Francuski egzistencijalist Gabriel Marcel nazvao je nadu „tvari od koje je sazdana duša“. Dante je njezinu odsutnost označio kao obilježje ulaza u Pakao: Lasciate ogni speranza, voi ch’entrate („Ostavite svaku nadu, vi koji ovamo ulazite.“)
Civilizacije se rijetko procjenjuju prema nadi. Skloniji smo vrednovati ih prema vojnoj moći, političkoj stabilnosti ili gospodarskim rezultatima – što su, na svoj način, sasvim opravdana mjerila. Ipak, u vremenu kada mnogi tvrde da Europa i Sjedinjene Američke Države zaboravljaju svoje civilizacijske korijene te da im je potrebna obnova vjere, ljubavi i vladavine prava, ostaje jedno dublje i trajno pitanje: u kakvu budućnost naši narodi vjeruju da je moguća?
Kao Amerikanac koji često putuje Europom, primijetio sam da mnogi Amerikanci dolaze ovamo tražeći nadahnuće u njezinoj kršćanskoj prošlosti. No kada je riječ o sadašnjosti, također sam primijetio kako mnogi od njih smatraju da Europa danas stoji lošije u pogledu gospodarstva, prakticiranja vjere, poštovanja života, nataliteta i optimizma glede budućnosti.
Pa ipak, koliko god to bilo točno, pronašao sam sve više razloga za nadu – ne zbog europskih institucija, gospodarstava ili politike, nego zato što sam upoznao europske kršćane.
Više nego većini Amerikanaca, moj je život od djetinjstva bio duboko isprepleten s Europom. Formativne godine proveo sam u Sloveniji i Njemačkoj te sam se zaljubio u operu, književnost i bogatu povijest Staroga kontinenta. Kada sam se preselio u Edinburgh kako bih započeo magistarski studij, počeo sam pohađati misu u crkvi sv. Alberta, koja je bila sjedište Katoličke studentske zajednice Sveučilišta.
Pod mudrim i intelektualnim vodstvom dominikanskih svećenika upoznao sam katolike iz cijele Europe čije su svjedočanstvo ljubavi prema bližnjemu i zahvalnost za njihovu slavnu baštinu nadahnuli i mene da vjeru stavim u središte svojega života. Ipak, koliko god bile lijepe latinska liturgija i tjedne svečane mise uz glazbu u katedrali sv. Marije, one su bile sporedne u odnosu na preobražavajući utjecaj svjedočanstva mojih katoličkih prijatelja.
U to sam vrijeme shvatio koliko je mala postala zajednica praktičnih katolika, čak i na jednom od vodećih europskih sveučilišta. Od 49.000 studenata Sveučilišta u Edinburghu, sveučilišnu kapelaniju redovito posjećuje vjerojatno oko stotinu studenata tjedno – otprilike 0,2 posto. Gledano isključivo brojčano, to nije nimalo ohrabrujući omjer.
Pa ipak, vjera nikada nije bila samo pitanje brojeva. Budućnost katoličke Škotske ili kršćanske Europe, ako je uopće bude, mnogo će manje ovisiti o broju formalno upisanih članova ili čak o očuvanju njezinih institucija i struktura. Vjerujem da će prije svega ovisiti o vjernosti njezinih kršćana.
Upravo sam u Edinburghu prvi put susreo živu vjeru europskih prijatelja koji vole svoju kršćansku baštinu i svakoga dana svjesno odlučuju svjedočiti za nju i braniti je. Njihovo je svjedočanstvo nadahnuće koje nadilazi riječi – oni vjeruju u čudesa i, usprkos slomljenosti svijeta, vjeruju u pobjedu srca nad svime ostalim. U poeziji Charlesa Péguyja Bog kaže: „Od svih kreposti najviše volim Nadu“, jer „moja djeca vide što se događa, a ipak vjeruju da će biti bolje.“
S ove strane Atlantika većina razgovora o Europi danas prožeta je fatalizmom. Mnogi su uvjereni da su raširena sekularizacija, demografski pad, utjecaj islama i masovne migracije već unaprijed odgovorili na pitanje ima li Europa budućnost, a kamoli snažnu budućnost. Ja sam mnogo manje sumnjičav od mnogih svojih kolega u Washingtonu. Ne može se zanijekati tama našega vremena – ali unatoč tome ostajem pun nade.
Nada je jedna od najčešće pogrešno shvaćenih teoloških kreposti. Često je poistovjećujemo s optimizmom, koji ovisi o povoljnim okolnostima. Nada ne ovisi o njima. Sveti Ivan Pavao II. neprestano se obraćao mladima nazivajući ih „budućnošću i nadom Crkve i svijeta“. Njegove riječi opisuju ljude koje sam imao privilegij upoznati.
Moji europski kršćanski prijatelji možda ne pobjeđuju u „kulturnom ratu“, ali odlučno odbijaju dopustiti da ih oblikuje prevladavajuća kultura. Imaju mnogo razloga za očaj, ali ne očajavaju. Središte njihova života nije ogorčenost, premda bi na nju imali pravo, s obzirom na to koliko su ih njihove institucije iznevjerile. Umjesto toga, pokreće ih uvjerenje da je evanđelje istinito.
Osim što nastoje živjeti istinu, mnogi neumorno rade na obrani svoje vjere, i privatno i javno, pokrećući različite inicijative kako bi zaštitili ono za što znaju da je istina. To su velikodušne duše koje sklapaju prijateljstva i naviještaju evanđelje bez agresivnosti.
U Edinburghu sam imao prijatelje mlađe od sebe (tada sam imao dvadeset i tri godine) koji su već bili kumovi nekoliko mladih katolika pri njihovu ulasku u Crkvu. Jedan moj prijatelj u Slovačkoj upoznao je kolegu dizača utega u svojoj teretani, a godinu dana poslije stajao je uz njega kao kum na njegovu primanju u Katoličku Crkvu. Vidio sam svoje europske prijatelje kako redovito mole, rano stupaju u brak, svetkuju Gospodnji dan i grade izvanredne zajednice. Nemoguće je provesti više vremena među njima, a da se čovjek ne prisjeti prvih kršćana iz vremena rane Crkve.
Rimsko Carstvo zahtijevalo je da se Cezar priznaje kao Kyrios – Gospodin. Kršćani trećega stoljeća tiho su to odbili, i premda su mnogi od njih zbog toga poginuli, upravo je njihovo mučeništvo razlog zbog kojega danas imamo Crkvu. Václav Havel, pišući gotovo dva tisućljeća poslije u eseju Moć nemoćnih, ustvrdio je da svi posjedujemo izvanrednu snagu kada odlučimo živjeti kao da je kršćanstvo istinito.
To je duh Poslanice Rimljanima 5,5: „A nada ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.“ Tu sam nadu vidio kako se izlijeva u živote običnih kršćana diljem Europe.
Oni ne čekaju da povijesne okolnosti postanu povoljne kako bi vjerno živjeli svoju vjeru. Civilizacije se, u konačnici, obnavljaju na isti način na koji su i nastale: jedna duša, jedna obitelj, jedna crkvena zajednica, jedan svetac u isto vrijeme. Zato i dalje gajim nadu za kršćansku Europu.
