Naslovnica Crkva Kako novoimenovani kardinal definira preljub

Kako novoimenovani kardinal definira preljub

Nedavni komentari novoimenovanog kardinala Jean-Paula Vesca pokazuju (njegovo) shvaćanje razvoda i ponovne ženidbe koje negira Isusovo poučavanje i vječni nauk Crkve. Mnoge sumnje javljaju se kod vjernika kada novoimenovani kardinal ne shvaća u potpunosti prirodu preljuba.

U nedavnom intervjuu za LifeSite News, kardinal Jean-Paul Vesco, upravitelj alžirske biskupije Oran u Sjevernoj Africi, tvrdio je da do preljuba dolazi samo „kada u životu imate dvije osobe u isto vrijeme.” Prema kardinalu, u situaciji u kojoj se „osoba koja je bila udovac … ponovno vjenča s osobom koja je bila rastavljena … ni jedno ni drugo nisu preljubnici.” Crkvena praksa, prema kardinalu, koja promatra ovu situaciju kao preljubnički odnos uzrokovala je, ‘nepotrebnu’, patnju za parove.

Kardinala Vesca posebno brine netko koga je supružnik izdao ili napustio i želi započeti novi život drugim brakom. Nadalje, obilato hvali apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia pape Franje za ispravljanje ‘ogromne nepravde’ koju pripisuje opresivnoj katoličkoj teologiji, reliktu nefleksibilnog dogmatizma Crkve.

Kardinal Vesco sigurno nije naklonjen razvodu, ali isto tako nije, barem se čini, uznemiren činjenicom da bi problematična doktrina koju predlaže mogla dovesti do normaliziranje razvoda među katolicima. Štoviše, ne voli pozivati ljude na odgovornost kada se njihova bračna veza razvrgne. Razvod je, kaže on, „samo nezgoda u životu.“ Ovakvo razmišljanje, međutim, zanemaruje sebični egoizam ili hedonističko samozadovoljavanje koje je često u korijenu raspada braka. Također, oslobađa parove od odgovornosti bračnih zavjeta. U nastojanju prilagođavanju moralnoj slabosti osobe, razlika između onoga što je vječno istinito i onoga što je pastoralno i moralno izvedivo postaje duboko zamagljena.

Ipak, iz Isusovih riječi znamo da je brak jedinstveno zajedništvo dviju osoba, jer „tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Mk 10, 8-9). Prekidanje veza koje vežu bračni par stoga nije moguće zbog intrinzične neraskidivosti bračne veze. Razvod i ponovno vjenčanje proturječe izvornom i vječnom poretku stvaranja. Stoga, odgovarajući na pitanje farizeja o dopuštenosti razvoda, Isus objašnjava:

„Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: Tko otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva (porneia) – pa se oženi drugom, čini preljub“ (Mt 19, 8-9).

Ne postoji mogućnost ponovnog braka, čak ni za one koje je ostavio nevjerni bračni drug.

S druge strane, kardinal Vesco čini se ravnodušnim prema ovim svetim riječima, zajedno s njihovim argumentima, pretpostavkama i implikacijama. Ova doktrina o nerazrješivosti, tako čvrsto usidrena u Svetom pismu, opstala je dva tisućljeća i ponovno je potvrđivana u brojnim enciklikama, uključujući Casti Connubii, te na Tridentskom koncilu i Drugom vatikanskom koncilu. Brak je isključiva i trajna zajednica koju ljudska volja ne može raskinuti. Niti se može nekako ‘slučajno’ rastaviti. Preljub se, dakle, ne može svesti na poliamorne veze. Ako je brak doista neraskidiv, svaka spolna aktivnost bračne osobe izvan te neraskidive bračne zajednice je oblik preljuba.

Neosporan stav Crkve podupire i logika bračne ljubavi koja je u temelju braka. Supružnička ljubav predstavlja potpuno, uzajamno darivanje sebe, pri čemu muškarac i žena slobodno daju cijelo svoje sebstvo jedno drugome i duhovno se prožimaju. Dakle, brak je neraskidiv, jer ako se ljubav doista temelji na poštivanju osobe, trajat će zauvijek. Davanje sebe drugoj osobi mora biti potpuno i bezuvjetno, ne može imati vremenske granice. Niti se taj dar može povući, a pritom ne izgubiti karakter potpunog darivanja sebe. Ljubav koja se ležerno može ostaviti po strani nije bračna ljubav, već ‘prolazna’ ljubav postmodernista.

Kako je objasnio sv. papa Ivan Pavao II.: „ako bi osoba nešto uskratila ili si zadržala mogućnost da u budućnosti odluči drugačije, sama po sebi ne bi se davala u potpunosti” (Familiaris Consortio, br. 11). Nerazrješivost nužno proizlazi iz same naravi bračne ljubavi.

Vizija kardinala Vesca, koja briše Isusov nauk o braku i razvodu, dio je ostavštine apostolske pobudnice Amoris Laetitia pape Franje. Ova apostolska pobudnica, koja je prožeta doktrinarnim dvosmislenostima, bila je izvor velike konfuzije. Umjesto da našu ambijentalnu kulturu dovede u sklad s vječnim kršćanskim načelima, katolicizam se prilagođava ideologijama modernog društva – na taj način događa se sekularizacija katoličke vjere.

U Amoris Laetitia pogrješno se shvaća Božje autoritativne zapovijedi kao ‘pravila’ koja izražavaju ‘ideale’ kojima bismo svi trebali težiti. S obzirom na našu sklonost grijehu, mnogima je teško slijediti moralna pravila Crkve, osobito ona koja zabranjuju određene forme spolnog nemorala. Neki katolici, izjavljuje papa Franjo, jednostavno „nisu u poziciji… u potpunosti ispuniti objektivne zahtjeve zakona“ (295). U pobudnici se nadalje objašnjava i težina situacije katolika koji su razvedeni i ponovno vjenčani, koji nužno ne moraju živjeti u stanju smrtnog grijeha, budući da „osoba može znati pravilo, ali… biti u konkretnoj situaciji koja ne dopusti mu ili njoj da postupi drugačije i odluči drugačije” (301).

Tradicionalno shvaćanje Crkve o neraskidivom, monogamnom braku nije moralna nužnost, već, prema pobudnici, jedan od onih uzvišenih ideala. Dok se ovaj ideal ne može poništiti, ukazuje enciklika, potrebno je više fleksibilnosti za one koji ne mogu ispuniti njegove zahtjeve. Nadalje, Crkva mora početi mijenjati doktrinu o braku, čak i ako to čini na načine koji su u biti kontradiktorni. U skladu s tim, razvedeni katolici u drugom braku opisani su kao da su u ‘neregularnoj zajednici’, a ne kao u preljubničkoj vezi. Iz raznih razloga, nisu ispunili bračni ideal. Štoviše, „klerik ne može smatrati da je dovoljno primijeniti moralne zakone na one koji žive u ‘nepravilnim’ situacijama kao da su oni ti na koje ljudi mogu bacati kamenje“ (305). Umjesto bacanja kamenja, poput farizeja u Ivanovu evanđelju, Crkva bi trebala izaći u susret tim osobama i pružiti im priliku postajanja punopravnih članova katoličke zajednice.

Stoga, kaže Amoris Laetitia, nakon razdoblja razlučivanja i duhovne pratnje, razvedeni i ponovno vjenčani katolici mogu primiti sakramentalno odrješenje i Svetu Euharistiju – čak i ako ne žive spolnu čistoću. Ono što je prigodno zanemareno je nužnost poštivanja moralnih pravila kao što je zabrana preljuba jer se u tome ne dopuštaju iznimke. Svaki suprotni pogled nespojiv je s otkrivenom istinom.

Veliko otajstvo braka zaslužuje mnogo više poštovanja prema sv. pismu i tradiciji Crkve nego što nalazimo u komentarima kardinala Vesca ili u sadržaju apostolske pobudnice Amoris Laetitia. Pragmatizam pape Franje i kardinala Vesca odražava opasnu želju suvremene Crkve da olakša breme moralnih normi i ukine kršćanski moral. Bilo bi, međutim, daleko bolje ponizno pristupiti Božjoj objavi o braku i drugim moralnim pitanjima, ne kao opterećujućim pravilima koja se ponekad mogu zaobići, nego kao „univerzalnom izvoru spasonosne istine“ (Dei Verbum, br. 7).

Izvor