Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveta Terezija od Isusa, djevica
„Premda se Crkva koja kraljuje na nebu i Crkva koja ovdje na zemlji uzdiše čine potpuno odvojenima“, govori za ovaj blagdan biskup iz Meauxa, „ipak ih povezuje sveta veza. Ta je veza ljubav, koja se nalazi i u ovoj zemlji progonstva i u našoj nebeskoj domovini; ona raduje svete koji su pobijedili i oživljava one koji se još bore; silazeći s neba na zemlju i od anđela k ljudima, ona čini da zemlja postaje nebo, a ljudi anđeli.
Jer, o sveta Jeruzaleme, sretna Crkvo prvorođenih, čija su imena zapisana na nebesima, premda se Crkva, tvoja draga sestra, koja živi i bori se ovdje dolje, ne usuđuje uspoređivati s tobom, ipak je sigurna da vas povezuje sveta ljubav. Istina je da ona traži, a ti posjeduješ; da ona radi, a ti počivaš; da se ona nada, a ti se raduješ. Ali među svim tim razlikama koje vas toliko udaljuju jednu od druge postoji barem ovo zajedničko: ono što ljube blaženi duhovi, ljube i mi, smrtni ljudi. Isus je njihov život, Isus je i naš život; i usred njihovih pjesama ushićenja i naših uzdaha žalosti posvuda odjekuju riječi svetoga psalmista: ‘Meni je dobro biti uz Boga.’“
O tom najvišem dobru Crkve koja se bori na zemlji i Crkve koja slavi na nebu Terezija je, u vremenu duhovnoga propadanja, dobila poslanje podsjetiti svijet, s visina Karmela kojemu je vratila prvotnu ljepotu. Nakon hladne noći četrnaestoga i petnaestoga stoljeća, primjer njezina života posjedovao je neodoljivu privlačnost. Ta je privlačnost nastavila djelovati i kroz njezine spise, privlačeći izabrane duše da slijede njezine stope i stope božanskoga Zaručnika.
Međutim, Duh Sveti nije vodio Tereziju nepoznatim putovima, niti je ona, ponizna Terezija, uvodila ikakve novosti. Apostol je mnogo prije izjavio da je kršćaninov život na nebesima, a prije nekoliko dana vidjeli smo kako je Areopagit oblikovao nauk prvoga stoljeća. Nakon njega mogli bismo spomenuti svetoga Ambrozija, svetoga Augustina, svetoga Grgura Velikoga, svetoga Grgura Nazijanskoga i mnoge druge svjedoke iz svih Crkava.
Rečeno je, i to mnogo uvjerljivije nego što bismo mi mogli dokazati, da „nijedno stanje nije, čini se, među crkvenim ocima bilo potpunije priznato od stanja savršenoga sjedinjenja koje se postiže u najvišoj kontemplaciji. Čitajući njihove spise, ne možemo ne primijetiti jednostavnost kojom o tome govore: čini se da takvo stanje smatraju čestim i promatraju ga jednostavno kao puni razvoj kršćanskoga života“.
U tome je, kao i u svemu drugome, skolastika slijedila oce. Zastupala je nauk o tim vrhuncima kršćanskoga života čak i u vremenu kada je slabost vjere u narodu gotovo posve ograničavala prostor božanskoj ljubavi, koja se mogla potpuno očitovati još samo u skrovitosti nekolicine nepoznatih samostana. Poseban oblik kojim je škola izlagala taj nauk, nažalost, nije bio dostupan svima; osim toga, nenormalne prilike toga nemirnog razdoblja zahvatile su čak i mistike koji su još ostali.
Tada se u katoličkom kraljevstvu pojavila djevica iz Ávile. Obdarena izvanrednim milostima i prirodnim darovima, iskusila je otpor vlastite ljudske naravi, Božje pozive, pročišćujuća čekanja i postupne pobjede ljubavi. Duh Sveti, koji ju je namijenio da bude učiteljica u Crkvi, vodio ju je, ako se tako smijemo izraziti, klasičnim putem milosti koje čuva za savršene duše.
Kada je stigla na Božju goru, opisala je put kojim je prošla, ne polažući nikakvo drugo pravo osim poslušnosti onomu koji joj je zapovjedio u Gospodinovo ime. S izvanrednom jednostavnošću i bez ikakve usredotočenosti na sebe pripovijedala je o djelima učinjenima za svojega Zaručnika; svojim je kćerima predala pouke iz vlastitoga iskustva te opisala mnoge odaje dvorca ljudske duše, u čijem će središtu onaj koji uspije doći do njega pronaći Presveto Trojstvo, koje ondje prebiva kao u unaprijed darovanom nebu.
Više nije bilo potrebno ništa dodati. Kršćanska se mistika oslobodila spekulativnih apstrakcija i vratila svojoj uzvišenoj jednostavnosti te ponovno privukla svakoga čovjeka. Svjetlo je ponovno rasplamsalo ljubav, kreposti su procvjetale u Crkvi, a pogubni učinci krivovjerja i njegove tobožnje reforme bili su suzbijeni.
Terezija, dakako, nikoga nije pozivala da se drsko i uzalud pokušava probiti neobičnim putovima. Ali ako pasivno i uliveno sjedinjenje potpuno ovisi o Božjoj dobroj volji, sjedinjenje koje se ostvaruje djelotvornim i aktivnim usklađivanjem s Božjom voljom — bez kojega bi ono prvo bilo samo obmana — svaki čovjek dobre volje može postići uz pomoć redovite milosti. Oni koji to postignu, „stekli su“, kaže svetica, „ono što im je bilo dopušteno željeti.
To je sjedinjenje za kojim sam čeznula cijeloga života i koje sam uvijek molila od našega Gospodina. Ono je ujedno najlakše razumjeti i najsigurnije.“
Dodala je ipak: „Čuvajte se pretjerane suzdržanosti koju imaju neki ljudi i koju smatraju poniznošću. Kad bi se kralj udostojao udijeliti vam neku milost, bi li bilo ponizno odbiti je? A kada se vrhovni Gospodin neba i zemlje udostoji počastiti moju dušu svojim pohodom, dođe obasuti je milostima i radovati se sa mnom, bih li pokazala poniznost kada mu ne bih odgovorila, kada ne bih ostala s njim i prihvatila njegove darove, nego bih pobjegla iz njegove prisutnosti i ostavila ga sama? Kakva li neobična poniznost!
Promatrajte Isusa Krista kao Oca, Brata, Učitelja ili Zaručnika i postupajte prema njemu na jedan od tih načina. On će vas sam poučiti koji mu je način najdraži i koji trebate odabrati. A zatim nemojte biti toliko nerazumni da se time ne poslužite.“
No sa svih se strana čuje: „Taj je put pun zamki; neka je duša na njemu propala, druga je zalutala, a treća, premda nije prestajala moliti, nije mogla izbjeći pad. Pogledajte neshvatljivu zaslijepljenost svijeta! Nitko se ne brine za tisuće nesretnika koji, potpuno nepoznajući put molitve, žive u najstrašnijim prijestupima. Ali ako se dogodi nesreća — bez sumnje žalosna, ali vrlo rijetka — da zavodnik svojim varkama zavede dušu koja moli, ljudi to odmah iskorištavaju kako bi u drugima izazvali najveći strah i odvratili ih od svetih vježbi kreposti.
Nije li žrtva kobne zablude onaj koji smatra da se mora suzdržavati od činjenja dobra kako bi izbjegao činjenje zla? Morate se uzdići iznad svih tih strahova. Nastojte uvijek čuvati čistu savjest, jačajte se u poniznosti, gazite sve zemaljsko, budite nepokolebljivi u vjeri naše majke, svete Crkve, i nakon toga ne sumnjajte da ste na pravom putu.“
Doista je istinito da je duša u velikoj opasnosti „ako u sebi ne pronađe čvrstu vjeru i ako je njezini izljevi pobožnosti ne učvršćuju u privrženosti svetoj Crkvi. Duh Božji nikada ne nadahnjuje ništa što nije u skladu sa Svetim pismom. Kad bi postojalo i najmanje odstupanje, već bi to samo po sebi bilo tako očit dokaz djelovanja zloga duha da mu nikada ne bih povjerovala, čak ni kada bi me čitav svijet uvjeravao da je riječ o Božjem Duhu“.
Duša ipak može izbjeći tako veliku opasnost ako se obrati onima koji joj mogu pružiti svjetlo. „Svaki kršćanin treba, kada je to moguće, potražiti učenoga duhovnog vodiča, i što je učeniji, to bolje. Takva je pomoć još potrebnija osobama posvećenima molitvi, a u najvišim duhovnim stanjima potrebna im je više nego ikada.
Oduvijek sam osjećala sklonost prema ljudima istaknutima po svojem nauku. Priznajem da neki možda nemaju iskustveno poznavanje duhovnih putova, ali ako prema njima ne osjećaju odbojnost, nisu im ni nepoznati. Uz pomoć Svetoga pisma, koje stalno proučavaju, uvijek mogu prepoznati istinske znakove dobroga duha. Duh tame osjeća neobičan strah pred poniznim i kreposnim znanjem; zna da će ga ono razotkriti i da će se njegove spletke tako okrenuti protiv njega samoga.
Ja, neuka i beskorisna stvorenje, blagoslivljam te, Gospodine, za ove tvoje vjerne službenike koji nam daju svjetlo. Nemam ni više znanja ni više kreposti. Pišem u kratkim odlomcima i to s poteškoćama; zbog toga ne mogu presti, a živim u siromašnoj kući u kojoj mi ne nedostaje posla. Već sama činjenica da sam žena, i to tako nesavršena, dovoljna je da odložim pero.“
Čini kako želiš, o Terezijo: otvori svoju dušu; idi i dalje od toga te, zajedno s Magdalenom, prisjećajući se onoga što nazivaš svojim nevjernostima, suzama operi noge našega Gospodina. Prepoznaj se u ispovijestima svetoga Augustina!
Da, u onim prijašnjim odnosima sa svijetom, premda su bili dopušteni poslušnošću, i u razgovorima koji su bili časni i kreposni, ipak je za tebe, pozvanu na nešto uzvišenije, bila pogreška što si Bogu uskraćivala toliko sati koje te iznutra poticao da sačuvaš samo za njega.
Tko zna kamo bi tvoja duša bila dovedena da si nastavila još dulje tako ranjavati svojega Zaručnika? Ali mi, čija mlakost u tvojim „velikim grijesima“ ne vidi ništa drugo osim onoga što bi mnogima od nas bilo savršenstvo, imamo pravo cijeniti, kao što to čini Crkva, i tvoj život i tvoje spise. Na ovaj radosni dan tvojega blagdana molimo zajedno s njom da se hranimo tvojim nebeskim naukom i da se zapalimo tvojom ljubavlju prema Bogu.
Prema riječi božanske Pjesme nad pjesmama, Zaručnik je, prije nego što je Tereziju uveo u svoje najdragocjenije riznice, morao najprije dovesti u red ljubav u njezinoj duši. Pošto je tako utvrdio svoja pravedna i vrhovna prava, odmah ju je vratio njezinu bližnjemu, još odaniju i ljubazniju nego prije. Udarac serafske strijele nije osušio ni unakazio njezino srce.
Na najvišem vrhuncu savršenstva koji joj je bio namijenjen, upravo godine svoje blažene smrti, napisala je: „Ako me mnogo ljubite, i ja vas jednako ljubim, uvjeravam vas, i drago mi je kada mi to kažete. O, kako je istinito da naša narav želi uzvrat ljubavi! To ne može biti pogrešno, jer i sam naš Gospodin od nas traži da mu uzvratimo ljubav. Dobro je u nečemu mu biti sličan, pa makar i samo u tome.“
Na drugome mjestu, govoreći o svojim neprestanim putovanjima u službi božanskoga Zaručnika, piše: „Najveću mi je bol nanosilo kada sam se morala rastati od svojih kćeri i sestara. One su odvojene od svega drugoga na svijetu, ali Bog im nije dao da budu odvojene od mene. Možda je to učinio kako bi mene više iskušao, jer ni ja nisam od njih odvojena.“
Milost nikada ne umanjuje vrijednost naravi, koja je, kao i sama milost, djelo Stvoritelja. Ona je posvećuje, ozdravlja, jača i usklađuje, čineći da puni razvoj njezinih sposobnosti postane prva i najočitija počast koju obnovljeni čovjek javno iskazuje Kristu, svojemu Otkupitelju.
Neka svatko pročita remek-djelo Knjiga o utemeljenjima ili bezbrojna pisma koja je serafska majka pisala usred iscrpljujuće životne djelatnosti. Ondje će vidjeti je li junaštvo vjere i svih kreposti, je li svetost u svojemu najvišem mističnom izrazu ikada naštetila — nećemo reći Terezijinoj postojanosti, predanosti ili energiji — nego njezinu razumu, koji ništa nije moglo zbuniti, koji je bio brz, živahan i ugodan; njezinoj uravnoteženoj naravi, koja je na sve oko sebe prenosila mirnu vedrinu; njezinoj nježnoj brižnosti, umjerenosti, izvanrednom osjećaju za mjeru, ljubaznosti, praktičnoj razboritosti i zdravu razumu.
Takva je bila ova kontemplativna duša, čije je probodeno srce kucalo samo čudom i čije je geslo bilo: „Trpjeti ili umrijeti.“
Dobročinitelju koji je namjeravao pomoći pri osnivanju jednoga samostana napisala je: „Nemojte misliti, gospodine, da ćete morati dati samo ono što očekujete; unaprijed vas upozoravam na to. Nije teško dati novac; to nas ne stoji mnogo. Ali kada se nađemo pred time da nas kamenuju — vas, vašega zeta i sve nas koji smo uključeni u taj pothvat, kao što se gotovo dogodilo pri osnivanju svetoga Josipa u Ávili — e, tada dolazi pravo vrijeme!“
Upravo je prilikom osnivanja samostana u Toledu, koje je bilo vrlo burno, svetica izrekla riječi: „Terezija i tri dukata ne znače ništa; ali Bog, Terezija i tri dukata — to je sve.“
Terezija je morala iskusiti više od obične ljudske oskudice: došao je trenutak kada se činilo da ju je napustio čak i sam Bog. Poput Filipa Benicija prije nje, a poslije nje Josipa Kalasancija i Alfonza Liguorija, vidjela je kako su ona, njezine kćeri i njezini sinovi osuđeni i odbačeni u ime i po ovlasti Kristova namjesnika.
Bila je to jedna od onih prilika, davno prorečenih, kada je zvijeri dopušteno zaratiti protiv svetih i pobijediti ih. Nemamo prostora ispripovijedati sve tužne okolnosti; a zašto bismo to činili? Stari je neprijatelj tada djelovao na jedan način, koji je ponavljao u šesnaestom, sedamnaestom i osamnaestom stoljeću i koji će uvijek ponavljati. Bog, sa svoje strane, dopušta zlo samo s jednim ciljem: da svoje izabranike dovede do onoga uzvišenog vrhunca raspetoga sjedinjenja na kojemu je On, koji je prvi htio okusiti gorki talog kaleža, mogao istinitije i bolnije od ikoga drugoga reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Crkveni životopis svete Terezije
Crkva ovako sažima život reformatorice Karmela:
Djevica Terezija rodila se u Ávili u Španjolskoj, od roditelja istaknutih i plemenitim podrijetlom i pobožnošću. Odgajana mlijekom svetoga straha Božjega, još je u najnježnijoj dobi pružila divan znak svoje buduće svetosti. Dok je čitala životopise svetih mučenika, u njezinu je razmatranju toliko buknuo oganj Duha Svetoga da je pobjegla od kuće, namjeravajući prijeći u Afriku i ondje položiti život za slavu Isusa Krista i spasenje duša.
Ujak ju je vratio kući, ali je žarku želju za mučeništvom nastojala nadoknaditi milostinjom i drugim djelima pobožnosti, neprestano plačući što joj je uskraćena tako sretna sudbina. Nakon majčine smrti molila je Presvetu Djevicu da joj se pokaže kao majka. Bila joj je uslišana pobožna molba i otada je Majka Božja uvijek štitila Tereziju kao svoju kćer.
U dvadesetoj godini života stupila je među redovnice svete Marije s gore Karmela. Ondje je osamnaest godina podnosila teške bolesti i razna iskušenja. Ustrajno se borila u redovima kršćanske pokore, bez utjehe nebeskih milosti kojima svetost često obiluje čak i na zemlji.
Obdarena anđeoskim krepostima, brižnom je ljubavlju nastojala oko spasenja ne samo svoje duše nego i spasenja drugih. Stoga je, nadahnuta Bogom i uz odobrenje pape Pija IV., obnovila strože pravilo drevnih karmelićana, najprije među ženama, a zatim i među muškarcima.
U tom je pothvatu procvjetao svemoćni blagoslov milosrdnoga Gospodina: siromašna je djevica, lišena svake ljudske pomoći i često suočena s protivljenjem moćnika ovoga svijeta, uspjela podići trideset i dva samostana. Neprestano je oplakivala sljepoću nevjernika i krivovjeraca te je Bogu prikazivala dobrovoljne tjelesne pokore kako bi za njihovo spasenje ublažila Božji gnjev.
Srce joj je gorjelo takvim ognjem božanske ljubavi da je s pravom vidjela anđela kako joj plamenom strijelom probada srce te čula Krista koji joj je, pružajući ruku, rekao: „Odsada ćeš, kao moja prava zaručnica, revno promicati moju čast.“ Po njegovu je savjetu položila iznimno zahtjevan zavjet da će uvijek činiti ono što prepozna kao savršenije.
Napisala je mnoga djela ispunjena nebeskom mudrošću, koja u dušama vjernika osobito potiču čežnju za nebeskom domovinom.
Premda je neprestano pružala primjer svake kreposti, gorjela je i žarkom željom za tjelesnom pokorom. Unatoč bolestima koje su je mučile, često je tijelo trapila kostrijeti, lancima, snopovima kopriva i drugim vrlo oštrim bičevima, a ponekad se valjala i po trnju. Bogu je običavala govoriti: „Gospodine, ili trpjeti ili umrijeti“, jer je smatrala da umire najjadnijom smrću sve dok je udaljena od nebeskoga izvora vječnoga života.
Bila je obdarena proročkim darom, a Gospodin ju je tako obilno obasipao božanskim milostima da ga je često molila da ograniči svoje darove i da joj ne izbriše tako brzo sjećanje na vlastite grijehe.
Naposljetku je, više izgarajući neodoljivim ognjem božanske ljubavi nego od bolesti, u Albi primila posljednje sakramente. Ohrabrila je svoje duhovne sinove i kćeri na mir, ljubav i redovničku stegu te predala Bogu svoju najčišću dušu u liku golubice, na dan koji je unaprijed prorekla.
Umrla je u dobi od šezdeset i sedam godina, 1582., na listopadske ide, prema ispravljenom rimskom kalendaru. Pri njezinoj se smrti ukazao Isus Krist okružen mnoštvom anđela, a osušeno stablo pokraj njezine ćelije iznenada je procvjetalo. Njezino tijelo ostalo je do danas neraspadnuto i iz njega se širi mirisna tekućina; časti se s pobožnim poštovanjem. Proslavila se čudesima prije i poslije smrti, a papa Grgur XV. uvrstio ju je među svece.
Zaključna molitva
Ljubljeni, koji si se Tereziji objavio u času smrti, ona te je već pronašla u trpljenjima ovoga života. Kad bi je išta moglo vratiti na zemlju, bila bi to želja da još više trpi.
„Ne čudim se“, kaže Bossuet govoreći u tvoju čast na tvoj blagdan, „što je Isus htio umrijeti: tu je žrtvu dugovao svojemu Ocu. Ali zašto je bilo potrebno da provede svoje dane, a naposljetku i da ih zaključi, usred tako velikih muka? Zato što je, kao Čovjek boli, kako ga naziva prorok, htio živjeti samo da trpi. Ili, da se poslužimo još snažnijim riječima Tertulijana, htio je prije smrti biti nasićen raskoši trpljenja.“
Kakav neobičan izraz! Prema riječima toga crkvenog oca, moglo bi se pomisliti da je čitav život našega Spasitelja bio gozba na kojoj su sva jela bila sastavljena od muka.
Gozba neobična u očima ljudi, ali takva da je Isus u njoj nalazio svoju nasladu! Njegova smrt bila je dovoljna za naše spasenje, ali nije bila dovoljna da zadovolji njegovu čudesnu želju da trpi za nas. Trebalo je dodati bičevanje, krvavu krunu koja mu je probila glavu i sav okrutni pribor strašnih muka. Zašto? Živeći samo da trpi, htio je prije smrti biti nasićen raskoši trpljenja za nas.
Kada je na križu vidio da u vječnim odredbama više nema ničega što bi još mogao pretrpjeti, rekao je: „Dovršeno je, sve je ispunjeno; pođimo, jer na ovom svijetu više nemamo što učiniti.“ I odmah je predao svoju dušu Ocu.
Ako je takav duh Isusa, našega Spasitelja, ne bi li takav morao biti i duh njegove zaručnice, Terezije od Isusa? I ona je željela trpjeti ili umrijeti, a njezina ljubav nije mogla podnijeti da njezinu smrt odgodi išta drugo osim onoga što je odgodilo smrt našega Spasitelja.
Raspalimo svoja srca promatrajući taj veliki primjer.
„Ako smo pravi kršćani, moramo željeti biti uvijek s Isusom Kristom. Gdje ćemo pronaći toga ljubljenoga Spasitelja svojih duša? Na kojemu ga mjestu možemo zagrliti? Nalazi se na dva mjesta: u svojoj slavi i u svojemu trpljenju, na svojemu prijestolju i na svojemu križu.
Da bismo, dakle, bili s njim, moramo ga ili zagrliti na njegovu prijestolju, što nam omogućuje smrt, ili sudjelovati u njegovu križu, što činimo trpljenjem. Zato moramo ili trpjeti ili umrijeti ako se ne želimo nikada odvojiti od svojega Gospodina.
Trpimo, dakle, kršćani! Trpimo ono što Bog odluči poslati nam: nevolje, bolesti, bijedu siromaštva, uvrede i klevete. Nastojmo postojanom hrabrošću nositi onaj dio njegova križa kojim nas se udostojao počastiti.“
O ti koju Crkva svojoj djeci predstavlja kao učiteljicu i majku na putovima duhovnoga života, nauči nas snažnom i istinskom kršćanstvu. Savršenstvo se, dakako, ne može postići u jednom danu. I sama si rekla: „Bili bismo veoma jadni kada ne bismo mogli tražiti i pronaći Boga sve dok ne umremo svijetu. Bože, sačuvaj nas od onih pretjerano duhovnih ljudi koji bi bez razlučivanja i prosuđivanja sve usmjeravali prema savršenoj kontemplaciji!“
Ali neka nas Bog sačuva i od pogrešnih pobožnosti koje si nazivala djetinjastima i nerazumnima, a koje su bile tako strane čestitosti i dostojanstvu tvoje velikodušne duše! Nisi željela drugu molitvu osim one koja bi te činila kreposnijom.
Uvjeri nas u veliko načelo duhovnoga života: „Najbolja molitva i ona koja je Bogu najugodnija jest ona koja iza sebe ostavlja najbolje plodove, potvrđene djelima, a ne ona koja se završava slatkim osjećajima koji služe samo našem zadovoljstvu.“
Spasit će se onaj koji je obdržavao zapovijedi i ispunjavao zakon. Nebo, tvoje nebo, o Terezijo, nagrada je za kreposti koje si prakticirala, a ne za objave i ekstaze kojima si bila obdarena.
Iz blaženoga prebivališta u kojemu se tvoja ljubav hrani beskrajnom srećom, kao što se na zemlji hranila trpljenjem, izmoli da tvoja rodna Španjolska i u ovim vremenima duhovnoga propadanja brižno čuva svoj lijepi naslov katoličkoga kraljevstva.
Sjeti se uloge koju je Francuska imala u poticanju da započneš reformu Karmela. Neka tvoji sinovi budu blagoslovljeni porastom broja, zasluga i svetosti! U svim zemljama u kojima je Duh Sveti umnožio tvoje kćeri neka njihovi posvećeni domovi podsjećaju na „prve golubinjake Blažene Djevice, u kojima se Zaručnik rado očitovao čudesima svoje milosti“.
Svoje si molitve i postove usmjeravala prema pobjedi vjere i potpori njezinim braniteljima. Koliko se veliko polje sada otvara njihovoj revnosti!
S njima i s tobom molimo Boga za dvije stvari: prvo, da se među tolikim ljudima i redovnicima pronađu oni koji posjeduju potrebne osobine kako bi djelotvorno služili Crkvi, imajući na umu da jedan savršen čovjek može učiniti više dobra nego mnoštvo onih koji nisu savršeni.
Drugo, molimo da ih naš Gospodin u toj borbi podupire svojom rukom, da ih oslobodi svih opasnosti i da im pomogne zatvoriti uši pred pjesmama sirena.
„O Bože, smiluj se tolikim dušama koje propadaju; zaustavi tijek tolikih zala koja pogađaju kršćanstvo i ne odgađaj više, nego učini da tvoje svjetlo zasja usred ove tame!“
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Sveta Terezija pokazuje da duboka molitva nije bijeg od života. Što je više rasla u sjedinjenju s Bogom, to je postajala sposobnija ljubiti ljude, raditi, donositi teške odluke i ustrajati usred protivljenja.
Njezina nas misao podsjeća da se vrijednost molitve ne mjeri samo osjećajem mira koji nam donosi, nego i plodovima koje ostavlja u našim postupcima. Ako nas molitva čini strpljivijima, poniznijima, hrabrijima i spremnijima pomoći drugima, tada ona zahvaća čitav naš život.
Ne moramo tražiti izvanredna mistična iskustva. Dovoljno je vjerno obavljati svoje dužnosti, prihvaćati svakodnevne teškoće s pouzdanjem u Boga i ustrajati u ljubavi.
