Dana 16. listopada 1793. dogodio se možda najodvratniji zločin Francuske revolucije: pogubljenje francuske kraljice Marije Antoanete, nakon lažnog suđenja pred Revolucionarnim sudom. Plinio Corrêa de Oliveira napisao je o Mariji Antoaneti:
„Postoje duše koje postaju velike tek kada zapušu vjetrovi nesreće. Marija Antoaneta, koja je kao princeza bila isprazna, a kao kraljica neoprostivo lakoumna, preobrazila se na iznenađujući način kada se suočila s vrtlogom krvi i bijede koji je preplavio Francusku; i povjesničar s poštovanjem bilježi da se iz kraljice rodila mučenica, a iz lutke junakinja.“
Dana 21. siječnja kralj Francuske, Luj XVI., bio je pogubljen giljotinom. Papa Pio VI., u svojoj alokuciji Quare lacrymae od 17. lipnja 1793., prepoznao je u kraljevoj žrtvi „smrt posvećenu iz mržnje prema katoličkoj vjeri“, pripisujući mu „slavu mučeništva“. Istu bismo slavu, može se reći, mogli pripisati i Mariji Antoaneti, koja je bila „krivom“ samo zato što je svojom samom prisutnošću utjelovljavala načelo kršćanskog kraljevstva pred mržnjom Revolucije.
Britanski pisac Edmund Burke (1729.–1797.), u možda najljepšem odlomku svojih Razmišljanja o Francuskoj revoluciji (1791.), piše:
„Prošlo je šesnaest ili sedamnaest godina otkako sam prvi put vidio francusku kraljicu, tada još delfinku, u Versaillesu, i doista nikada ljepša pojava nije pohodila ovu zemlju, koju se činilo da jedva dodiruje. Vidio sam je na njezinu prvom usponu na obzorju, kako krasi i razvedrava onu uzvišenu sferu u kojoj je tek počela djelovati, sjajeći poput zvijezde Danice, puna života, sjaja i radosti. Oh! Kakva revolucija! I kakvo bih srce morao imati da na tu uzvišenost i taj pad gledam bez emocija! […] Nikada nisam sanjao da ću doživjeti takvu nesreću koja ju je zadesila u narodu tako plemenitih muškaraca, u narodu ljudi časti i viteštva. U svojoj sam mašti vidio deset tisuća mačeva kako iznenada iskaču iz korica da osvete i samo pogled koji bi je mogao uvrijediti. Ali doba viteštva je prošlo. Nastupilo je doba sofista, ekonomista i računovođa; i slava Europe zauvijek je ugašena.“ (Reflections on the Revolution in France, talijansko izdanje, Ideazione, Rim, 1998., str. 98–99.)
Danas, dva stoljeća kasnije, riječi britanskog pisca dolaze nam na pamet pred događajem mnogo veće težine. Dana 4. studenoga 2025. u isusovačkoj Generalnoj kuriji predstavljena je Mater Populi fidelis, „doktrinarna bilješka“ Kongregacije za nauk vjere, čiji je prefekt kardinal Víctor Manuel Fernández.
Dokument se sastoji od osamdeset točaka posvećenih „ispravnom razumijevanju marijanskih naslova“, s ciljem da se pojasni „u kojem su smislu određeni izrazi koji se odnose na Djevicu Mariju prihvatljivi ili ne“, smještajući je „u pravi odnos s Kristom, jedinim Posrednikom i Otkupiteljem“.
S dubokom smo tugom pročitali ovaj tekst, koji iza uglađenog tona skriva otrovnu sadržinu. U povijesnom trenutku zbrke, kada se sve nade pobožnih duša okreću prema Blaženoj Djevici Mariji, Kongregacija za nauk vjere želi je lišiti naslova Suotkupiteljice i Sveopće Posrednice svih milosti, svodeći je na ženu poput svake druge: „majku vjernika“, „majku Isusovu“, „sudrugicu Crkve“ — kao da bi se Majka Božja mogla svesti na čisto ljudsku kategoriju, lišavajući je njezina nadnaravnog otajstva. Teško je ne vidjeti u tim stranicama ostvarenje poslijekoncilskog mariološkog skretanja koje je, u ime „zlatne sredine“, odabralo minimalizam koji ponižava lik Blažene Djevice Marije.
Marija Antoaneta predstavljala je zemaljsko kraljevstvo, odraz božanskog kraljevstva, ali krhko poput svega ljudskog: njezino je prijestolje palo pod bijesom revolucije. Presveta Djevica Marija, naprotiv, jest kraljica svega stvorenja — ne po ljudskom pravu, već po božanskoj milosti. Njezino prijestolje nije u palači, nego u srcu Božjem. „Svevišnji,“ kaže sv. Ljudevit Grignion de Montfort, „savršeno i božanski sišao je k nama po poniznoj Mariji, ne izgubivši ništa od svoje božanstvenosti i svetosti. I po Mariji moraju savršeno i božanski uzaći k Svevišnjem i maleni, ne bojeći se ničega.“ (Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici, br. 157.)
Ljudi mogu pokušati „odrubiti joj glavu“, svesti je na običnu ženu, ali Marija ostaje Majka Božja, Bezgrešna, uvijek Djevica, Uznesena na Nebo, Kraljica neba i zemlje, Suotkupiteljica i Sveopća Posrednica svih milosti, jer, kako objašnjava sv. Bernardin Sijenski: „Svaka milost dana ljudima proizlazi iz trostrukog poretka uzroka: od Boga prelazi na Krista, od Krista na Djevicu, a od Djevice dolazi k nama“ (Serm. VI in festis B.M.V., a. 1, c. 2).
Zbog toga, prema sv. Augustinu, kojeg citira sv. Alfonz Liguori, sve što kažemo u pohvalu Marije uvijek je premalo u usporedbi s onim što ona zaslužuje zbog svoje uzvišene dostojanstvenosti kao Majke Božje (Slave Marijine, svezak I., Redentoristi, Rim 1936., str. 162).
Edmund Burke žalio je što nije bilo deset tisuća mačeva spremnih da obrane kraljicu Mariju Antoanetu „od i samog pogleda koji bi joj mogao nanijeti uvredu“. Uvjereni smo da danas u svijetu postoji nekolicina svećenika i laika, plemenitih i hrabrih duhova, spremnih uzeti u ruke dvosjekli mač Istine kako bi proglasili sva Marijina povlastica i zavapili pred njezinim prijestoljem: “Quis ut Virgo?“
Na njih će sići milosti potrebne za borbu u ovim burnim vremenima. I možda će, kao što se uvijek događa u povijesti kad se pokušava zamračiti svjetlo, dokument Dikasterija za nauk vjere, koji nastoji umanjiti veličinu Blažene Djevice Marije, nenamjerno potvrditi njezinu neizmjernu uzvišenost.
