Kardinal Robert Sarah održao je 15. siječnja u sklopu Treće međunarodne konferencije katoličkog klera u Rimu govor pod naslovom „Ljepota i poslanje svećenika“.
Ističući važnost ljepote u svećeništvu, utemeljenoj na čestitosti i istini, nagovor je istraživao izazove očuvanja liturgijske ljepote, opasnosti koje donosi subjektivizam te središnju ulogu slavlja svete liturgije.
Kao katolici, držimo da je Isus Krist konačna Božja objava u ljudskoj povijesti i da je Njegovo učenje, koje nam je Crkva vjerno predala, objektivno istinito. To je ono što nam je Svemogući Bog, naš Stvoritelj, objavio o tome što znači biti istinski čovjek i što moramo učiniti da postignemo vječni život s Njim na nebu.
Stoga, za katolika sasvim sigurno postoji ispravno djelovanje, ispravna doktrina i ispravno bogoslužje – baš kao što konačno otkrivenje Boga u Isusu Kristu jasno isključuje određena iskustva, uživanja i želje. Imamo privilegiju živjeti u Istini i nismo ograničeni samo na filozofske spekulacije. Dakle, moramo reći da je, u svjetlu Božanske objave, subjektivizam u vjeri, moralu ili bogoslužje lažan. Nije od Boga. Vodi duše u pakao, a ne u raj.
Samo je Bog ljepota, a Njegov Utjelovljeni Sin, Isus Krist, najljepši je čovjek koji je ikada postojao – čak, posebno – dok je visio na ružnoj kontradikciji Križa. Njegova ljepota nije zbog Njegove građe, već zbog Njegovog integriteta, Njegove svetosti i Njegove požrtvovne predanosti Njegovoj misiji. On je lijep jer je potpuno predan izvršenju volje svoga Oca.
Kao svećenici Isusa Krista, bilo bi dobro da svi ovo pažljivo razmotrimo. Pozvani smo postati Kristovi bliski prijatelji. Doista, nismo samo pozvani postati alter Christus – drugi Krist – nego uistinu postati ipse Christus, to jest, postati sam Krist; ući u Njegovo samodarivanje Ocu. Moguće je biti alter Christus i biti dužnosnik, a primjera doista ružnih dužnosnika danas u Crkvi ima previše.
Ali ako svakim svojim dahom nastojimo postati ipse Christus – čak i ako su ti udisaji udahnuti usred boli i patnje križeva koje moramo nositi – naša trajna suradnja s Njegovom milošću, koja nam je dana na poseban način u Sakrament svetog reda, približit će nas Lijepom Kristu. Učinit će od nas, slabih ljudi, djelo Božje otkupiteljske ljepote na slavu Svemogućega Boga, spasenje naših duša i duša kojima smo pozvani služiti.
Ovo je temeljno. Krist je sama ljepota, a svećenički poziv je lijep kada istinski sudjeluje u Kristovu žrtvenom samoprinošenju u posebnim okolnostima kojima je pozvan služiti. Kao muškarac, znam svoje granice. Znam svoje grijehe. Znam svoje nesposobnosti. Kao svećenik Isusa Krista, pozvan sam postati nešto što sam nikada ne mogu postići. Ali Njegovom milošću to je moguće: prekrasno lice Isusa Krista, konačna Božja objava u ljudskoj povijesti, može zasjati u meni i po meni; ali samo ako surađujem s tom milošću i obnovim svoju odluku da to činim za onoliko sutra koliko mi je dano na ovoj zemlji.
Kao što sam rekao, svi bismo trebali pažljivo razmotriti ovu stvarnost. Ima posljedice na svaki element naše svećeničke službe i siguran sam da će drugi ovotjedni govornici istražiti mnoge od njih. Organizatori konferencije zamolili su me da posebno govorim o ljepoti u svetoj liturgiji u životu i poslanju svećenika, što ću sada vrlo rado učiniti, jer kao što je kardinal Ratzinger jednom rekao: Crkva stoji i pada s liturgijom. Kad opadne štovanje božanskoga Trojstva, kad se vjera više ne pojavljuje u svojoj punini u liturgiji Crkve, kad ga guše čovjekove riječi, njegove misli, njegove nakane, tada će vjera izgubiti mjesto na kojem se izražava i gdje stanuje. Zbog toga je ispravo slavlje svete liturgije središte svake obnove Crkve.
nastavlje se …