Došli smo do nevjerojatnog kulturnog trenutka. Naizgled nezaustavljivi bubanj neograničenog napretka, koji je dugo obilježavao modernost, izgubio je ritam. Tehnološki napredak i društveni inženjering nisu nam donijeli obećani, ali još uvijek nedostižni „dobar život”. Umjesto toga, brze promjene bez ikakva kompasa izazvale su rašireno nezadovoljstvo, tjeskobu i razočaranje. Upravo je ovaj posljednji izraz u posljednje vrijeme postao omiljen među više od jednim kulturnim komentatorom.
Drevni bi mislioci drukčijom riječju opisali nevolju našega sekularnog svijeta: nered. Za svetog Augustina mir je cilj svih stvorenja, a mir je, kako piše u djelu O Božjoj državi, „spokojstvo reda – a red je raspored jednakih i nejednakih stvari prema obrascu koji svakoj dodjeljuje njezinu vlastitu funkciju”.
Nered nastaje kada se različiti vidovi života razdvoje tako da manje vrijedne stvari, pa čak i zlo, potisnu dobra svojstvena životu i zajednici. Kada društva uzdižu grijehe na razinu dobara, kada politika postane sveobuhvatna preokupacija, a tehnologija proguta svaku dimenziju ljudskog života, tada ne vlada mir, nego tjeskoba, unutarnja uznemirenost i osjećaj gušenja. Kod pojedinaca se patnja odvija iznutra. Kako Augustin piše u svojim Ispovijestima: „Svaki neuredan um sam sebi postaje kazna.”
Grijeh je glavni uzrok nereda, a nered našega doba proizlazi iz kršenja prve Božje zapovijedi. Sekularni svijet govori i djeluje kao da Bog ne postoji. Bez Boga kao temelja i cilja reda, čovjek i njegova grešna volja zauzimaju Božje mjesto kao vrhovno dobro. Čovjekova pala volja, Augustinovim nezaboravnim izrazom, obuzeta je libido dominandi – požudom za vladanjem nad drugima, koja je izvor svih sukoba i svih nereda u ovoj ljudskoj državi.
Jedini način da ispravimo sadašnji nered, ne računajući drugi Kristov dolazak, jest ponovno urediti svoj život i društvo prema Bogu. To prije svega zahtijeva da priznamo Boga kao svojega zakonitog kralja i otvorimo srce njegovoj milosti, koja jedina može preusmjeriti našu volju od gospodarenja drugima prema služenju drugima. Primjetan porast broja obraćenika na katoličanstvo posljednjih nekoliko godina svjedoči da sve više muškaraca i žena protuotrov za sekularni nered pronalazi u spasonosnim istinama i božanskoj milosti koje prebivaju u svetoj Katoličkoj Crkvi.
Ipak, ta velika skupina obraćenika čini tek dio mnogo šire populacije koja je razočarana neredom današnjega svijeta, ali nije sklona ili još nije spremna tražiti lijek u religiji, a pogotovo ne u Crkvi. Kako bismo ih mogli uvjeriti da prijeđu iz sekularnog nereda u katolički red?
Prije svega, trebali bismo otkloniti svaki strah da je „katolički red” na neki način istoznačan s tradicionalnim suprugama i majkama koje se posvećuju domu (tradwives), distopijskim romanom i televizijskom serijom Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale), autoritarnom vlašću, teokracijom, tlačenjem ili društvenom uniformnošću. Katolički red nije ništa od toga. On nije politički program ni društvena intervencija. Naprotiv, kako je to izrazio veliki povjesničar Christopher Dawson, riječ je o usmjeravanju „cjelokupnog života prema jedinstvu, ne poricanjem i uništavanjem prirodnih ljudskih vrijednosti, nego njihovim dovođenjem u živ odnos s duhovnom istinom i duhovnom stvarnošću”.
Cilj katoličkog reda nije uspostavljanje struktura. On, naprotiv, nadilazi postojeće strukture različitih vrsta kako bi ih uskladio s božanskim odredbama. Pavlovim riječima, katolički red nastoji „sjediniti sve u Kristu”, jer „ako je tko u Kristu, nov je stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo” (Ef 1, 10; 2 Kor 5, 17).
Katolički red način je života koji omogućuje Duhu Svetomu, koji nam je prisno blizu, da prožme sve vidove života i usmjeri ih prema zajedništvu s Bogom. On pojedincu pomaže obuzdati njegovu neobuzdanu volju, a društvo potiče da opće dobro stavi iznad podjela na suprotstavljene skupine.
Svojom postojanom vjerom u Boga katolički red nudi obnovljenu očaranost svijetom, odnosno nadu u Božje otkupljenje koje možemo prepoznati i u svijetu obilježenom zlom. Nasuprot tome, nude li sekularisti ikakvu nadu? Može li svijet bez Boga, a to je moderni svijet, pružiti radost, pouzdanje i stabilnost koje obećava katolički red? Može li svijet bez Boga ponuditi pustolovinu i uzbuđenje koje proizlazi iz spoznaje da Bog upravo sada djeluje među svojim narodom te posvećuje tolike osobe i mjesta koja su se još prije samo nekoliko dana činila nepovratno izgubljenima?
Kada shvatimo da dinamična Božja ljubav pokreće katolički red, postaje nam jasno da su njegovi zakoni – kojih se sekularisti boje zbog iskrivljenih predodžbi o religiji koje su usvojili – temelji na kojima se taj red uspostavlja. Oni su nosivi stupovi reda koji sprečavaju da grijeh oslobodi nered te omogućuju pravilno uređenje sastavnih dijelova života. Kada se poštuju Božji zakoni, milost djeluje slobodnije u dušama i donosi više plodova Duha.
Onima koji su razočarani današnjim svijetom upućujem ovaj poziv: nemojte čekati da dobijete mjesto u raketi Elona Muska za Mars, nadajući se da ćete tako pobjeći od nereda ovoga svijeta – i ondje će vladati nered. Odgovor na potrebe suvremenoga svijeta skriven je naočigled; potrebne su vam samo oči vjere da biste ga vidjeli. Katolički red uskladit će razjedinjene ili nefunkcionalne dijelove vašega života s Bogom, koji će vam poslati svoju milost kako bi vam pomogao ponovno urediti život. Tada ćete ponovno osjetiti očaranost svijetom jer ćete znati da, unatoč svim njegovim problemima, svijet ne pripada silama, tehnologijama ni zlu, nego Bogu.
