Malo je toga što je modernoj predodžbi stranije od ideje kršćanskoga kralja. Navikli smo odvajati sveto od političkoga, vjeru od javnoga života, a Crkvu od uređenja društva. No tijekom velikoga dijela kršćanske povijesti takve bi podjele izgledale gotovo nezamislivo.
Današnji blagdan svetoga Ljudevita IX., kralja Francuske (25. kolovoza), pruža nam priliku da ponovno otkrijemo dragocjeni biser srednjovjekovne mudrosti: mogućnost da politička vlast bude istinski usmjerena prema Kristu. Sveti Ljudevit IX., koji je vladao Francuskom od 1226. do 1270., mnogi smatraju najvećim srednjovjekovnim kraljem i jedinim pravim svetim kraljem Francuske. Njegova vladavina ostaje trajnim uzorom kršćanskoga kraljevanja, toliko da se od svih kasnijih naraštaja francuskih monarha očekivalo da ga nasljeduju.
U njegovoj se vladavini vidi istančano i sveto shvaćanje da njegovo kraljevsko dostojanstvo pripada Kristu.
U njegovu kraljevstvu nije postojala neka sekularna država skrivena ispod religijskih ukrasa, koja samo čeka da se od njih odvoji. Samo je kraljevstvo bilo uređeno oko sakramenata te oko kršćanskoga pogleda na čovjeka, pravdu, vlast, obitelj, bogoštovlje i opće dobro. Kategorije „religioznoga“ i „sekularnoga“, koje su nama tako poznate, nisu bile ono što je strukturiralo srednjovjekovno društvo.
Nasuprot tomu, sveti kralj Ljudevit IX. vladao je dajući prednost spasenju duša svojih podanika. Vladao je za dobro Francuske, pribavivši Trnovu krunu, veliki komad Pravoga križa i Svetu koplju te podigavši veličanstvenu Sainte-Chapelle u Parizu kako bi u njoj čuvao te relikvije. Trnova kruna postala je sama sveta riznica francuske monarhije, smještena u središte kraljevskoga dvora: tako je njegova vlastita kruna stajala pod Kristovom krunom.
Što znači Kristovo društveno kraljevanje?
Kao katolici, Krista razumijemo kao Svećenika, Proroka i Kralja. Njegovo se kraljevanje proteže nad pojedincima, obiteljima, narodima i narodnostima. Papa Pio XI. to je snažno naglasio u enciklici Quas Primas iz 1925. godine, kojom je ustanovio blagdan Krista Kralja. Krist posjeduje kraljevsku vlast ne samo po svojem božanstvu nego i kao čovjek, primivši od Oca „vlast i slavu i kraljevstvo“.
Papa Pio XI. izrijekom je povezao spasenje pojedinaca s uređenjem društva, tvrdeći da se Kristovo kraljevanje ne može ograničiti na privatnu sferu. Na kraju enciklike Quas Primas izrazio je nadu da će godišnja proslava Krista Kralja podsjećati vladare i knezove da i oni duguju Kristu javnu čast i poslušnost te da država pri donošenju zakona, provođenju pravde i odgoju mladih treba uzimati u obzir Božje zapovijedi i kršćanska načela.
To nije poziv državi da prisiljava svoje građane na obraćenje niti da zakonom nameće katolicizam. Riječ je o priznavanju nečega što svi znamo: političke zajednice ne mogu postojati bez moralnih temelja. Svako društvo počiva na pretpostavkama o tome što je čovjek, što čini pravdu, koja prava i dužnosti pripadaju obiteljima te što predstavlja opće dobro.
Katoličko kršćanstvo nikada nije smatralo da Kristova vlast završava na vratima crkve. Ipak, mnogima je danas prihvatljivo vjeru potisnuti u privatnu sferu.
U životu svetoga kralja Ljudevita IX. možemo vidjeti koliko je ozbiljno shvaćao svoju temeljnu odgovornost provođenja pravde. A budući da se pravda ne može odvojiti od ljubavi, kršćanski je vladar bio pozvan ne samo upravljati birokracijom nego i izgrađivati društvo uređeno prema dobru.
Ni njegova svetost nije bila odvojiva od njegova kraljevskoga poslanja.
Ljudevit je velikodušno davao siromašnima i osobno im služio. Prerušavao bi se u prosjaka, napuštao palaču kako bi služio siromašnima i susretao se sa svojim podanicima. Bio je odan suprug i otac desetero djece te je ozbiljno shvaćao svoju odgovornost da svoju djecu odgaja u vjeri.
U pismu svome sinu Filipu III. napisao je: „Prvo što ti savjetujem jest da cijelo svoje srce usmjeriš prema Bogu i da ga ljubiš svom svojom snagom.“ Bez toga „nitko ne može biti spašen niti imati ikakvu vrijednost“. I sam blagoslovljen time što ga je odgojila pobožna kršćanska žena, sveti Ljudevit poučio je svoga sina da izbjegava smrtni grijeh, često pristupa ispovijedi, ljubi Crkvu, njeguje krepost, traži pravdu, izbjegava nepotrebne ratove s drugim kršćanima i ne opterećuje svoje podanike nepravednim nametima.
Za njega osobna svetost i pravednost kraljevstva nisu bile odvojive. Stoga nije vidio drugu mogućnost osim težnje za ljubavlju i krepošću. Sveti Ljudevit i drugi europski sveti monarsi pokazuju nam kako se razlučivanje može konkretno primijeniti na vodstvo: kršćanin može velikodušno upravljati, graditi, donositi zakone, provoditi pravdu, odgajati obitelj, služiti siromašnima i težiti svetosti kao jednom jedinstvenom pozivu. Sveti Ljudevit naposljetku je umro tijekom Osmoga križarskog rata, dajući svoje posljednje godine služenju kršćanskoj vjeri koju je cijeloga života branio.
Danas u javnom životu postoje dobri kršćani koji osjećaju da je nešto izgubljeno, osobito u načinu na koji se politika postupno udaljila od priznavanja duhovne vrhovnosti Crkve te došla do toga da se vlasti okreću od Boga u potpunosti.
Vizija dovoljno široka da objedini te brige i ponudi rješenje jest društveno Kristovo kraljevanje. To je nadpolitička vizija jer nadilazi politiku, ali je istodobno izravno povezana s njome. Ona ne ovisi o uspjehu neke određene stranke, izbora, pokreta ili režima. Počinje od same naravi Krista i može se živjeti jer Kristovo kraljevanje može oblikovati konkretne institucije i ljude koji u njima žive i djeluju.
A možda je upravo to najveća pouka svetoga kralja Ljudevita IX. za naše vlastito podijeljeno doba: Krist ne prestaje biti Kralj čak ni onda kada ga naši izabrani vođe ne priznaju. Kršćani su narod čuda. Ako tražimo viziju koja bi mogla obnoviti dušu Europe, mogli bismo početi od uvjerenja da je Krist Kralj u svim područjima našega života.
