Zemlju zovu domom.
Nitko neće moći izbrisati prisutnost drugoga, i na kraju će svi doći do tog spoznanja te oblikovati budućnost ispunjenu mirom, pravdom, dostojanstvenim životom i napretkom za sve. Je li taj dan blizu? Samo će povijest pokazati — ali naša predanost nikada neće izblijedjeti!
Sami El-Yousef je glavni izvršni direktor Latinskog patrijarhata Jeruzalema.
