U doba radikalnog individualizma i ideološkog bunta protiv svakog oblika autoriteta, katolička tradicija nudi nužnu i hitnu korektivnu perspektivu. Ukorijenjena u Svetom pismu, razvijena od Otaca Crkve, usavršena od sv. Tome Akvinskog i pojašnjena od strane Učiteljstva, kršćansko shvaćanje autoriteta nije ni autoritarno ni permisivno. To je strukturirana refleksija božanske ljubavi. Autoritet je vođama dodijeljen od Boga, ne za dominaciju, već za promicanje općeg dobra i vođenje duša prema njihovom nadnaravnom cilju. Papa, kao Kristov namjesnik, služi kao otac univerzalne Crkve.
Dok se ujedinjujemo u molitvi za novog papu, također molimo Boga za obnovu vjere i božanskog reda unutar Crkve, što se može ostvariti samo kroz obnovljeno razumijevanje i ljubavnu primjenu papinskog autoriteta.
Pobuna i nered: Pouke iz pada
Neposlušnost Adama i Eve bila je prva pobuna protiv božanskog autoriteta. Njihov pad – “bit ćete kao Bog” (Post 3,5) – bio je odbacivanje Božjeg očinskog upravljanja. Katekizam uči: “Čovjek, iskušan od đavla… dopustio je da umre njegovo povjerenje u Stvoritelja” (KKC 397). Kroz autonomnu pobunu Adam i Eva nisu postali “kreativniji i slobodniji izrazi samih sebe”, već su izgubili slobodu i zajedništvo s Bogom, postavši robovi grijeha, požude i očaja.
Sve kasnije pobune, bilo doktrinalne, liturgijske ili moralne, odjek su tog prvog raskida, jer je autoritet od Boga postavljen da čuva istinu, ljubav i red. Kao što je očinstvo u obitelji potrebno za zaštitu i vođenje, tako je i papinska služba nužna za očuvanje reda, jedinstva i istine u Crkvi. Nered u Crkvi često počinje neredom u našem razumijevanju autoriteta (npr. Martin Luther) ili zloupotrebom autoriteta od strane onoga kome je povjeren (npr. Henrik VIII.). Važno je ovu raspravu smjestiti u kontekst protestantske pobune, jer se odbacivanje autoriteta unutar (i izvan) Crkve može pratiti unatrag do tog razdoblja.
Korijeni crkvenog autoriteta
Papinstvo se temelji na Petrovoj primarnosti među apostolima. Kristove riječi: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu… dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog“ (Mt 16,18-19), uspostavljaju temeljno načelo crkvenog reda. Autoritet u Crkvi nije izum čovjeka, već ga je utemeljio Krist.
Sveti Pavao potvrđuje ovu crkvenu strukturu kada govori o Crkvi izgrađenoj „na temelju apostola i proroka, dok je sam Krist Isus ugaoni kamen“ (Ef 2,20). Upravljanje Crkvom nije ljudska birokracija, već sakramentalna stvarnost, božanski određena.
Oci Crkve dosljedno su priznavali Petrovu jedinstvenu ulogu. Sveti Ireneje, pišući u drugom stoljeću, naglašava nužnost jedinstva s Rimskom Crkvom zbog njezina vrhovnog autoriteta: „Jer je nužno da se svaka Crkva složi s [Rimom], zbog njezina vrhovnog autoriteta“ (Protiv hereza, III.3.2). Sveti Ciprijan je učio da je Petrova Stolica načelo i temelj jedinstva. Sveti Augustin je isticao da je Petar imao primat među apostolima te da taj primat traje u njegovim nasljednicima.
Petrovska služba od samih je početaka shvaćena kao božanska institucija, namijenjena očuvanju jedinstva i pravovjerja.
Sveti Toma Akvinski razradio je narav pravednog upravljanja: „Zakon je pravilo i mjera djela… usmjeren prema općem dobru“ (ST I-II, P.90, čl.1,2). Autoritet mora služiti istini i dobru. Čak ni papinski autoritet, premda božanski ustanovljen, nije proizvoljan. On mora biti razuman, pravedan i usmjeren na posvećenje duša. Akvinski inzistira da se ljudskom autoritetu treba pokoravati samo kada nije u sukobu s božanskim zakonom (ST II-II, P.104, čl.5).
Papa, premda posjeduje puninu crkvene vlasti, vezan je objavom povjerenom apostolima i očuvanom Tradicijom.
Papinska vlast u kolegijalnom kontekstu
Sveti Robert Bellarmino (1542.–1621.), crkveni naučitelj, branio je božansko utemeljenje papinske službe, inzistirajući da papa, kao Petrov nasljednik, posjeduje primat jurisdikcije nad cijelom Crkvom. Ipak, jasno je naglašavao i granice papinskog autoriteta. Bellarmino je učio da papa ne može mijenjati božansku objavu, poništavati ekumenske sabore niti zapovijedati ono što je protivno naravnom ili božanskom zakonu. „Ako bi papa zapovjedio nešto protivno naravnom ili božanskom zakonu, tada bi bilo dopušteno opirati mu se.“
Istaknuo je da je papa unutar Crkve, a ne iznad nje: „Papa nije iznad Crkve, već unutar Crkve; on je prvi među biskupima, ali i dalje biskup“ (Controversiae).
Bellarminova ekleziologija pružila je temelj za definiciju papinske nepogrešivosti na Prvom vatikanskom saboru i štiti Crkvu i od galikanizma (koji potkopava papinski autoritet) i od ultramontanizma (koji ga pretjerano širi). Njegova misao osigurava da pravi papinski autoritet ostane služenje jedinstvu i pravovjerju, a ne dopuštenje za tiraniju ili izmišljanje. Papinsko vodstvo među kolegijem biskupa omogućuje uređeni doktrinalni razvoj unutar okvira Tradicije, istodobno štiteći od doktrinalne evolucije prilagođene popularnim zabludama.
Je li crkveni autoritet nepogrešiv? Ne. Biskupi imaju slobodnu volju. Stoljećima je trebalo da se pobijedi arijanska hereza, a bilo je vremena kada su većina biskupa bili arijanci. Mnoge moderne hereze „cvjetaju“ unutar Crkve, i možda će trebati nekoliko stoljeća da se ponovno iskorijene. Vrijeme će pokazati, ali to se ne može dogoditi bez pape.
Možemo imati loše pape i biskupe koji nisu u skladu sa Svetom Tradicijom, ali ne možemo obnoviti Svetu Tradiciju u Crkvi bez autoriteta pape kao vođe kolegija.
Kao grkokatolički klerik, ne bih bio dosljedan kada ne bih spomenuo Uniju u Brestu.
Unija u Brestu (1595.–96.) nudi povijesni model crkvenog zajedništva koji čuva legitimnu liturgijsku raznolikost, istovremeno potvrđujući univerzalni autoritet rimskog prvosvećenika. Grkokatolički biskupi koji su priznali zajedništvo s Rimom izričito su potvrdili papu kao „poglavara Katoličke Crkve, nasljednika apostola Petra, kojemu je Krist, naš Bog, dao punu vlast da vodi Njegovo stado“. Istodobno su inzistirali na zadržavanju sinodalnog upravljanja, istočnih liturgijskih obreda i kanonskih tradicija, čuvajući tako jedinstvenu baštinu kršćanskog Istoka.
Ovaj aranžman nije oslabio papinski primat, već ga je uskladio s kolegijalnom i supsidijarnom vizijom crkvenog upravljanja. Papa je bio priznat ne kao autokrat, već kao očinski izvor jedinstva čiji autoritet podržava, a ne zamjenjuje, integritet partikularnih Crkava. Biskupi su zatražili da se njihov unutarnji crkveni život ne mikroupravlja od strane Rimske kurije, naglašavajući da se njihovi klerici biraju lokalno i jednostavno potvrđuju od Rima.
Na taj način Unija u Brestu pokazuje da Petrovska služba, kada se pravilno provodi, jača, a ne potkopava različite crkvene tradicije i baštinu. Ona potvrđuje katoličku viziju jedinstva u istini, pri čemu je zajedništvo s Petrovim nasljednikom ključno, ali ne u sukobu s puninom istočnokršćanskog identiteta.
Prvi i Drugi vatikanski sabor
Pastor Aeternus Prvog vatikanskog sabora (1870.) svečano je definirao primat i nepogrešivost rimskog prvosvećenika. Taj primat nije delegiran od biskupa ili sabora, već dolazi izravno od Krista.
Važno je napomenuti da je Pastor Aeternus definirao nauk o papinskoj nepogrešivosti pod vrlo specifičnim uvjetima: kada papa govori ex cathedra s namjerom da definira nauk o vjeri ili moralu koji je obvezan za cijelu Crkvu (pog. 4, §9). Ovaj dar nepogrešivosti ima negativnu narav – sprječava pogreške u vrlo specifičnim, rijetkim okolnostima, ali ne jamči trajnu nadahnutost, crkvenu razboritost u svakom djelovanju ili komentaru, niti osobnu svetost pape.
Nepogrešivost ne čini papu izvorom nove objave, već čuvarom onoga što je jednom zauvijek božanski objavljeno Kristom apostolima.
Jednako važno, Prvi vatikanski sabor nije papi dao apsolutnu vlast. Njegov je autoritet vezan Božanskom objavom, Svetom Predajom i svrhom njegove službe: čuvanje i prenošenje Kristove vjere kroz apostolsku kontinuitet.
Drugi vatikanski sabor produbio je ovo razumijevanje. U Lumen Gentium Crkva uči da je papa „stalni i vidljivi izvor i temelj jedinstva i biskupa i cijele zajednice vjernika“ (LG §23). Njegova služba je očinska – ujedinjujuća i žrtvena – a ne imperijalna.
Drugi vatikanski sabor također je naglasio važnost biskupske kolegijalnosti. Biskupi, ujedinjeni s papom, čine jedno apostolsko tijelo. Lumen Gentium jasno stavlja do znanja da papin autoritet nije izoliran od šireg života Crkve, već postoji kako bi očuvao njezino jedinstvo u istini.
To jedinstvo proizlazi iz učenja Krista i apostola, zapisanog u Svetom pismu i prenesenog kroz Svetu Predaju – od apostola do Otaca Crkve (100.–1100. g.), teologa (1100.–1750. g.) – koje je sačuvano dosljednim učenjem Učiteljstva od samih početaka.
U tom smislu, ne postoji „magisterij pape Franje“ ili „magisterij pape Benedikta“ ako pod time mislimo da sadašnji papa ima osobni „magisterij“ koji na neki način nadmašuje ili poništava kontinuiranu učiteljsku vlast Učiteljstva kroz prethodna stoljeća.
Dužnosti rimskog prvosvećenika: Poučavati, upravljati, posvećivati i ujedinjavati
Papin autoritet neraskidivo je povezan s njegovim dužnostima. On nije monarh u svjetovnom smislu, već sluga slugu Božjih (servus servorum Dei). Ako zanemari svoje dužnosti, loš je i grešan čovjek, kao i svaki drugi grešnik koji zanemaruje svoje obveze. Duh Sveti ne jamči da će svaki papa biti svetac. Vjerojatno su neki pape i mnogi biskupi u paklu. Crkva nikada nije bježala od te stvarnosti. Juda je u paklu (Iv 17,12), kao i mnogi drugi poput njega.
To nas ne bi trebalo uznemiriti niti potaknuti na gubitak vjere. Krštenje u Kristu ne osigurava trenutnu savršenost bez pogreške, niti za vjernike, niti za kler. Mi smo Crkva grešnika, koji svoje spasenje ostvaruju sa strahom i drhtanjem (Fil 2,12), a Bog nas sudi prema našim zaslugama u izvršavanju naših dužnosti.
Papine temeljne odgovornosti uključuju one koje ima svaki biskup: poučavati, upravljati i posvećivati. No uz te tri dužnosti, papa ima i dodatnu obvezu održavati jedinstvo vjere kao poglavar kolegija biskupa.
- Poučavanje s jasnoćom: Papa je čuvar pologa vjere (1 Tim 6,20), a ne njegov izumitelj. Njegova služba postoji kako bi „učvrstio braću“ (Lk 22,32) u vjeri, a ne da stvara nove doktrine. Kao vrhovni učitelj Crkve, papa mora naviještati Evanđelje u kontinuitetu sa Svetom Predajom. Njegov učiteljski autoritet ograničen je na usmjeravanje vjernika prema spasenju, u skladu s dosljednim učiteljskim naukom Crkve o vjeri i moralu.
- Upravljanje za dobrobit Crkve: Papino upravljanje uključuje ovlasti donošenja zakona (kanonskog prava), odobravanja biskupa, definiranja doktrina kada je potrebno te nadzor nad upravljanjem sakramentima i disciplinom vjernika. Njegova vlast obuhvaća zakonodavnu, sudsku i disciplinarnu moć, ukorijenjenu u mandatu čuvanja pologa vjere i posvećivanja Crkve kroz ispravno bogoštovlje. Papa ne upravlja kao svjetovni vladar, već kao duhovni otac, iscjelitelj i čuvar zajedništva Crkve s Kristom.
- Posvećivanje Crkve: Kroz svoje upravljanje liturgijom, sakramentima i disciplinom, papa je odgovoran za osiguranje pristupa vjernika sakramentima. Također je odgovoran za to da sakramentalni poredak bude slobodan od pogrešaka i provodi se s integritetom, u skladu sa Svetom Predajom.
- Načelo jedinstva: Bez zajedništva s rimskim prvosvećenikom, vidljiva struktura Crkve fragmentira se na suprotstavljene tvrdnje o autoritetu, doktrini i sakramentalnoj valjanosti. Crkveni oci, poput sv. Ireneja i sv. Ciprijana, dosljedno su potvrđivali da je jedinstvo sa Stolicom sv. Petra ključno za ostanak unutar Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve. Papa okuplja biskupe u apostolsko zajedništvo. Bez papinske službe, jedinstvo Crkve prepušteno je pukom konsenzusu, koji je uvijek ranjiv na podjele. Stoga papa nije opcionalni dio crkvenog upravljanja, već bitan znak i sluga katoličkog jedinstva.
Put naprijed: Ponovno otkrivanje papinske službe
U našem vremenu moralne konfuzije, klerikalnih skandala i crkvenih podjela hitno je potrebno obnovljeno razumijevanje papinskog autoriteta. Ovo nije poziv na autoritarizam ili papinski maksimalizam, već na vjernost učenju Crkve o dužnostima i granicama papinske službe.
Papa je otac Crkve. Ali, kao i svaki otac, njegov autoritet postaje pogrešan ako ne služi životu, istini i božanskom redu. Obnova neće doći kroz papinske novotarije, već kroz papinsku vjernost Kristu, Svetom pismu i Predaji.
Vjernici moraju gorljivo moliti za novog Svetog Oca koji će dobro obnašati svoje dužnosti i podržavati ga kada poučava istinu. Također moramo moliti za naše biskupe, da imaju hrabrosti apelirati i podsjetiti papu, kad je potrebno, na njegove božanske dužnosti, ako i kada od njih odstupi. Jer kao što je sv. Pavao jednom ukorio Petra licem u lice (Gal 2,11), tako se i mi moramo sjetiti da čak i papu treba s poštovanjem ispraviti kada podbaci u svojoj dužnosti. Papa je čovjek i grešnik, poput naših bioloških očeva, i kao prema našim očevima, trebamo ga častiti i poslušati, sve dok ne proturječi Božjem zakonu.
Autoritet je blagoslov, a ne teret, kada je ukorijenjen u istini i usmjeren prema spasenju. Neka Crkva ponovno otkrije svetu svrhu papinskog autoriteta i kroz nju obnovi vjeru i božanski red unutar Crkve.
