Kardinal Robert Sarah kaže da će odbojnost prema latinskom jeziku i gregorijanskom koralu među nekima u Crkvi nestati zajedno s naraštajem koji ju je stvorio.
U novom intervjuu s talijanskim novinarom Nicom Spuntonijem, objavljenom danas u listu Il Giornale, bivši prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata tvrdi da je protivljenje tradicionalnoj liturgiji ograničeno na „samoreferencijalne kulturne krugove“, ukorijenjene više u psihologiji nego u stvarnim sadržajima. Kada generacija ’68. izgubi svoj utjecaj, predviđa kardinal, nestat će i „neutemeljeni, jednostrani stavovi“ koji su umanjili kulturnu važnost latinskog katoličanstva — promjenu koju očekuje i kada je riječ o tradicionalnoj latinskoj misi, ali i o tradiciji općenito.
Kardinal također iznosi oštru ocjenu ograničenja staroga obreda koja je papa Franjo uveo 2021. godine. Za Traditionis Custodes kaže da nije bila ni mudra ni obzirna prema Benediktu XVI., koji je, prema njegovim riječima, tu odluku podnio „krotko poput janjeta“, iako je donesena dok je još bio živ. Pristup obrednim oblicima „koji su stoljećima priznati i u uporabi“, ističe kardinal Sarah, nikada se ne može legitimno ograničiti dekretom. Otvoreno osuđuje i neprijateljstvo prema katolicima privrženima tradiciji, nazivajući ga „kratkovidnim“, „čisto ideološkim“ te naposljetku „štetnim i razornim za Crkvu“.
U nastavku donosimo cjelovit prijevod intervjua:
„Ali upravo stara misa pomaže svećenicima da bolje slave misu“
Nico Spuntoni
Suprotstavljanje pretjeranim liturgijskim zloporabama jedna je od prepoznatljivih tema kardinala Roberta Saraha, koji je svojedobno bio prefekt Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Kardinal se toj temi vraća u svojoj najnovijoj knjizi The Canticle of the Lamb: Sacred Music and Heavenly Liturgy (Pjesma Jaganjca: Sveta glazba i nebeska liturgija), koju je napisao zajedno s Peterom Carterom, a objavila ju je izdavačka kuća Cantagalli.
Vaša Eminencijo, smatrate li da u pojedinim dijelovima Crkve postoji odbojnost prema latinskom jeziku i gregorijanskom koralu?
Čini mi se da je riječ o odbojnosti ograničenoj na nekoliko samoreferencijalnih kulturnih krugova — više je riječ o pitanju psihologije nego sadržaja — i mislim da je to jednostavno generacijsko pitanje: kada generacija ’68. prođe, s njom će proći i ti neutemeljeni, jednostrani stavovi koji umanjuju sam kulturni značaj latinskog katoličanstva.
Benedikt XVI. bio je uvjeren da bi izvanredni oblik — takozvana latinska misa — mogao pozitivno utjecati na slavlja u redovitom obliku kojima nedostaje osjećaj za sveto. Je li bio u pravu?
Jedan od učinaka liberalizacije izvanrednog oblika bio je pozitivan utjecaj — čak bih rekao i svojevrsna korekcija — mogućih zloporaba u slavljenju redovitog oblika. Takve su zloporabe iznimno ozbiljni čini, ali ih se nikada ne smije poistovjetiti sa samim redovitim oblikom.
Mnogi svećenici svjedoče da im je otkrivanje izvanrednog oblika pomoglo da bolje slave misu. Vjerujem da je nakana Benedikta XVI. također odražavala duboko ponizan i demokratski osjećaj: osigurati što širi pristup tom obliku kako bi tijekom desetljeća Božji narod mogao sam izabrati koji oblik bolje izražava njegovu življenju vjeru.
Ali sve je to prekinuto dokumentom Traditionis Custodes, dok je papa emeritus još bio živ.
Kako gledate na tu odluku?
Nije mi se učinila ni mudrom ni obzirnom. Ali Benedikt je, krotak poput janjeta, dopustio da bude ponižen te je u šutnji i molitvi svoju patnju prinio Bogu, kako bi još dublje sudjelovao u Kristovoj vlastitoj patnji za svoju Crkvu i pridonio njezinu očišćenju.
Što mislite o pozivima da se ta ograničenja ukinu?
Pristup obrednim oblicima koji su stoljećima priznati i u uporabi nikada se ne može umjetno ograničiti dekretom. Kad neki obred više ne bi služio vjeri, sam bi od sebe nestao; ali ako vjeru čuva i hrani, nemojmo ga nikada ograničavati — jer bismo time ograničavali i samo očuvanje i širenje vjere.
Što biste rekli mnogim vjernicima koje privlači stara liturgija, a koji možda moraju putovati kilometrima samo kako bi sudjelovali na misi?
Mogu se samo diviti tom dubokom izrazu ljubavi prema Bogu. Ta se pojava širi. Ako se hijerarhija pokaže sposobnom doista čitati znakove sadašnjega vremena — a ne znakove ’68., kao što se ponovno događa sa zakašnjenjem — tada se može otvoriti prostor za bratski i miran dijalog.
Kao Crkva, ne možemo voditi rat protiv onih koji pobožno sudjeluju na misi samo zato što daju prednost jednom obliku pred drugim. To je kratkovidan, čisto ideološki stav — nije ni pastoralni ni kršćanski. Štetan je i razoran za Crkvu.
