Zanimljiv komentar sa Rorate Caeli, koji donosi analizu trenutačnog stanja papinstva i pita se kako će ono izgledati nakon Franje:
Je li Franjin dolazak na Petrovu stolicu stvarno i duboko promijenio stvari?
Nakon dublje analize, čini se da je ovaj pontifikat mnogo manje inovativan nego što se mislilo kada je tek započeo.
Višestruke “geste” (odbijanje života u papinskom apartmanu, eksplicitna jednostavnost) pokazuju da nema većih posljedica za instituciju papinstva. Što se tiče iznenađujućih izjava usred malih rečenica o pitanjima koja su medijima jako važna, čini se da i nemaju neki institucionalni ili magistarski učinak. U ključnim stvarima- izboru episkopa i kardinala, napravljeni su neki izbori koji su izuzetno dobri, a neki su izuzetno loši, baš kao što se dogodilo u prethodnom pontifikatu – opći trend kod izbora biskupa još uvijek pokazuje općenito umjerene linije.
Famozne reforme Kurije će se pokazati kao vrlo razočaravajuće za one koji su zamislili potres u stilu II. Vatikanskog: biti će ograničene na fuziju određenog broja Dikasterija, do stvaranja nekoliko drugih, u reafirmaciji kolegijalnosti – ali praćeno dosad neviđenom personalizacijom papinstva. Kako je Sandro Magister primijetio u svom blogu Chiesa, unatoč žestokim napadima na Kuriju i njeno osoblje za vrijeme posljednje konklave, glavni šefovi Dikasterija sigurno će ostati na svojim mjestima. Naime, Crkva nema više ni sposobnosti ni ljudskih rezervi, kako bi ostvarila preokret sličan onome nakon Koncila.
Sve u svemu, čini se da je novi papa vjerovao kako ima ključ za ispunjenje Drugog vatikanskog koncila zahvaljujući karizmi “povrataka Evanđelju”, ali, u stvari, kriza je pouno dublja: samo pogledajte nedavna ređenja za Rim, samo 2 svećenika za cijelu biskupiju: ne postoji Franjo- efekt u ovoj domeni, koji je najvažniji za budućnost Crkve (doduše, on zahtijeva određeno vrijeme, ali nikakav mjerljiv učinak nije vidljiv ni na drugim područjima).
A što nakon ovog pontifikata?
Izbor Bergoglia za papu može se shvatiti kao reakcija na prethodni pontifikat. Oni koji su birali papu Franju htjeli su “okrenuti novu stranicu” iz raznih razloga: zato što su smatrali prethodnika previše konzervativnim, zbog nemoćne vlasti, papinstva pogođena raznim napadima, slabog financijskog upravljanja. Ali, sasvim je moguće da će Franjo biti zadnji u nizu “trijumfalnih” papa u post-koncilskoj eri (koji su uzneseni na čast oltara nedavnom kanonizacijom).
Naime, rijetki su oni među biračima Jorge Bergoglia koji su ga doista poznavali. Nakon prvog trenutka zadovoljnog ili ljutitog iznenađenja, postalo je očito da su neugodnosti kojima smo svjedoci – medijske vratolomije, nesigurnost u upravljanju Kurijom, doktrinarne nepreciznosti ili čak zablude, nedostatak izražavanja doktrine na magistarskoj razini – do danas izmorili mnoge visoko postavljene prelate. Sve bi to moglo izazvati dva učinka nakon ovoga pontifikata:
– Bez sumnje, potraga za “sigurnošću”: izbornici se neće htjeti baciti u nove neizvjesnosti, pa će birati kandidata koji je bolje pripremljen u teoretskom smislu, s više “umjerenog” imidža, a koji će biti efikasniji i organiziraniji administrator.
– I, iznad svega, prikaz realizma: na jedan ili drugi način, vidjet ćemo sliku papinstva koje je doista skromnije, više u skladu s onim što Crkva stvarno jest u suvremenom svijetu. Vrijeme papinstva koje sjaji u ovom varljivom izlogu svijeta naglo oslabljenog katolicizma ne može izdržati predugo.
