Jesu li izvještaji o stvaranju u Knjizi Postanka povijesni događaji ili simbolički prikazi?
Ovaj je rad izvorno predstavljen na 5. godišnjem simpoziju Instituta sv. Bazilija za proučavanje teologije stvaranja, koji je suorganiziralo i ugostilo Papinsko sveučilište Svetoga Križa (Santa Croce) u Rimu.
Uvod
Jesu li izvještaji o stvaranju u Knjizi Postanka doslovni povijesni prikazi ili su riječ o simboličkim mitovima odnosno teološkoj poeziji? Što katolici točno moraju vjerovati o prvim trima poglavljima Knjige Postanka? Kako bismo odgovorili na ta pitanja, analizirat ćemo odgovore Papinske biblijske komisije iz 1909. godine o povijesnom karakteru Postanka 1–3, kao i njezino kasnije tumačenje toga pitanja u Pismu kardinalu Suhardu, pariškom nadbiskupu, iz 1948. godine.
Prije svega, međutim, što je Papinska biblijska komisija (PBK) i zašto bi katolike danas trebalo zanimati ono što je 1909. godine rekla o Knjizi Postanka? U suvremenom katoličkom diskursu odgovori PBK-a koji se odnose na Postanak 1–3 često se zanemaruju ili odbacuju kao zastarjeli. Nadbiskup William Levada, primjerice, usput je primijetio, očito se s time slažući, da se ti odgovori „danas smatraju prijelaznim prosudbama”.[1] Kardinal Joseph Ratzinger navodi ih kao primjere učiteljskih izjava za koje se može reći: „Njihova srž ostaje valjana, ali pojedinosti na koje su utjecale tadašnje okolnosti možda će trebati dodatno ispraviti”, a zatim dodaje da su „pojedinosti njihovih zaključaka kasnije nadvladane nakon što su ispunile svoju pastoralnu zadaću u određenom trenutku”.[2]
Na temelju takvih komentara mnogi katolici prebrzo zaključuju da se odgovori PBK-a jednostavno mogu zanemariti. No takva pretpostavka ne izdržava pomnije ispitivanje. Istražujući narav autoriteta koji je PBK imala od svojega osnutka 1902. godine do danas te detaljno analizirajući nekoliko njezinih pojedinačnih izjava, ovaj će rad pokazati da odgovori s početka 20. stoljeća i dalje imaju trajnu doktrinarnu važnost za naše razumijevanje povijesnog karaktera izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka.
- Autoritet Papinske biblijske komisije
Papinsku biblijsku komisiju osnovao je 1902. godine papa Lav XIII. s tri glavna cilja: prvo, promicati katoličku biblijsku znanost na najvišoj razini; drugo, braniti božanski autoritet Svetoga pisma kao Božje riječi; i treće, posredovati u sporovima među katoličkim znanstvenicima i rješavati ih. To će, rekao je papa, „imati sretan učinak jer će Apostolskoj Stolici pružiti mogućnost da odredi što katolici moraju nepovredivo čuvati, što treba ostaviti za daljnje istraživanje, a što prepustiti prosudbi svakoga pojedinca”.[3]
Između 1905. i 1933. godine PBK je objavila niz odgovora o šesnaest različitih tema. Oni su bili oblikovani kao pomno formulirana pitanja na koja je Komisija odgovarala jednostavnim potvrdnim ili niječnim odgovorima. Ti su odgovori bili izrazito tradicionalni i po tonu i po sadržaju te su nastojali ograničiti slobodu katoličkih znanstvenika da zastupaju ili poučavaju različite široko prihvaćene teorije povijesno-kritičke biblijske znanosti, poput dokumentarne hipoteze i prvenstva Markova evanđelja. Stoga dekan Béchard suhoparno primjećuje: „Unatoč tome što su donesene uz puno odobrenje i autoritet Svete Stolice, prihvaćanje odluka PBK-a nikada nije bilo bez poteškoća.”[4] Protivljenje pojedinih krugova prvim odgovorima PBK-a bilo je toliko snažno da je sveti papa Pio X. osjetio potrebu razjasniti i ponovno naglasiti njihovu obvezujuću narav. U motupropriju Praestantia Scripturae iz 1907. godine žali se:
„Ima onih koji takve odluke nisu prihvatili ili ih ne prihvaćaju s dužnim poštovanjem, premda ih je odobrio sam rimski prvosvećenik.”[5]
Zatim nastavlja:
„Stoga smatramo da je potrebno izjaviti i odrediti, kao što sada izjavljujemo i izričito određujemo, da su svi po savjesti dužni podložiti se odlukama Papinske biblijske komisije, kako onima koje su donesene do sada tako i onima koje će biti donesene u budućnosti, jednako kao i odlukama svetih kongregacija koje se odnose na nauk, a odobrio ih je rimski prvosvećenik. Svi oni koji takve odluke osporavaju riječju ili pismom ne mogu izbjeći osudu zbog neposlušnosti i drskosti niti se zbog toga mogu smatrati oslobođenima teške krivnje. To je dodatno opterećeno sablazni koju izazivaju i drugim načinima na koje odgovaraju pred Bogom, ponajviše time što o tim pitanjima iznose nepromišljene i pogrešne sudove.”[6]
Jedno od pitanja o kojima su tada raspravljali katolički teolozi bilo je treba li odluke PBK-a smatrati doktrinarnima ili disciplinskima. Prema Béchardu, većina teologa zaključila je da su one barem posredno doktrinarne, a ne tek disciplinske.[7] Doista, teško je doći do drukčijeg zaključka na temelju pojašnjenja koje je izdao Pio X., a u kojem se autoritet tih odgovora izričito izjednačava s autoritetom doktrinarnih odluka drugih kongregacija. Kada bi odluke PBK-a bile samo disciplinske, a ne doktrinarne, takva bi usporedba predstavljala veliko pretjerivanje u pogledu njihova autoriteta.
Razlika između nauka i discipline važna je jer određuje kakav se odgovor od katolika zahtijeva u svakom pojedinom slučaju. Budući da su odgovori PBK-a doktrinarne odluke odobrene i proglašene papinskim autoritetom, oni ne zahtijevaju samo vanjsku poslušnost koja se duguje disciplinskim odlukama, nego i unutarnji pristanak uma koji se duguje naučavanju crkvenoga učiteljstva. Premda se ne mogu smatrati nepogrešivima jer ne potječu izravno od vrhovnog autoriteta u Crkvi, oni ipak zahtijevaju „religioznu poslušnost uma i volje”, koja se duguje „autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika, čak i kada ne govori ex cathedra”.[8]
Ako je to doista tako – ako su odgovori PBK-a zaista doktrinarne odluke učiteljstva koje zahtijevaju religioznu poslušnost volje i razuma – zašto ih se danas uglavnom zanemaruje?
Vrijedi istaknuti da je papa Pavao VI. 1971. godine potpuno preustrojio PBK u sklopu opće reforme Rimske kurije nakon Drugoga vatikanskog koncila. U njezinu današnjem ustroju članovi više nisu kardinali koji izvršavaju delegirani papinski autoritet kao tijelo crkvenoga učiteljstva. Od 1971. godine Komisija je isključivo savjetodavno tijelo sastavljeno od stručnjaka iz toga područja, koje iznosi svoja mišljenja o pitanjima važnima za katoličku biblijsku znanost, ali više ne vrši nikakvu učiteljsku vlast u Crkvi.[9] Međutim, takva promjena statusa ne može poništiti autoritet ranijih odluka istoga tijela, donesenih u vrijeme kada je ono bilo organ crkvenoga učiteljstva.
Do stvarne promjene u načinu na koji su se promatrali odgovori došlo je mnogo ranije, tijekom 1950-ih godina. Enciklika pape Pija XII. Divino afflante Spiritu (1943.), premda je u doktrinarnom smislu bila potpuno usklađena s enciklikom Lava XIII. Providentissimus Deus (1893.), pokazala je veću otvorenost prema uporabi povijesno-kritičkih metoda biblijske znanosti među katoličkim znanstvenicima. Godine 1948. i sama je PBK objavila pismo kardinalu Suhardu, pariškom nadbiskupu, u kojem je zauzela nijansiraniji pristup pitanju književnoga roda prvih poglavlja Knjige Postanka.[10] Novo ozračje otvorenosti, nakon restriktivnijeg pristupa koji je Sveta Stolica zauzela u borbi protiv modernizma u prvoj polovici 20. stoljeća, potaknulo je nagađanja da bi raniji odgovori PBK-a mogli biti povučeni ili na neki drugi način proglašeni zastarjelima.
Presudan trenutak dogodio se 1955. godine, u vezi s objavljivanjem novoga, revidiranog izdanja Enchiridion Biblicum, zbirke učiteljskih dokumenata o Svetom pismu koju je sastavila i 1954. objavila PBK. Dvojica članova PBK-a – tajnik Athanasius Miller i podtajnik Arduin Kleinhans – objavila su gotovo istovjetne izjave u dvama različitim znanstvenim časopisima, baveći se autoritetom ranijih odgovora Komisije.[11] Evo što su napisali:
„U tom pogledu osobito su važni dekreti Papinske biblijske komisije. Međutim, ako ti dekreti iznose stajališta koja nisu ni neposredno ni posredno povezana s istinama vjere i morala, podrazumijeva se da tumač Svetoga pisma može potpuno slobodno nastaviti svoja znanstvena istraživanja i koristiti se rezultatima tih istraživanja, pod uvjetom da uvijek poštuje učiteljsku vlast Crkve. Danas teško možemo zamisliti položaj katoličkih znanstvenika na prijelazu stoljeća ili opasnosti koje su liberalna i racionalistička kritika predstavljale za katoličko naučavanje o Svetom pismu i njegovu tumačenju. Ta je kritika poput bujice pokušavala odnijeti svete granice predaje. Danas je ta borba znatno manje žestoka. Nekoliko je prijepora riješeno, a mnogi se problemi sada promatraju u posve novom svjetlu, tako da nam je previše lako s osmijehom gledati na skučenost i ograničenja koja su tada prevladavala.”[12]
Većina znanstvenika toga vremena, kao i onih koji su došli poslije, prihvatila je Millerove i Kleinhansove riječi kao „poluslužbene” izjave koje izražavaju „mišljenje” PBK-a, relativiziraju autoritet njezinih ranijih dekreta i zapravo ih potiskuju u ropotarnicu povijesti.
Kako to trebamo razumjeti? S jedne strane, izvorne izjave PBK-a proglašene su papinskim autoritetom. Stoga ih teško mogu poništiti izjave objavljene u znanstvenim časopisima bez papinskog odobrenja, čak i ako su izražavale zajedničko mišljenje članova PBK-a. Štoviše, osporava se čak i to da su te izjave predstavljale zajedničko mišljenje Komisije. J. E. Steinmueller, tada također član PBK-a, poriče da su raniji odgovori ikada bili povučeni. On piše:
„Bio sam savjetnik prve Papinske biblijske komisije od 1947. godine (nakon objavljivanja enciklike Divino afflante Spiritu) do 1971. godine i nikada nisam čuo ni naznaku da je ijedan dekret Komisije ikada bio povučen. U najboljem slučaju bili su pojašnjeni (usp. Pismo kardinalu Suhardu iz Pariza, 1948.). Neki katolički znanstvenici nedavno su ustvrdili da su dekreti prešutno opozvani enciklikom Divino afflante Spiritu (1943.) te da to potvrđuju dva članka koja su 1955. napisali A. Miller i A. Kleinhans, a koji, čini se, ograničavaju doseg dekreta na pitanja vjere i morala (usp. Jerome Biblical Commentary, sv. II., str. 629). Spomenuti članci nisu bili odobreni i osudili su ih kardinali članovi Komisije s pravom glasa. Zbog tih članaka A. Miller i A. Kleinhans trebali su biti izvedeni pred Sveti oficij, ali su bili pošteđeni toga iskustva osobnom intervencijom kardinala Tisseranta kod Svetoga Oca. Moj prijatelj, otac Miller, benediktinac, ispričao mi je cijelu priču prije svojega povratka u Njemačku.”[13]
Joseph Fitzmyer tvrdi da šutnja Svete Stolice, koja nije javno odbacila izjave Millera i Kleinhansa, podrazumijeva prešutno slaganje s njihovom tezom.[14] Međutim, takvo je stajalište – prema kojemu „šutnja znači pristanak” u pitanjima učiteljskoga nauka – papa Aleksandar VII. službeno osudio još 1665. godine. Osuđena tvrdnja glasi: „Ako knjigu objavi neki mlađi ili suvremeni autor, njegovo mišljenje treba smatrati vjerojatnim jer nije utvrđeno da ga je Sveta Stolica odbacila kao nevjerojatno.”[15]
Ostavimo to po strani i vratimo se temeljnoj tvrdnji Millera i Kleinhansa, koja se svodi na to da katolici mogu zanemariti odgovore PBK-a kad god oni iznose stajališta koja nisu povezana s pitanjima vjere ili morala. Budući da se učiteljska vlast može vršiti samo u pitanjima vjere i morala, neizravna je tvrdnja ovdje da se barem neke odluke PBK-a, budući da izlaze izvan toga područja, moraju tumačiti kao isključivo disciplinske naravi.
Na to treba odgovoriti s nekoliko napomena. Prvo, iznoseći svoju glavnu tvrdnju tako široko, oni navode ljude na zaključak da su odgovori PBK-a uglavnom ili čak u cijelosti disciplinske naravi, unatoč izričitim suprotnim izjavama pape Pija X. Drugo, čak i ako su Miller i Kleinhans bili u pravu kada su razlikovali doktrinarne i disciplinske elemente u tim odgovorima, kao članovi PBK-a nisu imali ovlast opozvati disciplinske mjere koje je uspostavio autoritet Svete Stolice. Nisu naveli ni razlog ni dokaz na temelju kojega bismo mogli zaključiti da su te mjere bile ukinute.
S druge strane, prema načelu zastare zbog neuporabe u kanonskom pravu, disciplinski zakoni mogu prestati vrijediti ako se ne provode dulje od 30 godina.[16] Od objavljivanja tih članaka prošlo je više od 70 godina, a Sveta Stolica nije pokušala provoditi ranije odluke PBK-a. Stoga možemo sa sigurnošću zaključiti da su svi njihovi elementi koji su bili isključivo disciplinske naravi do danas prestali vrijediti.
Međutim, ostaje pitanje možemo li u odgovorima PBK-a razlikovati disciplinske od doktrinarnih elemenata, imajući na umu da izjava pape Pija X. u motupropriju Praestantia Scripturae uspostavlja barem snažnu pretpostavku da ih treba smatrati doktrinarnima, čime teret dokazivanja prelazi na drugu stranu.
Kao primjer za pokušaj razlikovanja doktrinarnih i disciplinskih elemenata u odgovorima PBK-a s početka 20. stoljeća, razmotrimo prva dva odgovora iz 1905. godine. Prvo se pitanje odnosilo na prešutne navode u Svetom pismu:
Pitanje: Kako bi se razriješile poteškoće koje se pojavljuju u nekim tekstovima Svetoga pisma, a koji se čine povezanima s povijesnim činjenicama, smije li katolički egzeget tvrditi da je riječ o prešutnom ili neizravnom citiranju dokumenta koji je napisao nenadahnuti autor, čije tvrdnje nadahnuti pisac nipošto ne namjerava odobriti ili prihvatiti kao vlastite te se stoga ne mogu smatrati zaštićenima od pogreške?
Odgovor (potvrdio vrhovni prvosvećenik 13. veljače): Ne, osim u slučaju kada se, uz očuvanje smisla i suda Crkve, snažnim argumentima dokaže: 1. da sveti pisac doista citira riječi ili dokumente nekoga drugoga i 2. da ih ne odobrava niti prihvaća kao svoje, tako da se s pravom može zaključiti kako ne govori u svoje ime.[17]
U ovom slučaju vjerujem da možemo razlikovati doktrinarnu jezgru, koja ostaje valjana, od disciplinske odredbe, koja je pravno prestala vrijediti. Doktrinarna jezgra odgovora jest istina da citati sadržani u Svetom pismu sami po sebi nisu zaštićeni od pogreške. Drugim riječima, u svakom slučaju u kojem biblijski pisac samo tvrdi da je netko drugi nešto rekao – u kojem samo bilježi ili prenosi tuđe riječi – istinitost Svetoga pisma zahtijeva samo da je citirana osoba doista izrekla ono što joj se pripisuje, a ne i da je nužno u pravu u onome što govori, osim ako biblijski pisac ne potvrđuje tu izjavu.
Disciplinska odredba, koja izražava razboritu opreznost čak i ako više nije pravno na snazi, glasi da se katolički znanstvenici ne smiju koristiti tim objašnjenjem za rješavanje poteškoća u tumačenju Svetoga pisma (kada se čini da je ono u suprotnosti s drugim povijesnim dokazima), osim u slučajevima kada se to može dokazati snažnim argumentima.
Drugo se pitanje odnosilo na dijelove Svetoga pisma koji samo prividno imaju povijesni karakter:
Pitanje: Može li se kao načelo zdrave egzegeze prihvatiti mišljenje prema kojemu knjige Svetoga pisma koje se smatraju povijesnima, bilo u cijelosti ili djelomično, ponekad ne pripovijedaju povijest u pravom smislu riječi, odnosno objektivno istinitu povijest, nego samo stvaraju privid povijesnog prikaza kako bi označile nešto drugo, različito od doslovnoga i povijesnoga značenja riječi?
Odgovor (potvrdio vrhovni prvosvećenik): Ne, osim u slučaju – koji se, međutim, ne smije olako ili nepromišljeno prihvatiti – kada se, bez protivljenja smislu Crkve i uz očuvanje njezina suda, snažnim argumentima dokaže da sveti pisac nije želio zapisati istinitu povijest u pravom smislu riječi, nego je pod prividom i u obliku povijesnog prikaza želio iznijeti prispodobu, alegoriju ili neko značenje koje se razlikuje od doslovnoga i povijesnoga značenja riječi.[18]
I ovdje, vjerujem, možemo razlikovati doktrinarnu jezgru od disciplinske odredbe. Doktrinarna jezgra jest istina da Sveto pismo sadrži prispodobe i alegorije te da ih treba tumačiti prema značenju koje im je namjeravao dati autor, a ne kao doslovnu povijest. Disciplinska odredba ponovno glasi da se katolički znanstvenici ne smiju koristiti tom činjenicom za rješavanje poteškoća, osim u slučajevima kada se to može dokazati snažnim argumentima.
Kao primjer možemo zamisliti nekoga tko bi cijelu Knjigu o Joni mogao protumačiti kao opširnu alegoriju kako bi objasnio „nemogućnost” njegova preživljavanja tijekom tri dana u utrobi velike ribe, a da pritom ne mora priznati mogućnost čudesnog uskrsnuća.
Prihvaćajući, dakle, temeljnu razliku između doktrinarne jezgre, koja ostaje valjana u ovim odgovorima PBK-a, i disciplinskih elemenata koji su prestali vrijediti, napokon prijeđimo na povijesni karakter izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka, kojima se bavi niz odgovora iz 1909. godine.
- Povijesni karakter Postanka 1–3
Prvo se pitanje neposredno odnosi na povijesnost Postanka 1–3, poglavlja koja opisuju stvaranje i čovjekov pad:
Pitanje 1: Počivaju li na čvrstim argumentima različiti egzegetski sustavi osmišljeni radi isključivanja doslovnoga povijesnog značenja prvih triju poglavlja Knjige Postanka, a koji se zagovaraju pod izlikom znanstvenosti?
Odgovor: Ne.[19]
Budući da je riječ o izravnoj tvrdnji o istini, koja se ne bavi praktičnim pitanjem o tome što je dopušteno, a što nije, ovaj odgovor treba tumačiti kao doktrinarnu izjavu. Premda snaga konkretnih argumenata o kojima je riječ nije izravno sadržana u božanskoj objavi, oni su povezani s pitanjem ispravnog tumačenja biblijskoga teksta, koje nedvojbeno pripada području nadležnosti crkvenoga učiteljstva.
Međutim, treba primijetiti ograničeni opseg onoga što se ovdje zapravo tvrdi. Ako argumenti kojima se želi isključiti doslovno povijesno značenje ne počivaju na čvrstim temeljima, to ne mora nužno značiti da su njihovi zaključci pogrešni; strogo govoreći, to samo znači da pitanje ostaje otvoreno. Štoviše, suprotno stajalište, kojemu PBK u ovom odgovoru očito daje prednost, nije da se sve u Postanku 1–3 mora shvatiti kao doslovna povijest, nego samo da se doslovno povijesno značenje ne može u potpunosti isključiti. U Postanku 1–3 zabilježeni su barem neki doslovni povijesni događaji.
Pitanje 2: Može li se, unatoč povijesnom karakteru i obliku Knjige Postanka, uskoj povezanosti njezinih prvih triju poglavlja međusobno i s poglavljima koja slijede, mnogostrukim svjedočanstvima Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta, gotovo jednodušnom mišljenju svetih otaca te tradicionalnom shvaćanju koje je prenio i židovski narod, a koje je Crkva oduvijek zastupala, naučavati da navedena tri poglavlja Postanka ne sadrže pripovijest o stvarnim događajima, odnosno pripovijest koja odgovara objektivnoj stvarnosti i povijesnoj istini, nego da sadrže: ili bajke preuzete iz mitologija i kozmogonija drevnih naroda, koje je sveti pisac očistio od svih mnogobožačkih zabluda i prilagodio monoteističkom nauku; ili alegorije i simbole bez ikakva temelja u objektivnoj stvarnosti, prikazane u povijesnom obliku radi prenošenja vjerskih i filozofskih istina; ili, napokon, legende djelomično povijesne, a djelomično izmišljene, slobodno sastavljene radi pouke i duhovne izgradnje duša?
Odgovor: Ne, ni na jedan dio pitanja.[20]
Srž je ovoga pitanja u tome može li se zanijekati da Postanak 1–3 sadrži prikaze stvarnih događaja koji odgovaraju objektivnoj stvarnosti i povijesnoj istini. Odgovor je niječan, pa je doktrinarna jezgra ovoga odgovora istina da Postanak 1–3 opisuje stvarne događaje koji su se doista dogodili u objektivnoj povijesti. Budući da je riječ o tumačenju biblijskoga teksta, to jasno pripada nadležnosti crkvenoga učiteljstva.
Uvod u pitanje iznosi razloge za takav zaključak, koji nemaju isti autoritet kao sam zaključak, ali jasno pokazuju doktrinarnu narav temeljne pouke. Pet razloga zbog kojih se katolici poučavaju da Postanak 1–3 opisuje stvarne povijesne događaje jesu:
- „Povijesni karakter i oblik Knjige Postanka” – njezin ju je autor predstavio u obliku povijesnog pripovijedanja.
- „Posebna povezanost prvih triju poglavlja međusobno i s poglavljima koja slijede” – ostatak Knjige Postanka ima povijesni karakter, a ova su poglavlja organski povezana s njim.
- „Mnogostruka svjedočanstva Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta” – Sveto pismo na mnogim drugim mjestima ta poglavlja tretira kao povijesna.
- „Gotovo jednodušno mišljenje svetih otaca” – crkveni oci imaju velik autoritet u katoličkoj teologiji kao povlašteni svjedoci predaje koju su apostoli primili od Isusa Krista i prenijeli dalje.
- „Tradicionalno shvaćanje koje je prenio i izraelski narod, a koje je Crkva oduvijek zastupala” – riječ je o argumentu koji se temelji na predaji i seže sve do vremena nastanka teksta. Ako ga je kao povijesni tekst razumio narod kojemu je izvorno bio namijenjen te ako se takvo razumijevanje prenosilo tijekom svih sljedećih stoljeća, onda je vrlo vjerojatno da je autor upravo tako namjeravao da ga se razumije.
Drugi dio pitanja isključuje nekoliko posebnih teorija koje su iznesene o Postanku 1–3.
Prvo, katolici ne mogu prihvatiti tvrdnju da su izvještaji o stvaranju „bajke izvedene iz mitologija i kozmogonija drevnih naroda, koje je sveti pisac, nakon uklanjanja svih mnogobožačkih zabluda, prilagodio monoteističkom nauku”. Zasigurno je moguće da postoje određena preklapanja s mitologijama ili kozmogonijama drugih drevnih naroda, ali izvještaji o stvaranju nisu tek bajke. Oni sadrže „pripovijest o stvarnim događajima” koja odgovara „objektivnoj stvarnosti i povijesnoj istini”.
Drugo, katolici ne mogu prihvatiti tvrdnju da su izvještaji o stvaranju „alegorije i simboli bez ikakva temelja u objektivnoj stvarnosti, predstavljeni u obliku povijesnog prikaza radi prenošenja vjerskih i filozofskih istina”. U izvještajima o stvaranju mogu postojati alegorije i simboli, ali ako ih ima, moraju imati uporište u objektivnoj stvarnosti.
Naposljetku, katolici ne mogu prihvatiti tvrdnju da su izvještaji o stvaranju „legende djelomično povijesne, a djelomično izmišljene, slobodno sastavljene radi pouke i duhovne izgradnje”. Ponovno, mogu postojati alegorije i simboli, ali u izvještajima o stvaranju nema izmišljanja, bez obzira na to koliko bi ono bilo poučno ili duhovno korisno.
Pitanje 3: Može li se posebno dovesti u pitanje doslovno i povijesno značenje kada je riječ o činjenicama pripovijedanim u tim istim poglavljima koje se tiču temelja kršćanske vjere, kao što su, među ostalim: stvaranje svega što je Bog ostvario na početku vremena; posebno stvaranje čovjeka; oblikovanje prve žene od prvoga muškarca; jedinstvo ljudskoga roda; izvorna sreća prvih roditelja u stanju pravednosti, cjelovitosti i besmrtnosti; Božja zapovijed čovjeku kojom je iskušao njegovu poslušnost; prekršaj Božje zapovijedi na poticaj đavla u liku zmije; pad prvih roditelja iz prvotnoga stanja nevinosti; te obećanje budućega Otkupitelja?
Odgovor: Ne.[21]
Ovo pitanje donosi neprocjenjiv popis devet konkretnih događaja koji se u izvještajima o stvaranju moraju tumačiti kao doslovne povijesne činjenice. Pritom treba obratiti pozornost i na ono što je uključeno i na ono što nije.
Prvo, „stvaranje svega od Boga na početku vremena” – ne navodi se koliko je točno vremena prošlo od tada.[22]
Drugo, „posebno ili jedinstveno stvaranje čovjeka”.[23] Time se poriče da evolucija može u potpunosti objasniti čovjekovo podrijetlo, ali se ne isključuje mogućnost da je imala određenu ulogu u oblikovanju njegova tijela.
Treće, „oblikovanje prve žene od prvoga muškarca”.[24] Ne spominje se izričito Adamovo rebro, pa bi se ono možda moglo tumačiti simbolički.
Četvrto, „jedinstvo ljudskoga roda”.[25] Time se isključuje ideja poligenizma, prema kojoj Adam i Eva nisu bili pojedinačne osobe, nego predstavljaju izvornu ljudsku populaciju. Takvu je ideju poslije izričitije osudio papa Pio XII.[26]
Peto, „izvorna sreća naših prvih roditelja u stanju pravednosti, cjelovitosti i besmrtnosti”.[27] Time se isključuje čisto prirodno podrijetlo čovjeka i brani povijesna stvarnost nadnaravnih i prednaravnih darova koje je čovjeku Bog izvorno podario.
Šesto, „zapovijed koju je Bog dao čovjeku kako bi iskušao njegovu poslušnost”.[28] Primijetimo da se ne spominje konkretno plod, pa bi se on možda mogao tumačiti simbolički. No Bog je na početku ljudske povijesti doista dao zapovijed.
Sedmo, „prekršaj Božje zapovijedi na poticaj đavla u liku zmije”.[29] Zanimljivo je da se pojava đavla u liku zmije ne može tumačiti simbolički: Sotona se Adamu i Evi doista pojavio kao zmija.
Osmo, „pad naših prvih roditelja iz prvotnoga stanja nevinosti”.[30] Čovjekov pad zbog istočnoga grijeha povijesna je činjenica.
I naposljetku, „obećanje budućega Otkupitelja”.[31] To se odnosi na proroštvo iz Postanka 3, 15, poznato kao Protoevanđelje, odnosno Prva radosna vijest ili prva najava Evanđelja. Bog kaže zmiji: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Kršćanska je predaja oduvijek ovo tumačila kao proroštvo o konačnom uništenju Sotonine glave po Isusu Kristu ili po Blaženoj Djevici Mariji, po njezinu Sinu Isusu Kristu.
Pitanje 4: Kada je riječ o odlomcima ovih poglavlja koje su crkveni oci i naučitelji tumačili na različite načine, ne ostavljajući nam ništa određeno ni sigurno, je li dopušteno, podložno sudu Crkve i slijedeći analogiju vjere, zastupati i braniti ono mišljenje koje je svaki pojedinac razborito smatrao ispravnim?
Odgovor: Da.[32]
Ovaj odgovor biblijskim znanstvenicima daje najveću moguću slobodu unutar granica onoga što je Crkva konačno predala, uz pretpostavku da svako tumačenje mora uvijek biti u skladu s cjelinom katoličke vjere i podložno konačnom sudu crkvenoga učiteljstva. Stoga bi ga se, tehnički gledano, možda trebalo smatrati disciplinskom odredbom. No ona nije prestala vrijediti jer se u međuvremenu nije razvila nikakva praksa suprotna toj dopuštenoj slobodi.
Pitanje 5: Mora li se baš sve, odnosno svaka riječ i izraz koji se pojavljuju u navedenim poglavljima, uvijek i nužno tumačiti u doslovnom smislu, tako da od njega nikada nije dopušteno odstupiti, čak ni kada su izrazi očito upotrijebljeni ne doslovno, nego metaforički ili antropomorfno, odnosno kada nam razum zabranjuje da se držimo doslovnog značenja ili nas nužda prisiljava da od njega odstupimo?
Odgovor: Ne.[33]
Ovdje imamo jasnu potvrdu da se sve u prvim poglavljima Knjige Postanka ne mora tumačiti doslovno te da postoje slučajevi u kojima se ne bi ni trebalo tumačiti doslovno. Jasan primjer teksta s očitim antropomorfizmom nalazi se u Postanku 3, 8, gdje se kaže da su Adam i Eva „čuli korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca”. Takav se tekst ne može shvatiti doslovno jer znamo da Bog, ako zanemarimo utjelovljenje, nema tijelo ni noge kojima bi doslovno mogao hodati.
Pitanje 6: Polazeći od doslovnoga i povijesnog značenja, može li se razborito i korisno primijeniti alegorijsko i proročko tumačenje pojedinih odlomaka istih poglavlja, slijedeći svijetli primjer svetih otaca i same Crkve?
Odgovor: Da.[34]
Razni crkveni oci, uključujući velikoga svetog Augustina,[35] alegorijski su tumačili izvještaje o stvaranju u Knjizi Postanka, ali pritom nisu poricali njihovo doslovno povijesno značenje. Prema svetom Tomi Akvinskom, duhovni smisao – koji uključuje i alegorijski – „temelji se na doslovnom i pretpostavlja ga”.[36] Stoga nema ničega lošeg u predlaganju alegorijskih tumačenja izvještaja o stvaranju, ali ih treba promatrati kao dopunu doslovnom povijesnom značenju, a ne kao njegovu zamjenu.
Pitanje 7: Premda svetom piscu, kada je pisao prvo poglavlje Knjige Postanka, nije bila namjera poučavati nas na znanstveni način o najdubljoj naravi vidljivih stvari i cjelokupnom redu stvaranja, nego svojemu narodu prenijeti pučki prikaz, prilagođen uobičajenom načinu izražavanja toga doba, ljudskim osjetilima i sposobnostima, je li pri tumačenju tih poglavlja nužno uvijek strogo tražiti posebna obilježja znanstvenoga izražavanja?
Odgovor: Ne.[37]
Iz ovoga bi odgovora bilo lako izvući pogrešan zaključak. On ne kaže da Biblija, budući da nije znanstveni udžbenik, može sadržavati pogreške u znanstvenim pitanjima. To bi bilo protivno našem vjerovanju u potpunu nepogrešivost Biblije kao nadahnute Božje riječi.[38] Njegova je poruka da od Biblije ne trebamo očekivati znanstveno precizan jezik. Sve što Biblija naučava, čak i kada je riječ o pitanjima koja se tiču znanosti, mora biti istinito jer Bog ne griješi, ali će to biti izraženo običnim jezikom, a ne jezikom znanstvenoga udžbenika.
Odličan primjer te razlike, koji nam je svima poznat, uobičajeni je način govora o izlasku sunca na istoku. Prema preciznom znanstvenom objašnjenju, to nije točno. Ono što izgleda kao izlazak sunca zapravo je posljedica Zemljine rotacije. No to ne znači da griješi svatko tko govori o izlasku sunca na istoku; čak se i znanstvenici u svakodnevnom razgovoru koriste takvim izrazom, a da pritom ne žele zastupati geocentrizam! Reći da sunce izlazi na istoku nije netočno, nego je riječ o izražavanju istine običnim, a ne znanstvenim jezikom.
Prema riječima pape Lava XIII., koji citira svetoga Tomu Akvinskoga: „Uobičajeni govor prvenstveno i u pravom smislu opisuje ono što dolazi do naših osjetila; a na donekle sličan način i sveti pisci – kako nas podsjeća Anđeoski naučitelj – ‘slijedili su ono što se osjetilima činilo’ ili su zapisivali ono što je Bog, govoreći ljudima, priopćio na način koji su ljudi mogli razumjeti i na koji su bili naviknuti.”[39]
To nam načelo omogućuje razumjeti da tvrdnje o nepomičnosti Zemlje ne moramo tumačiti kao poricanje heliocentrizma, kao što ni spominjanje „četiri kraja zemlje” (Iz 11, 12; Otk 7, 1) ne znači da je Zemlja ravna ili kockasta.
Pitanje 8: Može li se riječ yôm (dan), koja se u prvom poglavlju Knjige Postanka koristi za opisivanje i razlikovanje šest dana, razumjeti i u doslovnom smislu kao prirodni dan i u nedoslovnom smislu kao određeno vremensko razdoblje? I smiju li egzegeti raspravljati o tom pitanju?
Odgovor: Da.[40]
Posljednje pitanje u ovom nizu odnosi se na temu koja će zanimati većinu čitatelja – tumačenje šest dana stvaranja. Katolicima se dopušta tumačiti riječ „dan”, kako se koristi u izvještajima o stvaranju u Knjizi Postanka, bilo u doslovnom smislu kao prirodni dan od 24 sata, bilo u prenesenom smislu kao određeno, neodređeno dugo vremensko razdoblje.
Kao primjere prenesene uporabe riječi „dan”, čak i u engleskom jeziku, možemo navesti uobičajene izraze poput „u moje vrijeme”, kojim se upućuje na određeno razdoblje nečijega života, ili „nekada davno”, kojim se označava prošlo razdoblje neodređena trajanja.
Možemo pogledati i kontekstualni primjer u Postanku 2, 4, gdje stoji: „U dan kad je Jahve, Bog, sazdao zemlju i nebo…” Nakon toga opisuje se i stvaranje čovjeka. Ako se šest dana iz Postanka 1 shvati isključivo doslovno kao razdoblja od 24 sata, onda se „dan” iz Postanka 2 mora odnositi na mnogo šire vremensko razdoblje kako bi obuhvatio stvaranje neba, zemlje i čovjeka, koji su u Postanku 1 stvoreni različitih dana. No ako se u Postanku 2 riječ „dan” upotrebljava u tom proširenom smislu, nije nerazumno pretpostaviti da bi se tako mogla upotrebljavati i u Postanku 1.
III. Pismo kardinalu Suhardu
Pitanjem temeljnoga povijesnog karaktera prvih poglavlja Knjige Postanka PBK se ponovno bavila u svojem pismu kardinalu Suhardu, pariškom nadbiskupu, iz 1948. godine.
Odgovarajući na pitanje o povijesnosti prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka – što je posredno bilo i pitanje o trajnoj važnosti ranijih odgovora PBK-a – Komisija je najprije odgovorila da „zasad, barem ne u ovom trenutku, nema potrebe donositi nove dekrete o tim pitanjima” jer „raniji odgovori ni na koji način nisu bili protivni daljnjem i istinski znanstvenom proučavanju tih problema”.[41]
Dakle, odgovori PBK-a nisu bili „prešutno opozvani” enciklikom Divino afflante Spiritu iz 1943. godine. Naprotiv, izričito se kaže da su već bili u skladu sa slobodom istraživanja koju je ta enciklika promicala, unutar granica tradicionalnoga crkvenog nauka. Pritom je riječ o pismu odobrenom autoritetom pape Pija XII., koji je napisao i spomenutu encikliku.
Nakon početne potvrde ranijih odgovora PBK-a, pismo kardinalu Suhardu detaljnije se bavi povijesnošću Postanka 1–11, a njegovo objašnjenje na prvi pogled može izgledati kao da je u suprotnosti s ranijim odgovorima. Evo što u njemu stoji:
„Pitanje književnih oblika prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka mnogo je nejasnije i složenije. Ti književni oblici ne odgovaraju nijednoj od naših klasičnih kategorija i ne mogu se prosuđivati u svjetlu grčko-latinskih ili suvremenih književnih vrsta. Stoga se njihova povijesnost, promatrana u cjelini, ne može ni zanijekati ni potvrditi bez neopravdane primjene kriterija književne vrste u koju ih je nemoguće svrstati. Ako se složimo da u tim poglavljima ne prepoznajemo povijest u klasičnom i suvremenom smislu, moramo također priznati da nam današnji znanstveni podaci ne omogućuju dati pozitivno rješenje za sve probleme koje ona postavljaju.
Prva dužnost znanstvene egzegeze u ovom se slučaju ponajprije sastoji u pozornom proučavanju svih književnih, znanstvenih, povijesnih, kulturnih i vjerskih pitanja povezanih s tim poglavljima. Zatim treba pomno istražiti književne postupke drevnih istočnjačkih naroda, njihovu psihologiju, način izražavanja i samo njihovo poimanje povijesne istine. Jednom riječju, potrebno je bez predrasuda usporediti sve podatke iz paleontoloških, povijesnih, epigrafskih i književnih znanosti. Samo se tako možemo nadati jasnijem uvidu u pravu narav pojedinih pripovijesti iz prvih poglavlja Knjige Postanka.
Unaprijed tvrditi da njihove pripovijesti ne sadrže povijest u suvremenom smislu te riječi lako bi moglo stvoriti dojam da u njima nema povijesti ni u kojem smislu, premda one jednostavnim i slikovitim jezikom, prilagođenim razumijevanju manje razvijenoga naroda, prenose temeljne istine koje su pretpostavka ekonomije spasenja, kao i pučki prikaz podrijetla ljudskoga roda i izabranoga naroda.”[42]
Je li to u suprotnosti s ranijim odgovorima PBK-a, koji su jasno potvrdili povijesni karakter izvještaja o stvaranju u Knjizi Postanka?
Premda se na prvi pogled može činiti da jest, važno je primijetiti da prvi odlomak ovdje citiranoga teksta počinje tvrdnjom kako povijesnost Postanka 1–11 ne možemo bez ikakvih ograda ni potvrditi ni zanijekati. To je potpuno u skladu s ranijim odgovorom, koji je potvrdio njihovu povijesnost uz pažljivo određene ograde – odnosno, povijesni su u smislu da „sadrže pripovijest o stvarnim događajima” i da ta pripovijest „odgovara objektivnoj stvarnosti i povijesnoj istini”.
Ako ih jednostavno svrstamo u povijesni književni rod, riskiramo primijeniti interpretativni okvir koji bi, premda prikladan za suvremene povijesne udžbenike, bio neprimjeren tekstu Knjige Postanka. To bi, primjerice, značilo očekivati strogo pridržavanje kronološkoga redoslijeda, precizno datiranje i potpuno odsustvo slikovitoga jezika.
S druge strane, ne možemo jednostavno zanijekati ni povijesnost prvih poglavlja Knjige Postanka jer bismo time mogli sugerirati da ona uopće ne sadrže nikakav povijesni sadržaj, što zasigurno nije točno i predstavlja veliku opasnost za vjeru.
Stoga bismo trebali reći upravo ono što je PBK navela u svojim ranijim dekretima: prva poglavlja Knjige Postanka povijesna su u smislu da „sadrže pripovijest o stvarnim događajima” – što je zajedničko svim povijesnim tekstovima – ali to ne isključuje mogućnost da se te stvarnosti barem djelomično opisuju slikovitim jezikom, što je posebno obilježje drevnih povijesnih tekstova. Istodobno treba ustrajati na tome da su brojne važne istine opisane i u pravom, doslovnom povijesnom smislu, osobito činjenice navedene u odgovoru na treće pitanje iz 1909. godine.
Bilješke
[1] William Levada, prefekt Kongregacije za nauk vjere, „Dei Verbum – četrdeset godina poslije”, Papinski atenej sv. Anzelma, 10. listopada 2005.
[2] Joseph Ratzinger, englesko tjedno izdanje L’Osservatore Romano, br. 27 (2. srpnja 1990.), str. 5.
[3] Papa Lav XIII., apostolsko pismo Vigilantiae studiique (30. listopada 1902.), § 9 (AAS 35 [1902./03.], 234–238); The Scripture Documents: An Anthology of Official Catholic Teachings, ur. i prev. Dean P. Béchard (Collegeville, MN: Liturgical Press, 2002.), str. 65.
[4] Béchard, The Scripture Documents, str. 320.
[5] DH 3503; ASS 40 (1907.), 724 i dalje.
[6] DH 3503; ASS 40 (1907.), 724 i dalje.
[7] Béchard, The Scripture Documents, str. 321. Kao primjer autor navodi: Louis-Claude Fillion, „Décisions de la Commission biblique”, Revue apologétique 33 (1921./22.), 484–498, 672–688.
[8] Drugi vatikanski koncil, dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium (21. studenoga 1964.), § 25.
[9] Papa Pavao VI., apostolsko pismo Sedula cura (27. lipnja 1971.): AAS 63 (1971.), 665–669. The Scripture Documents, str. 147–150.
[10] Papinska biblijska komisija, Pismo kardinalu Suhardu (16. siječnja 1948.): AAS 40 (1948.), 45–48. The Scripture Documents, str. 221–223.
[11] Arduin Kleinhans, „De nova Enchiridii Biblici editione”, Antonianem 30 (1955.), 63–65; Athanasius Miller, „Das neue biblische Handbuch”, Benediktinische Monatschrift 31 (1955.), 49–50. Potonji je članak objavljen i u časopisu Catholic Biblical Quarterly 18 (1956.), 24–25.
[12] Tekst je preuzet iz Millerova članka u prijevodu koji donosi The Scripture Documents, str. 327.
[13] J. E. Steinmueller, The Sword of the Spirit (Waco, TX: Stella Maris, 1977.), str. 7.
[14] Joseph Fitzmyer, „The Biblical Commission and Its Instruction on the Historical Truth of the Gospels”, u: A Christological Catechism. New Testament Answers, prerađeno izdanje (New York i Mahwah, NJ: Paulist, 1991.), str. 122, bilj. 10.
[15] Papa Aleksandar VII., Dekret Svetoga oficija protiv laksista (24. rujna 1665.), br. 27; DH 2047.
[16] Vidi Zakonik kanonskoga prava (1983.), kan. 23–28 o običaju.
[17] Odgovor Papinske biblijske komisije (13. veljače 1905.): ASS 37 (1904./1905.), 666; DH 3372.
[18] Odgovor Papinske biblijske komisije (23. lipnja 1905.): ASS 38 (1905./1906.), 124 i dalje; DH 3373.
[19] Papinska biblijska komisija, Responsa de charactere historico trium priorum capitum Geneseos (30. lipnja 1909.): AAS 1 (1909.), 567–569; DH 3512.
[20] DH 3513.
[21] DH 3514.
[22] Usp. KKC 296–299.
[23] Usp. KKC 355–359.
[24] Usp. KKC 371.
[25] Usp. KKC 54–55, 359–360, 375, 390–392, 402–405, 407, 416–417.
[26] Papa Pio XII., enciklika Humani generis (1950.), § 37.
[27] Usp. KKC 374–379, 384, 398, 415–416.
[28] Usp. KKC 396–397, 399.
[29] Usp. KKC 379, 390–392, 394–395, 397–398, 413–415.
[30] Usp. KKC 379, 390, 399–400, 410.
[31] Usp. KKC 410–411.
[32] DH 3515.
[33] DH 3516.
[34] DH 3517.
[35] Sveti Augustin, Ispovijesti, XIII.
[36] Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae I, q. 1, a. 10.
[37] DH 3518.
[38] Vidi Lav XIII., Providentissimus Deus (18. studenoga 1893.), § 20: „Potpuno je pogrešno i zabranjeno ograničavati nadahnuće samo na određene dijelove Svetoga pisma ili dopuštati da je sveti pisac pogriješio… Jer sve knjige koje Crkva prima kao svete i kanonske napisane su u cijelosti, u svim svojim dijelovima, po nadahnuću Duha Svetoga. Stoga ne samo da je nemoguće da nadahnuće postoji zajedno s pogreškom, nego je ono bitno nespojivo s pogreškom i isključuje je jednako apsolutno i nužno kao što je nemoguće da sam Bog, vrhovna Istina, izgovori nešto što nije istinito.”
[39] Papa Lav XIII., Providentissimus Deus, § 18.
[40] DH 3519.
[41] Papinska biblijska komisija, Pismo kardinalu Suhardu (16. siječnja 1948.): AAS 40 (1948.), 45–48; DH 3862.
[42] DH 3864.
