Katolici određene dobi još se mogu prisjetiti vjere iz 1940-ih, 50-ih i ranih 60-ih godina. Ta su desetljeća uglavnom bila nastavak prethodnih stoljeća stalnog rasta Crkve, s punim klupama na većini misa. Župnik je bio iznimno poštovan jer je imao mnoge uloge u službi Bogu i vjernicima: ispovjednik, savjetnik, zagovornik i, najvažnije, predvoditelj svete mise. Kler je služio, a vjernici su primali.
Jedna odgovornost o kojoj kler tada često nije razmišljao bila je zadržavanje i privlačenje pojedinaca i obitelji vjeri. Sakramenti su bili dragocjeni, svečani događaji u obiteljskom životu, obilježavajući važne životne prekretnice koje se nisu propuštale. Tradicionalne obiteljske strukture, ograničena mobilnost i postojan moralni kodeks održavali su Crkvu i njezin nauk relevantnima za vjernike kroz stoljeća.
Zatim je došao Drugi vatikanski sabor: promjena je bila u zraku, ali paradoksalna promjena – ona koja je nastojala vratiti se ranim autoritativnim izvorima (ressourcement), a istodobno gledati naprijed prema novom i širem razumijevanju poslanja Crkve (aggiornamento).
Mnogo je toga napisano i zasigurno će se još pisati i raspravljati o prednostima i nedostacima, kako potrebe tako i ishoda Drugog vatikanskog sabora. Jedno je jasno: dokumenti Sabora stavili su novi naglasak na sudjelovanje i odgovornost laika u životu Crkve.
Jedan od najcjenjenijih dokumenata Sabora, Lumen Gentium (Svjetlo naroda), posvećuje cijelo poglavlje „Laicima“, nudeći obrazloženje i poticaj da laici aktivno sudjeluju u poslanju Crkve: „Laici su na poseban način pozvani da učine Crkvu prisutnom i djelatnom na onim mjestima i u onim okolnostima gdje ona jedino po njima može postati sol zemlje“ (LG 33).
Naglasak na ulozi laika nastavio se i nakon Sabora, osobito kroz niz „poslijesaborskih“ dokumenata. Apostolska pobudnica svetog pape Pavla VI. Evangelii Nuntiandi (Naviještanje Evanđelja u suvremenom svijetu), proglašena 1975., bila je najrelevantnija za razumijevanje evangelizacije, istodobno naglašavajući potrebu za obnovljenim naporom i duhom. Već u uvodnom odlomku ističe se ta potreba pitanjem: „Što se u naše vrijeme dogodilo s onom skrivenom snagom Radosne vijesti…?“
Nakon Evangelii Nuntiandi, trebalo je proći još nekoliko desetljeća da riječ „evangelizacija“ postane uobičajena u katoličkim krugovima, nakon čega je uslijedila eksplozija župnih odbora za evangelizaciju, kao i brojnih programa osmišljenih da potaknu novo razdoblje evangelizacije u župama. Iako je većina tih programa ispunila jedan od ciljeva onoga što je postalo poznato kao Nova evangelizacija (koju je promicao sveti papa Ivan Pavao II.), odnosno pastoralnu skrb za one koji već sudjeluju u životu Crkve, malo je postignuto u dosezanju onih koji su se udaljili od vjere i onih na rubovima.
Brojne statistike svjedoče o padu sudjelovanja na misi, kao i općeg broja katolika. Jedno istraživanje u SAD-u, General Social Survey (GSS), pokazalo je da se 1973. godine 84 % ispitanika odgojenih kao katolici i dalje izjašnjavalo kao katolici u odrasloj dobi; 2002. taj je postotak bio 74 %, a do 2022. pao je na 62 %. Crkva gubi devet od deset „rođenih“ katolika, a većina postaje vjerski neopredijeljena. Jasno je da napori da se katolike potakne na evangelizaciju nisu uspjeli — unatoč tome što gotovo svaka župa ima odbor za evangelizaciju.
Pitanje koje je papa Pavao VI. postavio 1975. mora se ponovno postaviti. Vrijeme je za novo ressourcement, novi pogled unatrag na razdoblje kada je kršćanstvo cvjetalo unatoč teškim okolnostima — osobito na prva stoljeća kršćanske vjere. Kakva je energija pokretala prve kršćane — obične radne ljude bez svjetovne moći i utjecaja — da prošire Radosnu vijest po cijelom tada poznatom svijetu u svega 300 godina?
To je pitanje koje postavljaju mnogi sociolozi i akademici, od kojih mnogi ne mare mnogo za samu kršćansku religiju. Riječ je o iznimnom fenomenu kakav svijet više nije vidio. Biti kršćanin u prvom stoljeću često je značilo da nije postojala prethodna tradicija kršćanske vjere niti ustaljeni običaji prenošeni s generacije na generaciju.
Kršćanstvo je stjecalo vjernike vlastitom snagom: vjera se širila od osobe do osobe kroz razgovore i odnose koji su se odvijali u svakodnevnim aktivnostima. To je zadivljujući primjer izvanredne osobne inicijative i osobnog uvjerenja — protukulturna odluka da se prenese ono što daje nadu životu, želja da se podijeli uvjerenje toliko snažno i životvorno da ga se ne može zadržati za sebe. Sveti Augustin opisao je to jednostavno kao: „jedno srce pali drugo srce“.
Kada su velike epidemije pogađale Carstvo, rimski su građani bježali u svoje vile u brdima, dok su kršćani ostajali njegovati bolesne bez obzira na stalež ili vjeru. Dok su Rimljani mogli ubijati ili napuštati kćeri ili bolesne sinove, kršćani su zabranjivali čedomorstvo, kao i pobačaj. Dok su se poganske djevojke mogle udavati već s 12 godina, kršćani su smatrali 18 primjerenijom dobi. Također su mogle odbiti brak bez straha od siromaštva, jer je kršćanska zajednica brinula za njihove potrebe.
Čak je i način na koji su kršćani gledali na smrt — ne kao kraj, nego kao početak novog života — bio nadahnjujući, dajući nadu i smisao teškom zemaljskom postojanju. Rani kršćanski pisac Tertulijan, koji je mnogo toga osobno vidio, zapisao je: „Naša briga za nemoćne i naša praksa ljubaznosti obilježavaju nas u očima mnogih naših protivnika. ‘Pogledajte samo’, kažu, ‘kako se ljube!’“
Upravo ta autentična kršćanska ljubav, pretočena u djela, ima moć ponovno preobraziti naš svijet. Papa Pavao VI. potvrdio je nužnost i snagu ljubavi za takvu preobrazbu: „Djelo evangelizacije pretpostavlja u onome koji evangelizira sve veću ljubav prema onima koje evangelizira.“
Razmišljajući o tome, shvaćamo da smo taj poziv na ljubav već čuli — od samoga Krista: „Novu vam zapovijed dajem: ljubite jedni druge. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge“ (Iv 13,34).
Pogled na prve kršćane pokazuje put za evangelizaciju našega svijeta u krizi. Oni nisu imali odbore ni programe, nego samo etiku ljubavi prema bližnjemu. Autor Bryan Stone to je ovako izrazio:
Crkva je evangelizirala opraštanjem neprijateljima, prihvaćanjem stranaca, dijeljenjem kruha sa siromašnima te odbijanjem sudjelovanja u imperijalnim ratovima i zabavama. Njezin zajednički život u svijetu bio je njezina ponuda svijetu – novo stvorenje. Njezina etika bila je njezina evangelizacija.
To nas dovodi do ključnog pitanja: možemo li u naše vrijeme ljubiti na način prvih kršćana? Ljubiti tako da dajemo izvan svoje zone ugode, izvan obitelji, izvan kruga župnih prijatelja, izvan naših posebnih karitativnih projekata. Naš odgovor mogao bi uvelike odrediti budućnost Katoličke Crkve.
