Ništa se ne smije staviti ispred Božanskog bogoslužja.
Ovim riječima sveti Benedikt, u svojem Pravilu (43,3), uspostavio je apsolutni prioritet Božanskog bogoslužja u odnosu na svaki drugi zadatak monaškog života. To, čak i u monaškom životu, nije bilo samo po sebi očito, jer su za redovnike rad u poljoprivredi i u znanosti također bili bitni zadaci.
U poljoprivredi, kao i u obrtima te u odgojnom radu, mogle su se pojaviti vremenske hitnosti koje bi se činile važnijima od liturgije. Suočen s time, Benedikt, dajući prednost liturgiji, nedvosmisleno ističe prvenstvo samoga Boga u našem životu:
„U času kad dođe vrijeme za Božanski časoslov, čim se čuje znak, neka odmah ostave sve što imaju u rukama i s najvećom žurbom pohite.“ (43,1)
U svijesti današnjeg čovjeka stvari koje se tiču Boga – pa tako i liturgija – zapravo se ne doživljavaju hitnima. Postoji hitnost za sve moguće stvari, ali ne i za Božje. Moglo bi se, doduše, reći da je monaški život u svakom slučaju nešto drukčije od života svjetovnih ljudi – i to je bez sumnje točno. Ipak, prvenstvo Boga, koje smo zaboravili, vrijedi za sve. Ako Bog više nije važan, tada se mijenjaju i mjerila prema kojima određujemo što je važno. Čovjek, kad Boga stavi na stranu, podvrgava samoga sebe silama koje ga porobljuju materijalnim zakonitostima, a time i ponižavaju njegovo dostojanstvo.
U godinama nakon Drugog vatikanskog sabora ponovno sam postao svjestan prvenstva Boga i božanske liturgije. Nerazumijevanje liturgijske reforme, koje se široko proširilo u Katoličkoj Crkvi, dovelo je do toga da se sve više u prvi plan stavljala pouka, te ljudska aktivnost i kreativnost. Djelovanje čovjeka gotovo je dovelo do zaborava Božje prisutnosti. U takvoj situaciji postaje sve jasnije da Crkva živi od ispravnog slavljenja liturgije, te da je Crkva u opasnosti kad u liturgiji, a time i u životu, više ne dolazi do izražaja Božja prvenstvenost. Najdublji uzrok krize koja je potresla Crkvu nalazi se u brisanju Božjeg prvenstva u liturgiji.
Sve me to potaknulo da se posvetim temi liturgije šire nego prije, jer sam znao da je istinsko obnavljanje liturgije temeljni uvjet obnove Crkve.
Benedikt XVI
