Zašto bi liturgijska služba trebala biti povjerena muškarcima?
Već i samo otvaranje pitanja isključivo muške liturgijske službe znači izlaganje nevoljama. Oni koji daju prednost tradicionalnom rasporedu prema kojemu su poslužitelji oltara, čitači i drugi liturgijski službenici muškarci, oklijevaju javno iznijeti svoja uvjerenja, a kamoli postupiti u skladu s njima. To je samo po sebi znakovito: bez obzira na to kakvo stajalište netko zauzima o tom pitanju, trebalo bi nas zabrinuti što se mnogi katolici, od pobožnih vjernika u crkvenim klupama do prelata u Vatikanu, boje da će biti stigmatizirani kao zagovornici tradicije stare 4000 godina, koju je Božji izabrani narod vjerno čuvao od Abrahamovih dana sve dok Katolička Crkva 1970-ih nije počela mijenjati svoju praksu.
No, budimo hrabri i pogledajmo na sve to novim očima. Takvo je preispitivanje nužno, osobito ako želimo nastaviti uključivati žene u službe u svetištu. G. K. Chesterton jednom je prigovorio reformatorima koji bi željeli mijenjati stvari da „ne znaju što čine jer ne znaju što razgrađuju”. Zamjerao im je što ili nedovoljno proučavaju izvorne razloge zbog kojih je nešto uspostavljeno, a sada to žele ukinuti, ili pretpostavljaju da su „svi njihovi očevi bili budale”. Zagovornici žena u liturgijskim službama mogli bi otići i korak dalje te reći da naši očevi nisu bili budale, nego nešto još gore: tlačitelji, seksisti i mizogini. To nas prisiljava da se zapitamo: Jesu li predrasude doista razlog zbog kojega je liturgijska služba povijesno bila povjerena isključivo muškarcima? Što točno razgrađujemo?
Kako bismo odgovorili na ta pitanja, razmotrit ćemo osam razlika.
- Dopušteno nasuprot poticanomu
Sveta Stolica dopušta ženama da budu čitačice, izvanredne djeliteljice svete pričesti i poslužiteljice oltara, ali ih ne potiče nužno na te službe. Unatoč činjenici da na papinskim misama čitaju i žene, dopuštenje za takvu praksu službeno ima neobvezatan, privremen i izniman karakter (vidi kanon 230 § 2).
Ograničenja u vezi s ministranticama osobito su stroga. Prema pismu Kongregacije za bogoštovlje iz 2001. godine, naslovljenom „O uporabi ženskih poslužiteljica oltara”, opći zakon koji ih zabranjuje i dalje je na snazi, osim u mjestima u kojima biskup primjenjuje indult koji to dopušta. Biskup ne može prisiliti svoje svećenike da koriste ministrantice, a svaki je biskup, čak i kada primjenjuje taj indult, dužan ne potkopavati „plemenitu tradiciju” ministranata.
- Liturgijsko nasuprot neliturgijskomu
Tvrdnja da žene ne bi trebale služiti u svetištu ne govori ništa o njihovu vodstvu na drugim područjima crkvenoga života niti o drugim službama koje su im dostupne. Liturgija je poseban slučaj: ima vlastita pravila, vlastitu logiku i, kao što ćemo vidjeti, vlastite simboličke zahtjeve.
- Svetost nasuprot posvećenosti
Pojmovi „sveto” i „posvećeno” nisu istoznačnice. Biti svet znači biti ispunjen Duhom Svetim i preobražen njegovim djelovanjem, dok biti posvećen znači biti izdvojen za posebnu namjenu. Suprotnost svetosti jest opakost, dok je suprotnost posvećenosti profanost – riječ koja doslovno znači „izvan hrama” i ne mora nužno imati negativno značenje.
Oba su spola jednako pozvana na svetost, ali imaju različite uloge u odnosu prema onome što je posvećeno. Te uloge ne umanjuju sposobnost jednoga ili drugoga spola da postane svet. Kao što to dovoljno jasno pokazuju zli pape koji se muče u Danteovu Paklu, poseban pristup svetomu i postizanje svetosti dvije su različite stvari.
Prema djelu Alice von Hildebrand The Privilege of Being a Woman (Povlastica biti žena), tu se razliku može opisati tako da su muškarci pozvani biti zaštitnici ili čuvari svetoga, dok su žene pozvane biti posebnim utjelovljenjem svetoga. Von Hildebrand, primjerice, rječito piše o tome kako je žensko tijelo sveto na način na koji muško nije.
Razlika između svetosti i posvećenosti također objašnjava kako isti sveti Pavao, koji tvrdi da u Kristu „nema više: muško – žensko” (Gal 3,28), može istodobno propisivati vrlo različita ponašanja muškaraca i žena tijekom liturgijskoga bogoslužja, uključujući pokrivanje glave, čitanje i druge službe (1 Kor 11,3–12; 14,34–35). Suprotno popularnim historicističkim tumačenjima, Pavlovi spisi nisu proturječni „proizvodi svojega vremena”, nego praktična primjena trajne razlike između svetosti i posvećenosti.
- Funkcija nasuprot simbolu
Različiti odnosi muškaraca i žena prema svetomu povezani su s unutarnjom tipologijom mise. Ako su muškarci čuvari svetoga, a žene njegovo utjelovljenje, takvu bismo razliku trebali pronaći i u najuzvišenijem činu bogoslužja Crkve.
I doista je pronalazimo. Budući da je svaka misa svojevrsno uprisutnjenje Utjelovljenja, ponovno uprisutnjenje velikoga događaja koji se zbio kada je „da” Blažene Djevice Marije potvrdio Božju inicijativu i omogućio da Bog postane stvarno prisutan u njezinoj utrobi, svetište u kojemu se slavi misa zapravo je poput utrobe. Zato tradicionalni raspored crkvenoga svetišta ima oblik koji podsjeća na maternicu. Ograđeno oltarnom pregradom ili ikonostasom, ono je „zatvoren vrt” (Pj 4,15), tradicionalna slika djevičanstva. I dok je svetište ženskoga karaktera, njegovi su službenici, kao predstavnici božanskoga Zaručnika svetišta, muškoga karaktera.
To je očito u slučaju svećenika, nezamjenjivoga predstavnika Zaručnika koji posvećenjem euharistijskih prilika daje plodnost svetištu-utrobi. Žensko svećeništvo pritom je nemoguće na isti način na koji je nemoguće bračno sjedinjenje dviju žena. No vrijedi li to i za ostale liturgijske službenike? I da i ne. Ne, jer prisutnost muškaraca u svetištu nije ništa nužnija za valjano slavljenje mise nego što je prisutnost vjenčanih svjedoka i pratnje mladoženje nužna za valjanost sklapanja braka. S druge strane, da, jer je vrlo prikladno da svećeniku u svetištu pomažu muškarci, kao što je prikladno da mladoženja ima svoju pratnju.
Tako dolazimo do naše četvrte razlike: funkcije i simbola. Od prve mise u dvorani Posljednje večere, koja se namjerno održala tijekom obredno bogatoga blagdana Pashe, liturgija nikada nije bila tek pitanje praktične korisnosti. Sve u liturgijskoj tradiciji ima duboko značenje. U ovom slučaju muškost liturgijskih službenika ikona je bračnoga zagrljaja Krista i njegove Crkve, uprizorenje svadbene gozbe Jaganjčeve.
- Mars nasuprot Veneri
Muška uloga čuvara svetoga povezana je i sa žrtvom. Premda je prinošenje samoga sebe kao žrtve dužnost obaju spolova (Rim 12,1), u Bibliji su samo muškarci oni koji prinose fizičke žrtve paljenice. Sveto pismo ne objašnjava zašto je tako, ali možemo iznijeti pretpostavku. Nakon pada, muškarci su nasilniji spol, skloniji posezanju za krvoprolićem kako bi dobili ono što žele. To ne znači da i žene ne mogu biti nasilne, ali pomaže objasniti uzroke ratova, sastav zatvorske populacije i demografsku strukturu igrača videoigara.
Čini se da je Božja strategija bila preusmjeriti sklonost muškarca, obilježenu posljedicama pada, prema nasilju: od ubojstva prema prinošenju životinjskih žrtava, kako bi mu pomogao prepoznati vlastite podmukle porive i pokajati se. „Bog je, naizgled krvožedan”, piše Patrick Downey u svojoj izvrsnoj knjizi Desperately Wicked, „zapravo više zabrinut time da nas izliječi od naše vlastite krvožednosti.” Ta strategija doseže vrhunac u Novom savezu, kada Veliki svećenik, umjesto da sam počini nasilje, dopušta da nasilje bude počinjeno nad njim. Božje konačno rješenje problema čovjekova srca koje želi ubiti Boga jest dati čovjeku upravo ono što želi.
No križ je istinska žrtva, kao što je to i žrtva na oltaru koja uprisutnjuje Kristovu žrtvu. Stoga ona ostaje povezana ne samo s tamom ljudskoga srca nego i s posebnim problemom muškoga nasilja. Služenje kod oltara zapravo je zdrav oblik poniženja za muškarce i dječake jer predstavlja priznanje opakosti njihova srca. Božje ograničavanje prinošenja žrtava na muškarce u Šatoru sastanka, Hramu i drugim mjestima zapravo je svojevrstan neizravan kompliment.
- Dobro za gusana, ali ne i za gusku
Služenje kod oltara dobro je za muškarce i zato što potiče duhovna zvanja te sve muškarce uči služiti viteški i s poštovanjem, strahopoštovanjem i divljenjem odnositi se prema ženstvenosti, koja je sveta. Za djevojke to ne vrijedi. Budimo iskreni: kada djevojci dopustimo služiti kod oltara, lažemo joj. Dodjeljujemo joj ulogu paža na dvoru i govorimo joj da nikada ne može postati gospodar. Time ne potičemo ni redovnička zvanja. Naime, kako uvjerljivo argumentira velečasni Vincent Miceli u tekstu „Sisters as Symbols of the Sacred” („Redovnice kao simboli svetoga”), redovnica je pozvana biti posvećena, a ne viteška zaštitnica svetoga.
- Odluke odozgo nasuprot promjenama odozdo
No ne bi li vatikanska zabrana ženskih liturgijskih službenica izazvala glasne prosvjede onih koji Crkvu žele obilježiti strašnom etiketom seksizma i zastrašujućom slikom „vraćanja sata unatrag”? Bez sumnje. No promjena ne mora nastupiti putem centralizirane zabrane. Mogao bi se razviti pokret odozdo, u kojemu bi župe ili biskupije same obnovile ženidbene znakove euharistijske žrtve. Takav bi pokret mogao organski rasti sve dok ne promijeni način na koji vjernici pristupaju liturgijskom bogoslužju.
- Termometar nasuprot termostatu
Neki smatraju da bismo trebali ublažiti naglašavanje svojih drevnih tradicija kako bismo se bolje uklopili u demokratsko i egalitarno društvo, jer bismo tako postali boljim građanima. No istina je upravo suprotna. Što se više razlikujemo od društva, to mu više možemo ponuditi. Posljednje što našoj kulturi treba jesu novi poslušnici koji se klanjaju idolima rodne ideologije našega vremena; potrebni su joj čvrsti i mudri ljudi koji polaze od uzvišenijega pogleda na stvarnost.
Poslužimo li se razlikom koju je uveo Martin Luther King Jr., katolici trebaju biti poput termostata koji određuje temperaturu, a ne termometra koji je samo odražava. Isključivo muška liturgijska služba bila bi djelotvoran način naviještanja Radosne vijesti o uzvišenijem značenju međusobno nezamjenjivoga dostojanstva naših spolnih naravi – značenju koje se danas, na veliku žalost, često previđa.
