Imenovanje nadbiskupa Vittorija Francesca Viole za arhiprezbitera Bazilike sv. Petra i kardinala Luisa Antonija Taglea za dekana Kardinalskoga zbora – nekoliko dana prije nego što je papa Lav XIV. najavio skorašnju operaciju – označava prijelaz na novu generaciju papinskoga vodstva i, vjerojatno, početak novoga razdoblja za Crkvu.
Ne samo da su oba izbora bila uglavnom neočekivana nego su takve bile i sve odluke koje je Lav dosad donio. Ova dva imenovanja pokazuju da problem nije samo u tome što se Papu pokušava tumačiti kroz prizmu prethodnih pontifikata. Problem je i u uvjerenju da mjerila koja su postavili njegovi prethodnici i dalje vrijede.
Zanimljivo je i to što su ova imenovanja uslijedila uoči Lavove iznenadne objave da će ovoga tjedna biti podvrgnut operaciji nakon što mu je u plućima otkrivena kvržica. Čini se da Papa želi ostaviti kuću u dobrom stanju, premda se čini da je riječ o jednostavnom zahvatu te bi se Lav mogao vratiti svojim dužnostima već sljedećega tjedna.
U konačnici, i sam Lav XIV. papa je nove generacije. Za svećenika je zaređen 1982. godine, pa nije iz prve ruke doživio polemike koje su pratile Drugi vatikanski sabor. Riječ je o svećeniku koji dobro poznaje liturgiju, ali je oblikovan u poslijesaborskom razdoblju, a nije poznato da je ikada slavio tradicionalnu latinsku misu (TLM). Ipak, Lav nije progresivni papa, barem ne u smislu u kojem se taj pojam posljednjih godina upotrebljava. Nije ni „papa Trećega svijeta”, unatoč svojemu misionarskom iskustvu. Ono što vidimo kod ovoga Pape jest da pripada novoj, drukčijoj generaciji, s drukčijim prioritetima, koja se nalazi izvan uobičajenih saborskih prijepora.
Kako ta dva papinska imenovanja potvrđuju takvo tumačenje?
Počnimo imenovanjem novoga arhiprezbitera Bazilike sv. Petra, koji je ujedno Papin vikar za Državu Vatikanskoga Grada. Nadbiskup Viola došao je na mjesto tajnika Kongregacije, danas Dikasterija, za bogoštovlje i disciplinu sakramenata s reputacijom progresivnog svećenika i zagovornika liturgijske reforme nadbiskupa Annibalea Bugninija nakon Drugoga vatikanskog sabora, kojoj su se tradicionalistički krugovi snažno protivili. Predstavljao je tip biskupa na kojega se papa Franjo mogao osloniti kako bi utišao one koji su željeli nastaviti slaviti misu prema predkoncilskom obredu, danas poznatu jednostavno kao tradicionalna latinska misa.
Ukratko, smatralo se da je nadbiskup Viola važan za provedbu reforme pape Franje, koji je, čini se, želio potpuno izbrisati drevni obred. Zbog toga je Franjo na čelu Kongregacije za bogoštovlje zamijenio kardinala Roberta Saraha liturgijski progresivnim kardinalom Arthurom Rocheom, koji je imao ključnu ulogu u provedbi Franjinih uputa protiv tradicionalne mise.
No, osim njegova stava o liturgiji, nadbiskup Viola pripada i tipu biskupa koje je Lav XIV. naučio cijeniti. Smatraju ga strogim čovjekom, koji nije popustljiv prema osoblju, ali je pošten. Neki ga nazivaju ideološki usmjerenim, no unatoč tomu riječ je o čovjeku koji govori otvoreno i izravno. Iznad svega, ne voli biti u središtu pozornosti i rijetko se pojavljuje u javnosti. U tome nalikuje drugim Papinim izborima, poput imenovanja nadbiskupa Filippa Iannonea, njegova nasljednika na čelu Dikasterija za biskupe. I premda nadbiskup Viola nije sklon tradicionalizmu, njegova su liturgijska slavlja besprijekorna.
U svemu tome odražava i razmišljanje Lava XIV. Posljednjih je godina Papa dao naslutiti da želi ublažiti ograničenja za one koji žele slaviti tradicionalnu latinsku misu. To ne čini „pooštravanjem” odredbi dokumenta Traditionis custodes, kojim je onemogućena liberalizacija staroga obreda, nego pristankom na odobravanje slavlja prema usus antiquior („drevnijoj uporabi”). Međutim, nikada nije rekao da bi se Crkva trebala vratiti tridentskoj misi kakva se slavila prije Drugoga vatikanskog sabora, niti je popustio pritiscima pojedinih tradicionalističkih skupina. To jasno pokazuje odlučnost kojom je Lav reagirao na članove Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. kada su odlučili zarediti biskupe bez papinskoga mandata.
Ipak, izbor nadbiskupa Viole za promaknuće bio je i razumljiv jer se o njemu već govorilo kao o mogućem kardinalu, a mnogi su smatrali da će na kraju preuzeti vodstvo Dikasterija za kauze svetaca. Ukratko, njegovo je imenovanje donekle iznenađujuće jer su glasine upućivale u drugom smjeru, ali bio je popularan izbor za tu dužnost.
Tek će se vidjeti hoće li nadbiskup Viola, franjevac konventualac koji nasljeđuje drugoga franjevca konventualca, kardinala Maura Gambettija, uspjeti ponovno uspostaviti red u upravljanju Bazilikom sv. Petra. Uzevši sve u obzir, riječ je ipak o logičnom imenovanju.
Neočekivano imenovanje u Rimskoj kuriji
Izbor kardinala Luisa Antonija Taglea za dekana također je iznenađujući. Papa Franjo želio je da dekan Kardinalskoga zbora više ne obnaša dužnost doživotno, ali potom nije dopustio kardinalima da glasaju kada je kardinalu Giovanniju Battisti Reu istekao mandat i trebalo ga je zamijeniti. Franjo je u siječnju 2025., nekoliko mjeseci prije svoje smrti, potvrdio kardinala Rea na toj dužnosti.
Gotovo se sa sigurnošću očekivalo da će biti izabran kardinal Pietro Parolin. On je naposljetku tijekom konklave obnašao dužnosti dekana jer su i sam dekan, kardinal Re, i poddekan, kardinal Leonardo Sandri, bili stariji od 80 godina, a kardinali koji su navršili 80 godina ne mogu sudjelovati u konklavi. Kardinal Parolin ipak je imao položaj dekana tijekom konklave jer je 2018. uzdignut u red kardinala biskupa, dok je kardinal Tagle taj rang dobio 2020. godine.
Ovdje je potrebno kratko pojašnjenje. Kardinali su podijeljeni u tri reda prema drevnoj podjeli koja je nekoć odražavala njihove službe: kardinale đakone, kardinale prezbitere i kardinale biskupe. Kardinali biskupi, najviši rang, nekoć su bili ograničeni na najviše sedam članova jer su povezani s drevnim prigradskim biskupijama Rima. U praksi je riječ bila o kardinalima koji su služili kao biskupi i bili raspoređeni u sedam biskupija povezanih s Rimom. Svaki kardinal biskup dobiva naslovnu crkvu, dok dekan uvijek dobiva naslov Ostije, jer je prigradska biskupija Ostija najstarija među važnijim biskupijama koje okružuju Rim. Taj se naslov dodaje njegovoj naslovnoj crkvi.
Pavao VI. odlučio je u red kardinala biskupa uključiti i kardinale koji su bili patrijarsi istočnih katoličkih Crkava sui iuris, odnosno Crkava koje prema kanonskom pravu imaju vlastitu autonomiju.
Franjo je proširio Kardinalski zbor kardinala biskupa uključivanjem još petorice kardinala koji su zadržali svoje naslovne sjedišne crkve, a imenovani su kardinalima biskupima ad personam, odnosno na osobnoj osnovi, papinskom odlukom. Kada takav kardinal umre, njegova naslovna crkva više se ne povezuje s rangom kardinala biskupa. Kardinal Parolin bio je jedan od kardinala koji su kooptirani u red kardinala biskupa.
Izbor kardinala Parolina za pontifikata pape Franje bio je prirodan jer je u teškom pontifikatu predstavljao čimbenik ravnoteže, a u redu kardinala biskupa bio je najstariji među onima koji još nisu bili u dobi za umirovljenje. No sada, u novom pontifikatu, kardinali su se okrenuli tradicionalnom sastavu Kardinalskoga zbora kardinala biskupa. Uostalom, kardinal Tagle nosi naslov Albana, povezan s prigradskom biskupijom Albano, jednim od najvažnijih naslova koji je naslijedio od kardinala Roberta Prevosta, danas pape Lava XIV. Osim toga, kardinal Tagle imenovan je kardinalom prije kardinala Parolina, 2012. godine, na posljednjem konzistoriju koji je sazvao Benedikt XVI.
Ipak, izbor kardinala Taglea, koji je potvrdio Lav, govori mnogo. Na čelu Kardinalskoga zbora sada je kardinal koji nije izgradio karijeru u Rimskoj kuriji, nego je vrhunac svojega djelovanja dosegnuo drugdje, a potom došao s drugoga kraja svijeta kako bi preuzeo vodstvo Dikasterija za evangelizaciju. Profil kardinala Taglea, prvoga azijskog kardinala imenovanog dekanom, nije profil institucionalnog kardinala koji dobro poznaje pravila, povijest i strukture institucije. Riječ je prije o čovjeku izvana, kardinalu koji u Rim donosi iskustvo misijskoga djelovanja i Globalnoga juga.
U konačnici, izbor kardinala Taglea odražava konklavu iz 2025. godine, na kojoj je prisutnost Rimske kurije bila znatno manja, a engleski je jezik prvi put u povijesti postao zajedničkim jezikom sporazumijevanja. Istodobno, taj izbor odražava i profil Lava XIV.: riječ je o Papi koji vodi računa o instituciji i njezinim simbolima – što ga čini tipično zapadnjačkim i sjevernoameričkim – ali je i papa nove generacije, koji cijeni osobne odnose i gleda dalje od institucionalne povijesti.
Ova dva imenovanja u konačnici označavaju početak novoga svijeta u papinstvu – svijeta koji se zasigurno neće jednostavno vratiti tradiciji, ali to ne znači nužno ni početak prevlasti progresivizma.
Papa sada treba popuniti i druga mjesta u Rimskoj kuriji, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će postupiti. U međuvremenu je smjena generacija već započela, a ljudi će je vjerojatno tumačiti ne kroz prizmu ideja ili ideologije, niti isključivo kao kontinuitet ili prekid s prethodnim razdobljem. Kontinuiteta će biti jer je Lavova generacija još tijekom pontifikata njegova prethodnika pokazala odgovornost i snagu. Prekida će biti zato što će Lav XIV. morati odlučiti čemu će posvetiti najveću pozornost i koji će biti njegovi prioriteti. Tek tada vidjet ćemo hoće li Papa intervenirati, pustiti da se stvari odvijaju same od sebe i koliko dugo.
Za sada možemo jednostavno zaključiti da je započelo novo generacijsko razdoblje papinstva. Iz njega će proizaći novi svijet, premda je teško reći kakav će on biti.
