24.veljače 2026. obilježile su se četiri godine od početka ruske potpune invazije na Ukrajinu. Prema najnovijim analizama, mirovni pregovori zapeli su u slijepoj ulici, a jedan od razloga je pitanje 10 posto teritorija u Donbasu, koje Ukrajina ne namjerava prepustiti. Kao osoba rođena u Donbasu, pokušat ću razotkriti kako se crkveni život u Donjeckoj regiji promijenio pod okupacijom, kako je Pravoslavna crkva postala glavni instrument sakralizacije rata te zašto bi roditelji u Donbasu trebali dobro razmisliti prije nego što pošalju djecu u nedjeljnu školu.
Kraj religijskog pluralizma
Nakon što su tijekom sovjetskog razdoblja prošli kroz Holodomor, deportacije, strijeljanja, progone, ateističku propagandu i težak rad u rudnicima i industrijskim poduzećima, stanovnici Donbasa donekle su postali pragmatični nihilisti. To pomaže objasniti zašto je religioznost u toj regiji bila najniža u Ukrajini — ispod 50 posto, u usporedbi s nacionalnim prosjekom od oko 70 posto i oko 90 posto u Galiciji.
Nakon proglašenja neovisnosti Ukrajine, religijski pluralizam bio je prirodna pojava u Donbasu, gdje je živjelo oko 80 etničkih skupina. Sveukupno, do 2022. godine u Donjeckoj oblasti bilo je registrirano 1.879 vjerskih organizacija, uključujući 23 vjerska centra, 13 samostana, jednu lavru i 11 teoloških obrazovnih institucija. Uz pravoslavne, katoličke, muslimanske i židovske zajednice tradicionalno prisutne u regiji, postojao je i budistički samostan u Olhinki, protestantska sjemeništa u Donjecku, vjerske zajednice Jehovinih svjedoka, Društvo za svjesnost Krišne, yoga skupine, sljedbenici slavenske rodnovjerne tradicije i drugi. U toj raznolikosti prirodno se razvijalo međusobno poštovanje, iako je ono jednom bilo narušeno 1999. godine kada su pristaše Moskovskog patrijarhata napali patrijarha Filareta u Mariupolju, gađajući ga jajima, slomivši mu štap i udarivši ga po glavi.
Od 2014. do 2021. dio Donbasa bio je okupiran, što je dovelo do određenih promjena u vjerskom krajoliku regije. Studentima adventističkog sjemeništa naređeno je da napuste Donjeck, a Kijevski patrijarhat morao se preseliti u Mariupolj. Unatoč skupovima protiv „sekti“, Ukrajinska grkokatolička crkva uspjela je 2019. registrirati svoju zajednicu, a postojala je i određena, iako ograničena, aktivnost protestantskih crkava (evanđeoski kršćani — baptisti, pentekostalci). Međutim, činjenica da su neke zajednice dobile „registraciju“ nije jamčila odsutnost progona drugih zajednica iste denominacije.
Od 2022. vjerski krajolik Donjecke regije namjerno je preoblikovan kako bi se uskladio s političkim ciljevima Kremlja. Prema Institutu za vjersku slobodu, gotovo svim crkvama koje nisu povezane s Moskovskim patrijarhatom na okupiranom teritoriju oduzeto je pravo održavanja bogoslužja. Posebna dopuštenja dobile su takozvane „tradicionalne“ denominacije Ruske Federacije. Ukrajinske evanđeoske crkve, koje ruska propaganda označava kao „američke agente“ ili „ekstremiste“, bile su posebno pogođene progonima okupacijskih vlasti. Svećenici Pravoslavne crkve Ukrajine i Ukrajinske grkokatoličke crkve koji nisu mogli otići suočili su se s teškom sudbinom: mučenjem, prijetnjama, premlaćivanjem i ubojstvima; u nekim rijetkim slučajevima — deportacijom.
Lojalni pastiri
Godine 2024. Sinod Ruske pravoslavne crkve odlučio je razriješiti mitropolita Ilariona dužnosti poglavara Donjecke eparhije i umiroviti ga. Mitropolit ima zapadnoukrajinske korijene i služio je u eparhiji gotovo 30 godina. Umjesto njega postavljen je mitropolit Vladimir, koji je prethodno služio u Vladivostoku, na čelo Donječke i Mariupoljske eparhije. Činjenica da ga je zaredio patrijarh Kiril i da je brzo napredovao u crkvenoj hijerarhiji pokazuje da je misija u Donbasu visoki prioritet za Rusku pravoslavnu crkvu. Smjena mitropolita Ilariona objašnjava se, između ostalog, njegovim relativno slabim angažmanom u poticanju stanovništva na sudjelovanje u vojnim aktivnostima te ograničenim sudjelovanjem lokalnog klera u domoljubnim događanjima.
Glavna internetska stranica koja prati crkvene aktivnosti, Donbas Orthodox, s dolaskom mitropolita Vladimira prešla je s ukrajinskog na ruski hosting. Dok je pod mitropolitom Ilarionom, do prosinca 2023., stranica uglavnom objavljivala vijesti liturgijske prirode i povremene političke susrete, od 2024. dominiraju fotoizvještaji iz svake župe, s naglaskom na heroje „specijalne vojne operacije“, tradicionalne vrijednosti, odgoj mladih, politiku i patriotizam.
Mnogi novi svećenici, političari i volonteri stigli su iz Ruske Federacije i oblikuju novu stvarnost u kojoj je crkva usko povezana s ratom.
Ljudski kapital za nacionalne ciljeve
U Donbasu se ljude potiče na služenje državi: kroz vojsku, rad, volontiranje, donacije, školske programe ili rađanje i odgoj djece kao budućih patriota. Otuda naglasak na tradicionalnim vrijednostima, velikim obiteljima i odgoju mladih vojnika. Regrutiranje vjernika provodi se kroz propovijedi, komemoracije poginulim „osloboditeljima“, sudjelovanje u nedjeljnim školama gdje djeca pišu pisma zahvalnosti ruskim vojnicima za „oslobođenje“ ili kroz crkveno-domoljubnu literaturu u kojoj su Slaveni prikazani kao jedan narod. Jedan od smjerova je i aktivno uključivanje sestara milosrdnica koje skrbe o ranjenicima. Čini se da ni to nije dovoljno, pa se vojni elementi uvode u gotovo svaki društveni događaj, čak i u božićne koncerte.
Tu je i zloglasna omladinska organizacija Junarmija, koja već ima 1,3 milijuna članova i indoktrinira djecu u okupiranoj Ukrajini za vojnu službu, uključujući i djecu od osam godina; stoga i crkva doprinosi „odgoju“ mladih. Održavaju se susreti svećenika i kadeta Nahimovske škole, članovi Junarmije posjećuju crkve, kler vodi rasprave o podvizima heroja, a prisutan je i na svečanim prisegama kako bi pokazao da je zakletva domovini ujedno i zakletva Bogu.
Što se tiče nedjeljnih škola, naglasak na militarizaciji, naravno, nije posvuda jednak. U Donjeckoj regiji još uvijek postoje svećenici koji formalno ispunjavaju obveze razgovora sa školskom djecom, ali biraju neutralne teme poput blagdana ili morala, čime uglavnom izbjegavaju politički angažman. Ipak, potpunu neutralnost nemoguće je održati, primjerice zbog molitvi za „Svetu Rus“ i pobjedu. Osim toga, sustav hodočašća na sveta mjesta u Rusiji posebno je razvijen, gdje se također prirodno nameću tradicionalne i domoljubne teme.
Kult svetaca Donbasa: mitotvorstvo i prepisivanje povijesti
U rujnu 2025. pravoslavni TV kanal Spas najavio je prikupljanje sredstava za četverodijelni film „Sveci Novorusije i Donbasa“, s ciljem promicanja duhovnog jedinstva između Rusije i okupiranih ukrajinskih teritorija.
Jedna od središnjih figura je sveti Ignacije Mariupoljski, prikazan kao povijesni zaštitnik lokalnih kršćana, iako se dijelovi njegove biografije selektivno ističu kako bi odgovarali suvremenim političkim porukama. Tijekom preseljenja naroda pod Katarinom II. u 18. stoljeću vodio je preseljenje Grka s Krima u azovske stepe. To se prikazuje kao briga carice za pravoslavne narode, uz česte paralele s današnjicom. Međutim, cilj je bio oslabiti Krimski kanat uklanjanjem jedne od glavnih skupina poreznih obveznika — Grka — te je to odgovaralo strateškom cilju Rusije: napredovanju prema osvajanju Carigrada. U stvarnosti, to prisilno preseljenje bila je tragedija u kojoj je svaki četvrti Grk umro od bolesti, hladnoće i gladi.
Još jedna utjecajna figura je starac Zosima Sokur iz Donbasa, čija se navodna proročanstva o ratu i duhovnoj pobjedi Rusije citiraju u državnim medijima i čak su spominjana predsjedniku Vladimiru Putinu. Hagiografija Filipa Luganskog također je djelomično izmijenjena, prešućujući njegovo protivljenje boljševicima i podršku katakombnoj crkvi. Široko rasprostranjeni citati pripisani svetom Jonji Odeskom o Ukrajini ne mogu se potvrditi kao autentični; ipak, povezuje ga se s ekstremnim monarhističkim uvjerenjima i nekim kontroverznim praksama.
Među novijim kandidatima za svetce su i svećenici poginuli u ratu u Ukrajini, poput Mihaila Vasiljeva, koji je posthumno proglašen herojem Rusije, kao i drugi koji se prikazuju kao mučenici unatoč nedosljednostima u njihovim pričama.
Ovaj trend može se usporediti s ranijim politički obojenim „panteonom“ svetaca, poput uzdizanja Luke Krimskog nakon aneksije Krima ili popularnosti Aleksandra Nevskog. Projekt „svetaca Donbasa“ služi političkim ciljevima: jačanju koncepta jedinstvene „Svete Rusi“, ostavljajući malo prostora za čisto duhovna pitanja.
Zaključak
U okupiranom Donbasu transformacija vjerskog života je sustavna. Erozija religijskog pluralizma, zamjena lokalnog crkvenog vodstva lojalnim hijerarzima, militarizacija propovijedi i nedjeljnih škola te izgradnja „svetaca Donbasa“ upućuju na jedno: rat se više ne prikazuje kao tragedija, nego kao sudbina i sveta misija. U tom okviru lojalnost državi stapa se s lojalnošću Bogu, a neslaganje znači duhovnu izdaju. Sve je teže razlikovati molitvu od propagande i mučeništvo od mitotvorstva. „Bog kao oružje“ u okupiranom Donbasu nije metafora; to je načelo upravljanja i tužna stvarnost.
Autorica:
Mariia Smyrnova
