Katolička se Crkva oduvijek razlikovala od drugih kršćanskih zajednica po tome što tvrdi da posjeduje i da je obvezana pokladom vjere koji je predan od apostola. Crkva proizlazi iz Krista i Crkva ne izmišlja, ne preinačuje niti glasovanjem određuje svoj Učiteljski autoritet (Magisterij), odnosno njegovo mjerodavno primjenjivanje tog depositum fidei. Ona tu drevnu vjeru prima, čuva i prenosi. Nauk se može razvijati u smislu u kojem je to opisao sv. John Henry Newman: može rasti u jasnoći i primjeni, kao što žir postaje hrast. Ali ne može se ponovno pregovarati o njemu – niti ga se može preokrenuti! – na temelju većinskog raspoloženja ili suvremenog oduševljenja.
Tvrdnja da je Crkva primila Istinu i da je čuva predstavlja sam razlog njezina postojanja i čini je nečim drugim, a ne dobrovoljnom vjerskom udrugom. No sinodalnost, bez obzira na to što njezini branitelji sugeriraju, uvodi mehanizam sposoban poništiti tu tvrdnju: trajni, nedefinirani i participativni proces stvaranja beskrajnih, suvremenih crkvenih konsenzusa koji sve više djeluju kao suparnički izvori autoriteta usporedno s utvrđenim pokladom vjere i – iz perspektive inovatora – čak ispred njega, a time i ispred Učiteljstva koje ga treba čuvati.
Neodređenost koju smo dosad vidjeli u sinodalnom procesu nije bila slučajna. Ona je značajka, a ne pogreška. Nakon više sinodalnih okupljanja Crkva još uvijek nema čvrstu definiciju sinodalnosti – samo opise „stila“, „procesa“ i „instinkta“, a ta nesposobnost da se sinodalnost jasno definira nije nikakav beznačajan propust.
To podsjeća na prvu predsjedničku kampanju Baracka Obame, koja je svoj program definirala jednom riječju: „Promjena“. Tada ta riječ nije značila ništa; „zajednički hod“ danas ne znači ništa. Gdje je naša čvrsta referentna točka?
Toma Akvinski i drugi, uključujući rane crkvene oce i više crkvenih sabora, dali su Crkvi čvrstu referentnu točku i zajednički stručni rječnik dovoljno precizan da omogući rješavanje svih stvarnih sporova. Sinodalnost nema ništa usporedivo s time. Ona počiva na „osobnom razlučivanju“ i „osjećaju vjernika“ – kategorijama koje se u praksi ne mogu opovrgnuti: što god okupljeno tijelo zaključi, naknadno se tumači kroz nevjerojatnu tvrdnju da je svaki novi prijedlog upravo ono što je Duh Sveti cijelo vrijeme govorio! Napokon, govore nam, slušamo!
Ali proces bez čvrstih kriterija za ispravljanje nije razlučivanje; to je izgradnja konsenzusa kojoj je pridodan teološki rječnik, poput naljepnica koje moja unučad lijepi na gotovo sve, uključujući i djedovo lice.
Povijest pokazuje kamo će nas to odvesti. Anglikanska Crkva najbliža je institucionalna usporedba koju imamo i pokazuje upravo kako se taj proces s vremenom odvija: sinodalna tijela koja uključuju kler i laike u donošenje odluka, provincijska autonomija pod labavim središnjim autoritetom te neprekidan slijed promjena, od kojih se svaka uvodi kao skromna, „pastoralna“ prilagodba – ponovno sklapanje braka nakon razvoda, ređenje žena, blagoslovi istospolnih zajednica, odobravanje umjetne kontracepcije, dvosmislenost u pogledu pobačaja – a sve to s vremenom mijenja anglikanske doktrine i razara njihovo jedinstvo.
Cijele anglikanske i episkopalne provincije sada odbijaju priznati stajališta jedne druge o istospolnom „braku“ i ređenju žena. Ustoličenje Sarah Mullally za nadbiskupicu Canterburyja izazvalo je raskol unutar anglikanstva.
Ipak, pravi i trajni problem nije u mehanizmu neke pojedinačne odluke, nego upravo u samom mehanizmu.
A isti je taj mehanizam sadržan u svakoj katoličkoj verziji sinodalnosti. Njemački Sinodalni put zagovara stalno Sinodalno vijeće koje bi laicima dalo zajedničku upravljačku vlast s biskupima nad naukom i crkvenom disciplinom. Rim je izravno intervenirao kako bi to zaustavio, ali nekoliko njemačkih biskupa i dalje otvoreno pruža otpor upozorenjima Vatikana. Tko zna kakav će biti ishod? No „nacionalna“ Crkva koja pokušava upravo anglikanski obrazac institucionalizirati unutar katoličkih struktura dosad je bila ograničena samo izravnim rimskim nadjačavanjem. To je krhka kočnica, a ne strukturno jamstvo. A „sinodalnost“ i dalje je na usnama Lava XIV.
U međuvremenu je tradicionalni filtar koji je nekoć štitio Učiteljstvo od sinodalnog zamaha također oslabljen iznutra: prema reformi sinodalnog postupka iz 2018., papa sada može završni dokument sinode izravno prihvatiti kao dio svojega „redovitog Učiteljstva“, preskačući posinodsku apostolsku pobudnicu koja je povijesno omogućavala papama da sinodalne prijedloge preoblikuju ili odbiju. Taj je filtar funkcionirao kako je zamišljeno kada je papa Franjo odbio prijedlog Amazonske sinode o oženjenim svećenicima. Ali nije tako funkcionirao u slučaju sinodalne skupštine 2024., čiji je završni dokument odmah postao učiteljski dokument, bez posredovanja takve pobudnice. Upravo ona zaštitna mjera na koju se branitelji sinodalnosti pozivaju kao dokaz da sustav ne može izmaći samome sebi sada je neobvezna i ovisi o papinoj odluci – što znači da uopće nije strukturna zaštita, nego samo osobna, učinkovita točno onoliko dugo koliko je čovjek koji obnaša tu službu odluči koristiti – ili ne koristiti.
Prisjetimo se i kako je papa Franjo odgovorio na zabrinutost zbog formulacija u Amoris Laetitia (2016.), koje su dopuštale da razvedeni i civilno ponovno vjenčani parovi, uz „razlučivanje“, primaju euharistiju. Argentinskim biskupima, koji su tražili pojašnjenje, rekao je: „Nema drugih tumačenja.“ Time je ukinuo primjenu kanonskog prava i dao nam uvid u ono što će postati sinodalni proces.
Tu je i pasivno-agresivna Fiducia supplicans, inovativni pastoralni mehanizam za blagoslivljanje istospolnih parova, uveden premda se tvrdilo da se prastara definicija braka nije promijenila. I upravo tu imamo precizan slijed koji je prethodio doktrinarnim promjenama u svakom protestantskom tijelu: praksa se najprije mijenja, pod pastoralnim pokrićem, a nauk se proglašava nepromijenjenim… sve dok ta fikcija više ne postane održiva.
Zato je prijetnja sinodalnosti egzistencijalna. U pitanju nije samo ovaj ili onaj nauk, nego ono što Katoličku Crkvu čini Katoličkom Crkvom – autoritativni, neupitni poklad vjere koji čuva Učiteljstvo, čiji propisi obvezuju sve vjernike.
Crkva koja sama sobom upravlja putem sinodalnog konsenzusa drukčija je vrsta institucije od one koja već dvije tisuće godina postoji kako bi prenosila ono što je primila. Možda će zadržati svoje ime, svoje zgrade, pa čak i svoju ustrojstvenu hijerarhiju. Ali ono što će morati izgubiti jest tvrdnja koja je Katoličku Crkvu činila vrijednom toga da joj se pripada kao katolik. A taj gubitak, jednom kada mehanizam dovrši svoj tijek, vjerojatno se više neće moći poništiti još jednim glasovanjem.
