Nedavno sam razgovarao s nekoliko katolika o izrazu koji je postao sve rašireniji među konzervativnim kršćanima – „judeo-kršćanstvo”. Taj se izraz upotrebljava za opis zajedničke židovsko-kršćanske baštine koja je pomogla oblikovati zapadnu civilizaciju, a u određenim kontekstima i za izražavanje potpore Državi Izrael. Međutim, njime se može zamagliti jedno od temeljnih kršćanskih načela: da Isus Krist ispunjava Stari savez i uspostavlja Novi savez. Izraz je posebno zastupljen u krugovima kršćanskih cionista i evangelikalnih kršćana, gdje se često upotrebljava kako bi se naglasila uloga Izraela u Božjem providonosnom planu i jedinstveno mjesto židovskog naroda u povijesti spasenja.
Izraz „judeo-kršćanstvo” prvi se put pojavio 1821. godine u pismu anglikanskog svećenika Alexandera McCaula, koji ga je upotrijebio za opis Židova koji su prešli na kršćanstvo. Nekoliko godina poslije, 1829., misionar Joseph Wolff upotrijebio je taj izraz u vezi s nastojanjima da se Židove privuče i obrati na kršćanstvo uključivanjem određenih židovskih običaja u praksu Engleske Crkve.
Povjesničarka K. Healan Gaston napominje da je izraz postao znatno popularniji u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1930-ih godina, kada su neki protestantski vođe promicali zajednički vjerski i kulturni identitet kao suprotnost fašizmu i komunizmu. Izraz je ujedno pomogao razlikovati takvo shvaćanje od oblika „kršćanske civilizacije” koji su se u nekim krugovima povezivali s antisemitizmom i autoritarnim pokretima, uključujući one koje je zagovarao kontroverzni „radijski svećenik” Charles Coughlin.
Židovstvo i kršćanstvo doista dijele Stari zavjet, vjeru u jednoga Boga, Dekalog i povijest izraelskoga naroda. Ipak, s gledišta katoličke teologije, izraz „judeo-kršćanstvo” zahtijeva pažljivo pojašnjenje. Katoličanstvo ne shvaća židovstvo i kršćanstvo kao dva neovisna i usporedna saveznička puta prema spasenju. Naprotiv, uči da Isus Krist ispunjava Pisma objavljena Izraelcima i da je posrednik Novoga i vječnoga saveza.
Potrebno je razlikovati savez od naroda. Savez je odnos koji Bog slobodno uspostavlja s čovječanstvom, dok je Izrael narod koji je Bog postupno oblikovao svojim izabranjem, objavom, bogoštovljem i sklapanjem saveza. Stoga se židovski narod ne može jednostavno poistovjetiti sa Starim savezom. To, međutim, ne znači da ispunjenje saveza u Kristu podrazumijeva kako je Bog odbacio ili zamijenio narod preko kojega je postupno ostvarivao svoj plan spasenja. Naprotiv, Novi savez ispunjava obećanja povjerena Izraelu i proširuje ih na sve narode. Papinska biblijska komisija istaknula je da Kristovo uspostavljanje Novoga saveza „ne podrazumijeva prekid Božjega saveza s njegovim narodom, nego predstavlja njegovo ispunjenje”. Kristove riječi upućene Samarijanki stoga rasvjetljuju ovu istinu: „…jer spasenje dolazi od Židova” (Iv 4,22).
Drugim riječima, spasenje nikada nije bilo namijenjeno samo Židovima. Premda je Isus potvrdio da „spasenje dolazi od Židova” (Iv 4,22), također je izjavio da je došlo vrijeme kada će se istinski klanjatelji klanjati Ocu „u duhu i istini” (Iv 4,23–24). Počevši od Židova na Pedesetnicu i nastavljajući preko osoba poput etiopskoga eunuha i Kornelija, poslanje Crkve pokazalo je univerzalni doseg Božjega plana spasenja (Dj 2,41; 8,26–40; 10,1–48). Izraelu su, dakle, povjereni Zakon i obećanja, ali Božji je plan obuhvaćao sve narode. Kao što je Bog obećao Abrahamu da će „svi narodi zemlje biti blagoslovljeni po tebi” (Post 18,18), to se obećanje ispunilo u Isusu Kristu i Novome savezu. Da bismo to razumjeli, moramo prepoznati dinamičnu narav Božjega saveznog plana koji se postupno razvija.
To je osobito važno jer Sveto pismo ne prikazuje jedan jedini oblik saveza koji bi upravljao čitavom poviješću spasenja, nego niz saveza koji se postupno razvijaju: savez s Noom (Post 9,8–17), savez s Abrahamom (Post 12,1–3; 15; 17), savez sklopljen s Izraelom preko Mojsija (Izl 19–24) te obećanja povezana s Davidom (2 Sam 7,8–16; Ps 89).
Božji se plan spasenja ostvaruje tijekom povijesti i nalazi svoje ispunjenje u Isusu Kristu. Bog je izabrao Izrael između ostalih naroda, dao mu Zakon preko Mojsija i govorio preko proroka kako bi pripremio dolazak Mesije, po kojem će svi narodi biti pozvani u Novi i vječni savez. Ta je priprava, kako opisuje Katekizam Katoličke Crkve, uključivala savez koji je Bog sklopio na Sinaju, kojim je Izrael postao svetim narodom, kao i proročku nadu u budući savez u kojemu će Božji zakon biti upisan u srca njegova naroda.
Ta se obećanja saveza ispunjavaju u Isusu Kristu. Svojim životom, smrću i uskrsnućem On nam daje Novi i vječni savez koji su proroci navijestili i koji predstavlja Božji naum spasenja. Crkva sebe smatra Božjim narodom Novoga saveza, koji je Krist ustanovio u kontinuitetu s Izraelovim poslanjem i kao njegovo ispunjenje. „Gospodin Isus je od početka svojega djelovanja ustanovio Dvanaestoricu kao ‘klice novoga Izraela i početak svete hijerarhije’” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 877).
Zbog toga je sveti Toma Akvinski smatrao da su kršćani koji su svjesno ustrajali u obdržavanju obrednih propisa Mojsijeva zakona kao obvezujućih čina bogoštovlja počinili težak grijeh, a u određenim okolnostima čak i nevjeru ili bogohuljenje protiv Kristova dovršenog djela (usp. Summa Theologiae, I–II, q. 103, a. 4). Ti obredi nisu bili zli; naprotiv, bili su sveti znakovi koje je ustanovio Bog kako bi unaprijed navijestili Krista. Međutim, nakon Kristova dolaska, nastaviti ih obdržavati kao vjerske obveze koje proizlaze iz saveza značilo bi ponašati se kao da se ono što su ti znakovi nagoviještali još nije ostvarilo. Takvo bi obredno postupanje stoga prenosilo pogrešnu teološku poruku o Kristovu dolasku i njegovu otkupiteljskom djelu na križu.
To ne znači da je Bog odbacio ili napustio židovski narod: „Ta neopozivi su dari i poziv Božji!” (Rim 11,29). No, poput ostatka čovječanstva, i Židovi su pozvani prihvatiti Krista kao univerzalnog Spasitelja i po krštenju u potpunosti ući u život njegove Katoličke Crkve. Sveti papa Ivan Pavao II. potvrdio je to u svojoj enciklici Redemptoris missio, br. 5, ističući „univerzalnost” spasenja po Isusu Kristu, koja vrijedi „za sve ljude – i Židove i pogane”.
Izraz „judeo-kršćanstvo” nije dostatan za teološko opisivanje odnosa između židovstva i kršćanstva, iako je koristan kada se njime opisuje zajednička povijesna i kulturna baština Židova i kršćana. Razlog je tomu što taj izraz ne govori ništa o kršćanskom vjerovanju da su Božja obećanja saveza ispunjena u Isusu Kristu i njegovoj Katoličkoj Crkvi.
