Kardinal Gerhard Müller – bivši šef Kongregacije za nauk vjere – ponovno je komentirao amazonsku sinodu, koja će se održati u Rimu ovog listopada. Komentar je na tragu njegovih ranijih kritika, pri čemu upozorava na radikalnu prirodu tzv njemačke “paradigme”, ne samo za prašume Južne Amerike, već i za cijelu Crkvu. Müller prijetnju vidi u sinodalnom procesu njemačkih biskupa koji guraju svoju agendu ne bi li Crkvu prilagodili sebi odnosno svojim potrebama.
Njemački sinodalni proces i amazonska sinoda nisu temeljeni na Svetom Pismu i Tradiciji nego nalaze nadahnuće u “hipotetičnim sociološkim potrebama globaliziranog svijeta” i “amazonskim plemenima”.
Müller se pribojava da nakon amazonske sinode “ništa više ne će biti kao prije” te kako će Crkva postati neprepoznatljiva. No, ređenje žena, koje ovi isti ljudi zazivaju je nemoguće, jer sakramentalni đakonat nikada nije bio dopušten ženama, niti papa ima ovlasti to promijeniti.
Dobri kardinal svoju kritiku započinje primjećujući nešto o čemu se dostava izvještavalo, ali nije dovoljno došlo do izražaja: Crkva u Njemačkoj je u 2018. godini izgubila više od 216 000 članova, uz slične brojke u proteklim godinama. Odgovor na ovu krizu nije bio – kao što se događalo tijekom sličnih razdoblja nevolja u Crkvi (poput kontrareformacije) – ponovno i snažnije zalaganje za propovijedanje Evanđelja. Umjesto toga, njemačka Crkva odlučila se “sekularizirati” prihvaćajući mnoge stvari našeg postmodernog svijeta koje nikada nisu bile dio katolicizma.
Rezultat je bio predvidiv. Mnogi su zaključili da im zapravo ne treba čak ni ova sekularizirana, navodno privlačnija, njemačka Crkva, jer su već mogli dobiti većinu onoga što nudi bez maltretiranja oko odlaska na misu, ispovijed, pričest, te s monogamijom, samoodricanjem, dobrim djelima itd.
Još gore, danas mnogi njemački katolici jednostavno ne vjeruju da je Crkva mistično Kristovo tijelo, zajedništvo koje traje kroz vrijeme, koje je Bog odabrao, kao što je prije izabrao židovski narod, radi Samo-objave.
Drugim riječima, Crkva – u istinski katoličkom pogledu – nije poput političke stranke ili kluba kojem se možete pridružiti ili ga napustiti po volji- kad vam se ne sviđaju stavovi koji se tamo zastupaju. Crkva je doslovno “božanska institucija”, stvarnost stvorena da nam osigura pravi put spasenja.
Amazonska sinoda mogla je biti prilika da nas na to podsjeti i potakne na nove načine prenošenja Radosne vijesti u zemlji koja nije u potpunosti evangelizirana, a misije su toliko neučinkovite da u jednoj čak 53 godine nije bilo krštenja (vidi ovdje).
Umjesto toga, Amazon se koristi za neposredno guranje onoga za što se njemački katolički čelnici nadaju da će uskrsnuti Crkvu koja očito umire. Kardinal Müller nije impresioniran:
Ako bi se Crkva pokušala legitimirati pred dekristijaniziranim svijetom na svjetovan način kao prirodno-religijski lobi ekološkog pokreta, ili se pokušala predstaviti kao agencija za pomoć migrantima doniranjem novca – još bi više izgubila svoj identiteta univerzalnog Sakramenta spasenja u Kristu, pri čemu uopće neće privući toliko željeno priznanje s lijeve, zelene glavne struje.
Instrumentum Laboris (IL – „radni dokument“) za Sinodu mogao je jasno – i ljudima Amazonije kao i cijelom svijetu – reći da katolici vjeruje u Kristove vlastite riječi. “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.“(Iv 14, 6)
Ovo je, naravno, danas “uvredljivo”, kao što je bilo i kad se prvi put izgovorilo. Ali to je glavna poanta, ako su neki njemački teolozi toliko zabrinuti zbog kulturološkog imperijalizma i “etnocida” da tu tvrdnju ne mogu jasno potvrditi, možda su odabrali pogrešno zanimanje.
Jer nije teško, kao što su to činili misionari u prošlosti, priznati – kao preliminarni korak ka većem zadatku – da je Bog djelovao u svim kulturama prije dolaska Evanđelja.
Zanimljivo je da se Gospa od Guadalupea, žena koja je pokazala neospornu moć, koja je bila kanal za obraćenje cijelog kontinenta – nešto bez presedana u kršćanskoj povijesti – ne spominje. Ali to možda i ne čudi, jer je i njezin Sin jedva prisutan.
