Proglašenje svetog Ivana Henrika Newmana crkvenim naučiteljem na blagdan Svih svetih bilo je u potpunosti dobrodošlo, premda ne bez određene ironije.
Najprije, dobre vijesti.
Newman je bio jedan od najkreativnijih kršćanskih umova devetnaestog stoljeća – tragač za istinom čije ga je cjeloživotno traganje za Kristovim licem vodilo od evangeličkog pokreta, preko reformističkog, visokocrkvenog anglikanstva, pa sve do katoličanstva. Na tom ponekad trnovitom putu Newman je bio neshvaćen i oklevetan, frustriran crkvenom birokracijom i izložen svećeničkoj zavisti. Ipak, promjenjivost njegova života potaknula ga je da napiše neka od najutjecajnijih djela svojega vremena – knjige koje i stoljeće i pol kasnije zadržavaju svoju važnost: Apologia Pro Vita Sua (uz Augustinove Ispovijesti, jedno od velikih kršćanskih autobiografskih djela), The Idea of a University (obavezna lektira za sve koji rade u visokoobrazovnim ustanovama koje se smatraju katoličkima) te An Essay in Aid of a Grammar of Assent (remek-djelo i filozofije i psihologije vjere). Njegove Parochial and Plain Sermons su homiletski i stilski dragulji, a Prayers, Verses, and Devotions bogata su duhovna lektira.
A tu je i An Essay on the Development of Christian Doctrine. Ovo briljantno tumačenje toga kako se crkveni nauk organski razvija iznutra, a da pritom nikada ne zamjenjuje niti iskrivljuje istine biblijskog otkrivenja ili kršćanske tradicije, ne samo da je Newmana dovelo u puno zajedništvo s Katoličkom crkvom. Tijekom stoljeća nakon njegova objavljivanja 1845. godine, to je djelo pomoglo stvoriti teološke uvjete za Drugi vatikanski sabor i njegovo učenje o Crkvi, božanskom otkrivenju, vjerskoj slobodi, ekumenizmu te odnosu Crkve i države.
Štoviše, Newmanovi kriteriji za razlikovanje istinskog razvoja nauka od lažnih prekida s tradicijom i danas su snažan odgovor onima koji tvrde da je na Drugom vatikanskom saboru Crkva doživjela „promjenu paradigme“. Suočen s takvim tvrdnjama, naš bi najnoviji crkveni naučitelj, uvjeren sam, odgovorio (s mnogo više elegancije nego što ja mogu) da takve tvrdnje pokazuju nepoznavanje toga što „promjena paradigme“ uopće jest, nepoznavanje načina na koji se nauk razvija – ili oboje.
Pa ipak, iako je danas uzor katoličke pravovjerje u svoje je vrijeme Newman bio duboko sumnjiv devetnaestostoljetnim ultramontanistima, čije je apsurdno prošireno shvaćanje papinske nezabludivosti Papu pretvaralo u proroka koji na gotovo svaku temu govori s božanskim autoritetom. Newmanovo mnogo preciznije razumijevanje i stvarnosti i granica papinske nezabludivosti na kraju je prevladalo na Prvom vatikanskom saboru, ali je dodatno pogoršalo njegov odnos s engleskim konvertitom i kardinalom Henryjem Edwardom Manningom, vođom ultramontanističke struje. Ipak, upravo je Newman, a ne Manning, u svom Pismu vojvodi od Norfolka dao najuvjerljiviju obranu u Velikoj Britaniji onoga što je Prvi vatikanski sabor naučavao o papi i papinstvu.
Papa Lavn XIII. prekinuo je kampanju ultramontanista protiv Newmana kada ga je imenovao kardinalom – jednim od prvih povijesnih čina jednoga od najvažnijih pontifikata u stoljećima. Stoga je bilo vere dignum et iustum (doista dostojno i pravedno) da novi Lav, četrnaesti toga imena, proglasi Newmana crkvenim naučiteljem (iako mogu izvijestiti da je Ivan Pavao II. jednom prigodom, tijekom večere u prosincu 1997., rekao da se nada da će Newman jednoga dana biti Doctor Ecclesiae – što je mišljenje svakako dijelio i Benedikt XVI.).
Ironija u tome što Newman baš sada dobiva ovu rijetku čast leži u činjenici da je jedinstvo Crkve ugroženo ponovnim buđenjem ultramontanizma – ne onog starog, reakcionarnog iz devetnaestog stoljeća, nego novog hibrida koji spaja katolički progresivizam u području ideja s liberalnim autoritarizmom u crkvenom upravljanju. To je ona vrsta ultramontanizma zbog koje komentatori opisno neslaganje s pojedinim aspektima učenja pape Franje nazivaju „ne samo neslaganjem, nego i neprijateljstvom prema papinskom učiteljstvu pokojnog pape“. Ta je smiješna optužba – zapravo kleveta – bila prilično česta proteklih dvanaest godina; je li možda bila čimbenik kad su prošlog kolovoza trojica uglednih profesora iznenada otpuštena sa svojih položaja na bogosloviji Sacred Heart Major Seminary u Detroitu? Kako bilo, progresivni ultramontanizam, baš poput svog reakcionarnog prethodnika, pokušava slab argument ojačati pozivanjem na papinski autoritet.
Novi ultramontanisti mogu biti jednako brutalni kao i stari, u svojem progonu istraživačke teologije – intelektualno sputavajuće i Crkvu razjedinjujuće prakse koju je Drugi vatikanski sabor jasno osudio. Sveti Ivan Henrik Newman, crkveni naučitelj, bio je duboko uznemiren starim ultramontanizmom. Zasigurno bi, i to s elegancijom, osuđivao i njegovu suvremenu inačicu.
