Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Sveta Hedviga, udovica
Na početku trinaestoga stoljeća s visoravni Središnje Azije nadirao je novi val barbara, strašniji od svih prethodnih. Jedina slaba prepreka koju je grčko-slavenska civilizacija mogla postaviti Mongolima bila je pometena prvim valom invazije. Nijedna država nastala pod zaštitom Bizantske Crkve nije imala izgleda za budućnost.
No, s onu stranu Rutenije, koja se raspala prije nego što je bila osvojena, Rimska je Crkva imala vremena oblikovati hrabar i velikodušan narod. Kada je došao odlučujući trenutak, Poljska je bila spremna.
Mongoli su već preplavljivali Šlesku kada su se na ravnicama Legnice suočili s vojskom od trideset tisuća ratnika, koju je predvodio šleski vojvoda Henrik Pobožni. Bitka je bila strašna; pobjeda je dugo bila neizvjesna, sve dok se naposljetku, zbog podmukle izdaje nekih rutenijskih knezova, nije priklonila barbarima.
Vojvoda Henrik i cvijet poljskoga viteštva ostali su na bojnom polju. Ipak, njihov je poraz bio jednak pobjedi. Mongoli su se povukli iscrpljeni jer su odmjerili snage s vojnicima latinskoga kršćanstva.
Sretna je sudbina Poljske da se u svakom presudnom razdoblju njezine povijesti pojavi svetac koji joj pokazuje put prema ostvarenju njezine slavne budućnosti. Nad bojnim poljem kod Legnice uzdiže se blagi lik svete Hedvige, majke Henrika Pobožnoga. Nakon što je postala udovicom, povukla se u cistercitski samostan u Trebnici, koji je sama osnovala. Tri godine prije dolaska barbara imala je viđenje o budućoj sudbini svojega sina.
Svoju je žrtvu prinijela u tišini i, daleko od toga da bi mladoga vojvodu odvraćala od borbe, prva ga je ohrabrila na otpor.
Noći nakon bitke probudila je jednu od svojih pratilja i rekla joj: „Demunda, znaj da sam izgubila sina. Moj ljubljeni sin odletio je od mene poput ptice u letu; nikada ga više neću vidjeti u ovome životu.“
Demunda ju je pokušala utješiti. Još nije stigao glasnik iz vojske, pa su njezini strahovi, činilo se, bili neutemeljeni.
„Nažalost, istina je“, odgovorila je vojvotkinja, „ali nikomu o tome ne govori.“
Tri dana poslije stigla je potvrda strašne vijesti.
„To je Božja volja“, rekla je Hedviga. „Ono što Bog hoće i što mu je milo mora biti milo i nama.“
I radujući se u Gospodinu, podigla je ruke i oči prema nebu te rekla:
„Zahvaljujem ti, moj Bože, što si mi dao takva sina. Cijeloga me života ljubio, uvijek me poštovao i nikada mi nije nanio žalost. Silno sam željela da ostane sa mnom na zemlji, ali svim srcem radujem se zbog njega jer je prolivši svoju krv sjedinjen s tobom na nebu, s tobom, svojim Stvoriteljem. Preporučujem ti njegovu dušu, Gospodine, moj Bože.“
Takav je primjer bio potreban da ohrabri Poljsku u zadaći koju je upravo preuzela.
Kod Legnice ponovno je podigla mač kršćanstva, koji je ispao iz slabih ruku Rutenije. Od tada je postala budnom stražom, uvijek spremnom braniti Europu od barbara.
Devedeset i tri puta Tatari su nasrnuli na kršćanstvo, žudeći za krvlju i pljačkom. Devedeset i tri puta Poljska ih je odbila mačem ili je s boli gledala kako joj zemlja biva opustošena, gradovi spaljeni, a cvijet naroda odveden u ropstvo. Tim je žrtvama preuzela glavni udar invazije i ublažila njegove posljedice za ostatak Europe.
Dokle god su bili potrebni krv, suze i žrtve, Poljska ih je obilno prinosila, dok su drugi europski narodi uživali sigurnost plaćenu tom neprekidnom žrtvom.
Ovu dirljivu stranicu upotpunit će crkveni životopis, koji nam tako lijepo prikazuje ulogu svete vojvotkinje.
Hedviga se odlikovala kraljevskim podrijetlom, ali još više nevinošću svojega života. Bila je tetka po majci svetoj Elizabeti, kćeri ugarskoga kralja, a njezini roditelji bili su Bertold i Agneza, markiz i markiza Moravske. Još se od djetinjstva isticala samosvladavanjem te se već u toj nježnoj dobi suzdržavala od dječjih igara. Kada joj je bilo dvanaest godina, roditelji su je udali za Henrika, vojvodu Poljske.
Bila je vjerna i sveta supruga i majka te je svoju djecu odgajala u strahu Božjemu. Kako bi se slobodnije posvetila Bogu, nagovorila je supruga da zajedno s njom položi zavjet uzdržljivosti. Nakon njegove smrti, nadahnuta Bogom čije je vodstvo usrdno molila, odlučila je odjenuti cistercitsko redovničko odijelo. Učinila je to s velikom pobožnošću u samostanu u Trebnici.
Ondje se posvetila božanskoj kontemplaciji, provodeći cijelo vrijeme od izlaska sunca do podneva u sudjelovanju u Božanskom časoslovu i svetoj misnoj žrtvi. Potpuno je prezirala staroga neprijatelja ljudskoga roda.
Nije željela govoriti o svjetovnim poslovima niti slušati o njima, osim ako su se ticali Božjih interesa ili spasenja duša. U svim je njezinim postupcima vladala razboritost i u njima nije bilo ničega pretjeranoga ni neurednoga. Prema svima je bila blaga i ljubazna. Svoje je tijelo potpuno svladala postom, bdjenjem i grubom odjećom.
Resile su je i najplemenitije kršćanske kreposti. Bila je izvanredno razborita u davanju savjeta, čista i spokojna duha, uzor redovničkoga savršenstva. Ipak, uvijek je nastojala biti posljednja među redovnicama, rado birajući najniže službe u samostanu. Siromahe je posluživala klečeći, a gubavcima prala i ljubila noge, toliko svladavajući samu sebe da se nije povlačila pred njihovim odbojnim ranama.
Njezina strpljivost i snaga duše bile su zadivljujuće, osobito pri smrti njezina ljubljenoga sina Henrika, šleskoga vojvode, koji je poginuo boreći se protiv Tatara. Umjesto da plače za sinom, ona je prije svega zahvaljivala Bogu. Njezinu su slavu uvećala mnoga čudesa. Dijete koje je palo u mlinicu na potoku, gdje su ga kotači zdrobili i teško ozlijedili, odmah je oživjelo kada su zazvali sveticu.
Nakon što su mnoga druga čudesa koja je učinila bila propisno ispitana, papa Klement IV. uvrstio ju je među svece i dopustio da se njezin blagdan slavi 15. listopada u Poljskoj, gdje je veoma časte kao zaštitnicu zemlje. Papa Inocent XI. proširio je njezin časoslov na cijelu Crkvu, određujući da se slavi 17. listopada.
Završna molitva
Kćeri Abrahamova po vjeri, nasljedovala si njegovo junaštvo. Tvoja je prva nagrada bila to što si u sinu kojega si prinijela Gospodinu pronašla dostojna nasljedovatelja. Tvoj primjer osobito je prikladan ovoga mjeseca, u kojemu Crkva pred nas stavlja smrt Jude Makabejca. (Treća nedjelja listopada.) Smrt tvojega Henrika bila je jednako slavna kao i njegova, ali bila je i plodonosna.
Od tvojih šestero djece samo je on, poput Izaka prinesenoga i žrtvovanoga Bogu, dobio mogućnost da nastavi tvoju lozu. A ipak, kakvo je tvoje potomstvo, kad sve kraljevske obitelji Europe mogu tvrditi da potječu od tebe! „Silno ću te umnožiti i od tebe ću načiniti narode; i kraljevi će izaći iz tebe“ (Post 17, 6). Ovo obećanje, dano ocu vjernika, ponovno se ispunilo na tebi, o Hedvigo.
Bog se nikada ne mijenja i nema potrebe sklapati nove saveze: jednaka vjernost u svakom vremenu od njega zadobiva jednaku nagradu.
Neka te svi blagoslivljaju, o Majko naroda! Proširi nad svima svoju moćnu zaštitu, ali neka, iznad svih drugih, nesretna Poljska, ako Bog tako dopusti, iskusi da se tvoj zagovor nikada ne zaziva uzalud!
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Sveta Hedviga živjela je u svijetu odgovornosti, obiteljskih odnosa i političkih nemira, a ipak je u središtu njezina života ostao Bog. Njezina svetost nije se očitovala samo u molitvi i pokori nego i u konkretnim djelima: služila je siromašnima, brinula se za bolesne i ponizno prihvaćala najskromnije poslove.
Posebno nas dirne njezin odgovor na smrt sina. Njezina bol nije bila odsutna, ali nije nadvladala njezino pouzdanje u Boga. To ne znači da kršćanin ne smije tugovati. Znači da i u najtežoj žalosti možemo ostati otvoreni nadi i predati Bogu ono što ne razumijemo.
Hedvigin nas primjer podsjeća da se prava veličina čovjeka ne mjeri položajem, ugledom ni imetkom, nego ljubavlju kojom služi drugima.
