Papa Franjo bio je papa koji je rušio ustaljene obrasce, a njegov 12-godišnji pontifikat obilježen je brojnim iznenađenjima i potresima.
No, katolici neće morati dugo čekati da vide kako će disruptivni pristup argentinskog pape, koji je poznat po tome što je katolicima poručio da “naprave nered,” utjecati na Crkvu u budućnosti. Razni reformski napori odigrat će ključnu ulogu u odabiru njegova Papinog nasljednika — i to na više načina.
Budućnost različitih procesa koje je Franjo pokrenuo — od sinodalne restrukturacije upravljanja Crkvom, preko istraživanja mogućnosti ženskog đakonata, pa do Vatikanskog sporazuma s kineskom vladom — definirat će odluke kardinala-izbornika na uskoro započetom konklavu.
Osim toga, pokojni papa ostavio je trag i na Zboru kardinala, proširujući geografsku i službenu raznolikost među onima koji će izabrati njegova nasljednika, ali je istovremeno ograničio prilike kardinala-izbornika za međusobno povezivanje.
Kao rezultat toga, i u tipičnom Franjinom stilu, očekuje se da će nadolazeća konklava biti još “neuredniji” nego inače.
Raznolik i nepovezan Zbor kardinala
Od 2013. do 2025., Franjo je dramatično promijenio sastav Zbora kardinala, tijela iz kojeg dolazi 133 papinska izbornika.
Stvarajući rekordno visok broj kardinala-izbornika od otprilike 10 godišnje, prvi papa iz Južne Amerike povećao je geografsku raznolikost zbora, preusmjerivši zastupljenost s tradicionalnih katoličkih utvrda Starog svijeta prema Globalnom jugu. U tom je procesu imenovao kardinale iz Mongolije, Južnog Sudana i još 18 drugih zemalja koje nikada prije nisu imale kardinala.
Trenutno, 41% od 133 kardinala-izbornika dolazi iz Europe, što je pad od 11% u odnosu na 2013. godinu. Udio sjevernoameričkih kardinala pao je za 2% i sada čini 10% sudionika konklave.
Istovremeno, udio kardinala-izbornika iz Azije porastao je za 8% pod Franjom i sada iznosi 18%, dok je udio podsaharskih afričkih predstavnika porastao na 13%, što je povećanje od 5%. Latinska Amerika, Bliski istok i Oceanija zabilježili su skromnija povećanja te sada čine 17%, 3% i 3% kardinala-izbornika.
Franjo nije samo diversificirao geografski profil Zbora kardinala. Također je imao tendenciju imenovati kardinale s netipičnim biografijama, pokazujući relativnu sklonost prema onima s ograničenim iskustvom rada u Rimskoj kuriji ili vođenju utjecajnih nadbiskupija. Neki od kardinala koje je uzdigao iz periferija i dalje su “nepoznati” širem katoličkom svijetu.
Osim toga, Franjo je povećao broj kardinala-izbornika, zaobilazeći gornju granicu od 120 kardinala koju je postavio sveti Pavao VI. 1975. godine. Ovogodišnja konklava uključit će 133 kardinala, što je 18 više od prethodnog rekorda od 115 izbornika (broj kardinala na konklavama 2013. i 2005. godine).
No, iako je Franjo učinio skupinu kardinala-izbornika većom i raznolikijom, ograničio je prilike za njihovo međusobno druženje.
Tijekom svoje vladavine, Franjo je rijetko održavao “izvanredne konzistorije”, okupljanja Zbora kardinala radi rasprave i savjetovanja pape o pitanjima vezanim uz upravljanje Crkvom i nauk. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. održavali su takve skupove otprilike svake četiri godine. Međutim, nakon jednog takvog okupljanja kardinala uoči Sinode o obitelji 2014. godine, Franjo je sazvao samo još jedan izvanredni konzistorij tijekom cijelog svog pontifikata, i to 2022. godine.
Kao rezultat toga, kardinali koji će birati sljedećeg papu imali su manje prilika za međusobno upoznavanje. Generalne kongregacije koje Zbor kardinala održava proteklih tjedana zasigurno su pružile priliku izbornicima da čuju različite vizije za budućnost Crkve i procijene potencijalne kandidate, ali također je činjenica da se mnogi kardinali sada prvi put međusobno upoznaju.
Nadalje, relativni nedostatak iskustva u Rimu među kardinalima koje je imenovao Franjo može utjecati na sve, od dubine rasprave o unutarnjim pitanjima kurije, poput financija i diplomacije Vatikana, do sposobnosti sudionika da pronađu zajednički jezik za komunikaciju. Primjerice, kardinal Stephen Chow iz Hong Konga nedavno se našalio da ima male šanse postati sljedeći papa jer ne govori talijanski, koji je još uvijek lingua franca na okupljanjima kardinala.
Kardinal Gerhard Müller, bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere, izjavio je da je nedostatak međusobnog poznavanja među kardinalima “velik problem” u smislu razlučivanja kome dati svoj glas.
„Nije samo pitanje poznavanja njihovih imena, već i poznavanja njihovih osobnosti, razgovora s njima, razmjene misli,” rekao je njemački kardinal. „Da se stekne osjećaj: Tko je ova osoba koja bi mogla preuzeti veliku odgovornost kao papa?”
Ova dinamika mogla bi učiniti izbor još otvorenijim nego inače, jer bi prekonklavne koalicije mogle imati poteškoća s formiranjem i okupljanjem oko određenih kandidata. To bi moglo dovesti do dugotrajnijeg procesa, čime postaje vrlo stvarna mogućnost da se ovogodišnja konklava protegne znatno dulje od prosječnih 2,7 dana koliko su papinski izbori trajali u proteklih 60 godina.
S druge strane, kombinacija raznolikosti i nepoznavanja mogla bi utjecati u suprotnom smjeru, povećavajući oslanjanje na osobe koje su već izgradile značajne profile. U ovom trenutku, nemoguće je znati kako će se stvari odvijati — premda je možda znakovito da je kandidat koja se široko smatra „favoritom“ prije konklava, kardinal Pietro Parolin — državni tajnik Vatikana tijekom papinstva pape Franje — proteklog tjedna bila kritizirana iz više smjerova u medijima.
Druge reforme procesa konklava koje je Franjo navodno razmatrao, uključujući zabranu kardinalima starijim od 80 godina sudjelovanje u pripremnim sastancima i ograničavanje broja pojedinačnih govora pred cijelim tijelom izbornika, nikada nisu dovršene tijekom njegova života.
Unatoč tome, pokojni papa ostavio je svoj trag na Zboru kardinala, koji će sada izabrati njegova nasljednika na konklavu za koji se očekuje da će biti nepredvidiviji nego inače.
Referendum o Franjinim reformama
Ali konklava neće odražavati samo Franjine kadrovske izbore — također će se baviti pastoralnim i doktrinarnim smjerom koji je on počeo oblikovati za Crkvu.
S obzirom na sve procese koje je pokrenuo papa Franjo, birači na konklavu morat će svoj izbor pape promatrati uglavnom kroz prizmu kako — ili hoće li uopće — željeti nastaviti te inicijative.
U središtu ovih rasprava i većine kardinalskih kalkulacija na konklavu bit će budućnost Sinode o sinodalnosti, ambicioznog i kontroverznog reformskog pothvata koji je papa Franjo pokrenuo 2021. kako bi Crkvu učinio inkluzivnijom i participativnijom. Pokojni papa osigurao je da sinoda nastavi živjeti i nakon njegova pontifikata kada je 15. ožujka — dok je još bio u bolnici s obostranom upalom pluća — odobrio „crkvenu skupštinu” 2028. za procjenu provedbe preporuka usvojenih na sinodi 2024. godine.
S obzirom na to da je ova buduća sinodalna skupština već najavljena, čini se malo vjerojatnim da se uopće neće održati, jer je crkvenim vođama općenito važno održati barem privid kontinuiteta između jednog pape i drugog. Međutim, verzija „sinodalnosti” koja će se promovirati i koliku će važnost imati kriteriji su koje će kardinali-izbornici razmatrati pri procjeni kandidata.
Još jedno značajno pitanje jest pastoralni pristup Crkve osobama s homoseksualnim sklonostima. Papa Franjo izazvao je buru — i podigao zabrinutost zbog raskola — u prosincu 2023., kada je odobrio dokument Fiducia Supplicans, koji je dopuštao svećenicima davanje neliturgijskih blagoslova istospolnim parovima. Taj je razvoj događaja izazvao ogromne reakcije, osobito iz Afrike, što je rezultiralo time da je Vatikan praktički umanjio značaj dokumenta. Kardinali-izbornici vjerojatno će od kandidata za papu očekivati da iznesu svoje mišljenje o tome kako Crkva treba nastaviti s tim pitanjem.
Isto vrijedi i za razgovore povezane s ne-zaređenim ženskim đakonatom, koje je papa Franjo pokrenuo tijekom svog pontifikata, ali nikada nije donio konačan zaključak. Slično tome, nastojanja za decentralizacijom doktrinarne vlasti i smanjivanjem naglaska na moralnim apsolutima u teologiji odobrenoj od strane Crkve, a koja su ponovno oživjela tijekom Franjina pontifikata, također će biti dio razmatranja kardinala.
Po pitanju odnosa s Vatikanom, kardinali će također morati procijeniti kako nastaviti u svjetlu trenutnog stanja koje je Franjo ostavio iza sebe. Treba li sporazum Vatikana s Kinom, prvi put potpisan 2018., biti smjer kojim će se ići naprijed, unatoč tome što kineska vlada nastavlja imenovati biskupe koje Sveta Stolica nije odobrila? Što se tiče Katoličke crkve u Njemačkoj, je li potreban odlučniji pristup, s obzirom na to da Franjin pristup nije značajno spriječio Sinodalni put u napredovanju s heterodoksnim prijedlozima?
Na kraju, kandidati za papu vjerojatno će morati oblikovati svoje vizije za upravljanje Vatikanom u kontekstu Franjinog pontifikata, koji je obilježen i nastojanjima za financijsku reformu i transparentnost, ali i nepredvidivim, osobno vođenim stilom upravljanja koji je razbijao norme i institucionalne provjere.
Ukratko, sljedeća konklava neće biti samo izbor novog pape — bit će to izbor što sačuvati, što izmijeniti i što zaboraviti iz Franjine ere.
