Nigdje se zbrka oko katoličkoga nauka o smrtnoj kazni nije jasnije pokazala nego u reakcijama crkvenih poglavara na plan ministra obrane SAD-a Petea Hegsetha da se uživo prenosi smaknuće strijeljanjem Nidala Hasana, osuđenoga terorista iz Fort Hooda.
Hegsethova odluka da smrtnu kaznu pretvori u javni spektakl zastrašujuća je: njome se javnost poziva da promatra i plješće nasilnom okončanju ljudskoga života. Čak i ako je smrtna kazna opravdana, pretvaranje smaknuća u oblik zabave – nešto vrlo slično snimci stvarnog ubojstva – predstavlja brutalnost koju sponzorira država i podsjeća na krvave igre poganskoga Rima. Riječ „barbarski”, koju su katolički prelati često upotrebljavali u svojim izjavama, ovdje je posve primjerena.
Međutim, u izjavama prelata uglavnom je izostala jedna ključna razlika. Plan da se smaknuće prenosi uživo doista je barbarski i zaslužuje osudu. No bezuvjetnu osudu svih smaknuća nije lako uskladiti s tradicionalnim crkvenim naukom. Crkveni poglavari postupili bi mudro kada bi priznali da je apsolutno odbacivanje smrtne kazne u suprotnosti s iskrenim uvjerenjima mnogih katolika, živih i pokojnih – uključujući nekadašnje pape, svece i crkvene naučitelje.
Dakle, naši su biskupi u svojim reakcijama na plan prijenosa smaknuća uživo govorili ono što je trebalo reći, ali su za to navodili pogrešne razloge.
Pogled iz Rima
Odmah nakon Hegsethove najave mediji su bili puni izvješća da je papa Lav u objavi na društvenim mrežama smrtnu kaznu nazvao „nedopustivom”. Papa je, dakako, samo ponovio izraz koji je upotrebljavao papa Franjo i koji je unesen u Katekizam Katoličke Crkve. Katekizam se s pravom smatra službenim izrazom katoličkoga nauka, dok izjava objavljena na papinskom računu na društvenim mrežama – koju je vjerojatno sastavio neki suradnik – nema ni približno jednaku težinu kao izjava učiteljstva. Ipak, novinari su neprestano citirali upravo tu objavu, a ne Katekizam. To je primjer opasnosti koja proizlazi iz papine pretjerane govorljivosti.
No čak je i u Katekizmu tvrdnja da je smaknuće „nedopustivo” problematična. Prvo, sama je riječ nejasna i neuobičajena u kontekstu katoličkoga nauka. Znači li „nedopustivo” uvijek i „zabranjeno”? Ako znači, zašto to jednostavno ne reći? Drugo, Katekizam sadrži niz tvrdnji o kojima se i dalje vode rasprave. O njegovu prikazu homoseksualnosti mogli biste, primjerice, upitati kardinala Hollericha ili oca Jamesa Martina. No treći je razlog najvažniji: sadašnji tekst Katekizma oštro se razlikuje od ranijih formulacija o istoj temi. Ako je Katekizam konačan izraz vjere – što je i samo tvrdnja o kojoj se može raspravljati – onda i prethodno izdanje mora biti konačno. A ako su ta izdanja međusobno proturječna, vjernici ostaju zbunjeni.
Prvo izdanje Katekizma, objavljeno uz odobrenje pape Ivana Pavla II., govorilo je:
„…tradicionalni je nauk Crkve priznavao kao utemeljeno pravo i dužnost zakonite javne vlasti da kažnjava počinitelje kaznenih djela kaznama razmjernima težini zločina, ne isključujući, u slučajevima krajnje težine, ni smrtnu kaznu.” [br. 2266; naglasak dodan]
(Težina zločina Nidala Hasana nije sporna.)
Doduše, i sam se papa Ivan Pavao II. protivio primjeni smrtne kazne, iako je Katekizam koji je proglasio ponavljao tradicionalni crkveni nauk da država ima pravo izreći smrtnu kaznu. Tijekom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama 1999. godine, pozivajući se na svoju encikliku Evangelium vitae, okupljenima u St. Louisu rekao je:
„Znak nade jest sve veće priznanje da se dostojanstvo ljudskoga života nikada ne smije oduzeti, čak ni u slučaju osobe koja je počinila veliko zlo. Suvremeno društvo ima sredstva zaštititi samo sebe, a da pritom zločincima ne uskrati konačno mogućnost da se poprave.”
Promjena Katekizma
Papa Ivan Pavao II. potom je naredio uredničku izmjenu Katekizma. U odlomku o smrtnoj kazni i dalje se priznavalo pravo države da pogubi zločince, ali se upozoravalo da su „slučajevi apsolutne nužnosti uklanjanja počinitelja danas vrlo rijetki, ako ne i praktički nepostojeći” [br. 2267].
Papa se pritom usredotočio na primjenu smrtne kazne radi zaštite društva od opasnih zločinaca. U tome je odražavao misao svetoga Tome Akvinskoga iz Summa Theologiae (II–II, q. 64, a. 3): „Dopušteno je ubiti zločinca ako je to nužno za dobrobit cijele zajednice.” Sveti Toma također je u djelu Summa contra Gentiles napisao: „Život nekih pogubnih ljudi predstavlja zapreku općemu dobru, koje se sastoji u skladu ljudskoga društva. Stoga neke ljude treba smrću ukloniti iz ljudske zajednice.”
Jasno prihvaćanje smrtne kazne u Crkvi nastavilo se sve do sredine 20. stoljeća, kada je papa Pio XII. objasnio da smaknuće ne krši načelo prema kojemu država treba štititi ljudski život:
„Čak i kada je riječ o smaknuću čovjeka osuđenoga na smrt, država ne raspolaže njegovim pravom na život. Javnoj vlasti tada pripada pravo da osuđenika liši dobra života, kao zadovoljštine za njegovu krivnju, jer se on svojim zločinom već sam lišio prava na život.”
Primijetimo da se Pio XII. ovdje poziva na pojam retributivne pravde, odnosno pravedne kazne za počinjeno zlo. Tvrdi da je čovjek koji je počinio stravične zločine izgubio pravo na život u društvu. Čini se da taj argument ima određenu težinu čak i ako osuđeni zločinac više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju društvu. Mogao bi se čak shvatiti kao potvrda dostojanstva ljudskoga života: država time poručuje da je zločin za koji se izriče smrtna kazna – u pravilu ubojstvo – toliko teško kršenje normi zajednice da počinitelj više ne može nastaviti živjeti unutar te zajednice.
Oštar prekid s prošlošću
Vatikanska kampanja protiv smrtne kazne, koju je pokrenuo papa Ivan Pavao II., a nastavio papa Benedikt XVI., mogla se prikazati kao razvoj crkvenoga nauka. Ta dvojica papa nisu poricala ranije izjave učiteljstva kojima se potvrđivalo pravo države da pogubi zločince. Umjesto toga, pozivali su političke vođe da se tim pravom ne koriste, kako bi naglasili dostojanstvo ljudskoga života u vremenu kada je ono bilo izloženo ozbiljnim napadima.
No za pontifikata pape Franje vatikanska je kampanja krenula u posve drugom smjeru. Uveo je novi izraz „nedopustivo”, ne ostavljajući prostor za iznimke ili olakotne okolnosti. Na njegov je zahtjev Katekizam ponovno izmijenjen, ovoga puta uz izričitu tvrdnju da se raniji nauk odbacuje. Mjerodavni odlomak [br. 2267] sada glasi:
„Pribjegavanje smrtnoj kazni od strane zakonite vlasti, nakon poštenog suđenja, dugo se smatralo primjerenim odgovorom na težinu nekih zločina i prihvatljivim, premda krajnjim sredstvom zaštite općega dobra.
Danas je, međutim, sve raširenija svijest o tome da čovjek ne gubi svoje dostojanstvo čak ni nakon počinjenja vrlo teških zločina. Osim toga, pojavilo se novo razumijevanje značenja kaznenih sankcija koje izriče država. Naposljetku, razvijeni su učinkovitiji sustavi pritvaranja koji osiguravaju primjerenu zaštitu građana, a istodobno krivce ne lišavaju konačno mogućnosti otkupljenja.
Stoga Crkva, u svjetlu Evanđelja, uči da je ‘smrtna kazna nedopustiva jer predstavlja napad na nepovredivost i dostojanstvo osobe’ te odlučno radi na njezinu ukidanju u cijelome svijetu.”
Ova velika promjena crkvenoga nauka pripisuje se trima čimbenicima, od kojih nijedan nije teološke naravi, a svi su vrlo upitni.
Prvi je „sve raširenija svijest o tome da čovjek ne gubi svoje dostojanstvo…”. To bi se moglo protumačiti kao tvrdnja da je Crkva tek nedavno otkrila urođeno ljudsko dostojanstvo ili da je društvo u 21. stoljeću napokon prihvatilo crkveno stajalište o dostojanstvu života. Nijednu od tih tvrdnji nije lako obraniti.
Drugi čimbenik jest „novo razumijevanje” „značenja kaznenih sankcija koje izriče država”. Katekizam ne objašnjava to „novo razumijevanje”, ali iz konteksta se čini da je riječ o želji – ne znamo čijoj – da se zločince rehabilitira umjesto da ih se kazni. No ta želja zasigurno nije nova, a nije ni očito da je rehabilitacija postala uspješnija.
Treći su čimbenik „učinkovitiji sustavi pritvaranja”. Ako se time želi reći da su bijegovi iz zatvora danas rjeđi i teže izvedivi, to bi moglo biti točno, premda je dvojbeno bi li Vatikan podržao sva stroga ograničenja koja vrijede u zatvorima maksimalne sigurnosti. Ako se, pak, želi reći da su zatvori uspješniji u preodgoju nasilnih zločinaca, i tu je tvrdnju teško braniti. Neki okrutni ljudi i unutar zatvorskih zidina ostaju opasnost za druge – zatvorske čuvare i ostale zatvorenike.
Papa Franjo dodatno je zakomplicirao argument protiv smrtne kazne kada je rekao da je doživotni zatvor zapravo oblik smrtne kazne. Time je državama ostavio na raspolaganju nijedan „dopustiv” način da nepopravljivog ubojicu trajno uklone iz društva.
U pismu kojim je najavio novu izmjenu Katekizma kardinal Luis Ladaria, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, ustvrdio je da je riječ o „dosljednom razvoju katoličkoga nauka”. Iz njegova objašnjenja jasno proizlazi da je Vatikan tada vidio samo jednu važnu svrhu kažnjavanja zločina: „novo razumijevanje kaznenih sankcija koje primjenjuje moderna država, koje bi prije svega trebale biti usmjerene na rehabilitaciju i društvenu reintegraciju zločinca”.
Kardinalovo objašnjenje u suprotnosti je s drugim odlomkom Katekizma [br. 2266], koji ponavlja – u nešto izmijenjenom obliku – nauk iz izvornoga izdanja: „Kazna ima prvenstvenu svrhu ispraviti nered koji je prouzročio prijestup.”
Koji je, dakle, glavni razlog kažnjavanja zločinaca i kako bi država trebala štititi društvo od nasilnih počinitelja? Dok Vatikan ne ponudi razumljive odgovore na ta vrlo praktična pitanja, pozivi na ukidanje smrtne kazne ostat će neuvjerljivi.
