Svi smo bili upozoreni na „liturgijski turizam“. Oprezni tradicionalni svećenici upozoravaju nas da ne lutamo od crkve do crkve ili od jednog obreda do drugoga. Ne bismo, kažu nam, smjeli tražiti uzbuđenja, egzotičnost ili novost (čak ni onda kada je ta „novost“ zapravo drevna baština), jer takva znatiželja i sklonost lutanju uznemiruju dušu te nemirnog putnika mogu odvesti ravno izvan stada.
U tom upozorenju ima istine, ali ima nešto za reći i u prilog uzbuđenju. Liturgijski turizam može nas podsjetiti na golemo liturgijsko nasljeđe iz kojega je proizašla naša nedjeljna tiha misa te nam pomoći da izbjegnemo samozadovoljstvo. Doduše, vrlo malo nas ima mogućnost obnoviti drevnu liturgiju. Jednako tako, mnogi od nas žive daleko od „turističkih odredišta“, poput samostana u kojem se tradicionalno služi Tenebrae ili oratorija u kojem se njeguje starorimsko pjevanje. Čini se stoga da nam je potrebna svojevrsna liturgijska putopisna književnost koja bi z
adovoljila tu potrebu – neka vrsta „Rick Stevesove Europe“, ali za liturgije. Zapravo, postoji barem jedna takva knjiga: Liturgijska putovanja Francuskom (Liturgical Travels through France) Jeana-Baptistea Le Bruna Des Marettesa. Nedavno su je preveli i opremili bilješkama Gerhard Eger i Zachary Thomas, a objavila ju je izdavačka kuća Os Justi Press. Ova knjiga vodi čitatelja kroz crkve Francuske 18. stoljeća i pruža mu uvid u dotad neispričana liturgijska čudesa.
Prvo što će čitatelje zapanjiti jest golemi broj klerika koji su nekoć služili u velikim katedralnim zborovima. U crkvi svetog Martina u Toursu, primjerice, Des Marettes navodi da je ondje boravilo više od tristo svećenika, ne računajući „velik broj dječaka“ odgajanih u duhu kleričkoga života. S tako brojnim svećenstvom lako je zamisliti kako je crkva u Toursu neprestano odzvanjala bezbrojnim misama i slavljenjem Božje hvale. Štoviše, među tadašnjim crkvama Tours je bio dom i Laus Perennis („neprestane hvale“), pri kojoj se Božanski časoslov pjevao neprekidno, danju i noću. Skupine klerika izmjenjivale su se u koru poput stražara koji preuzimaju redovite smjene.
Dok čita opise crkava koje je Des Marettes posjećivao, čovjek shvaća da one nisu bile veliki muzeji u kojima bi se jednom dnevno, pola sata, slavila misa u nekoj pokrajnjoj kapeli, a ostatak vremena njima besciljno lutali turisti. Naprotiv, bile su pravi košnici gorljive liturgijske aktivnosti. Svaki je kamen imao svoju ulogu u službi liturgijskoga života i svaki je kamen pulsirao tim životom. Arhitektonski oblik i liturgijski oblik bili su tako savršeno isprepleteni da je ulazak u crkvu značio ujedno i ulazak u liturgiju. Kada danas posjećujemo velike katedrale prošlih stoljeća, upravo to moramo imati na umu: te građevine sada miruju, čekajući liturgiju za koju su bile izgrađene.
Velik dio knjige Liturgijska putovanja Francuskom posvećen je različitim običajima slavljenja Božanskoga časoslova u francuskim katedralnim zborovima i samostanima. Ti opisi uvelike pomažu razumjeti kako su liturgijski časovi okruživali misu poput dijamanata koji okružuju dragulj u kruni. Des Marettes, primjerice, pripovijeda da se na božićnoj Jutarnjoj u jednoj crkvi u Vienneu devet čitanja pjevalo prema dojmljivom redoslijedu: najprije kanonici, zatim arhiđakon, potom dekan, a na kraju nadbiskup, okružen dvojicom svećenika u plaštevima koji su nosili svijeće. U drugoj crkvi bilježi običaj da tijekom uskrsnog tjedna svaka svečana Večernja započinje deveterostrukim zazivom Kyrie. Često donosi i vrlo precizne podatke o tome u koje su se vrijeme pojedini časovi časoslova slavili od crkve do crkve, hvaleći zajednice koje su redovitu molitvu učinile istinskim duhovnim uporištem usred prolaznosti vremena.
Stranice knjige Liturgijska putovanja Francuskom prepune su očaravajućih pojedinosti i neočekivanih iznenađenja. Svečane procesije u Toursu predvodio je „Siromah svetoga Martina“, odjeven u haljinu sastavljenu od crvenih i bijelih polja. U Angersu je obredno prinošenje dvaju nojevih jaja omotanih svilom bilo sastavni dio liturgije Velike subote. Tu su i druga zadivljujuća svjedočanstva koja su prevoditelji pomno istražili, među njima i priča o crkvi koja je tvrdila da posjeduje vrčeve iz svadbe u Kani Galilejskoj te ih je s posebnim štovanjem nosila u procesiji, pri čemu su njihovi nositelji nosili vijence od cvijeća kao podsjetnik na svadbenu odjeću. Premda se sve to suvremenom, postmodernom čitatelju može učiniti maštovitim ili čak neobičnim, valja imati na umu da je Des Marettes, zbog svojih jansenističkih sklonosti, vjerojatno zabilježio tek mali dio iznimno bogatog i živopisnog liturgijskog izraza svojega vremena.
Jednako je tako iznimno zanimljivo u ovoj knjizi čitati o podrijetlu (ili prijelaznim razvojnim fazama) običaja koji nas i danas duboko ispunjavaju u tradicionalnim liturgijama. Tako se, primjerice, običaj prije reforme iz 1955. godine da se na Veliki petak križu pristupa u čarapama čini tek blagim odjekom prakse u Vienneu, gdje je svećenstvo u crkvu ulazilo potpuno bosonogo i iz nje izlazilo u istom poniznom, neobuvenom stanju. Takve poveznice između prošlosti i sadašnjosti potiču čitatelja na razmišljanje da su bogatstva naših današnjih tradicionalnih liturgija tek zrnca izdvojena iz neizmjerno bogate riznice prošlosti.
Možda su među najupečatljivijim (i najzabavnijim) dijelovima knjige Liturgijska putovanja Francuskom opisi različitih kazni za pogreške i izostanke. U crkvi svetoga Justa u Lyonu kanonik koji bi pogrešno započeo antifonu bio bi udaljen iz kora do kraja časoslova. U drugoj je crkvi izostanak samo jednoga člana zbora imao za posljedicu da se cijelo svećenstvo povuče iza oltara kako bi časoslov izmolilo ili otpjevalo u žalobnom recto tono, umjesto u uobičajenim svečanim napjevima. Za samoga izostalog kanonika kazna je bila razmjerno stroga: bio bi lišen svoje redovite naknade tijekom petnaest dana te mu je bilo zabranjeno ulaziti u crkvu u koralnoj odjeći.
Svaka od tih gorljivih francuskih crkava ponosila se svojim vlastitim običajima i često ih je ljubomorno čuvala. Kada su određene vlasti osporile spomenutu skupnu kaznu zbog izostanaka, kanonici su se usprotivili, iznijeli spor pred kralja, ishodili istragu dvojice kardinala i na kraju dobili parnicu. Na drugom mjestu Liturgijska putovanja donose zabavnu priču o sporu oko granica između dviju zajednica. Skupina kanonika, ustrajući na svome pravu da procesiju na blagdan Tijelova provede kroz samostanski klaustar, posegnula je za bravarskim i stolarskim alatom kako bi nasilno otvorila samostanska vrata. Nakon toga uslijedili su izopćenje, abdikacija, kraljeva intervencija i veliko uzbuđenje među vjernicima. Des Marettes jasno pokazuje da je liturgija, sa svim bogatstvom svojih mjesnih običaja, bila samo središte života, nego i nešto za što se vrijedilo odlučno boriti.
Liturgijska putovanja Francuskom predstavljaju onu vrstu liturgijskog turizma koja, daleko od toga da šteti unutarnjem životu, upravo ga osnažuje. Užici koje čitatelj pronalazi u ovim opisima nisu prolazna uzbuđenja, nego duboka utjeha koja proizlazi iz susreta sa svijetom izgrađenim oko liturgije – svijetom koji smo danas pozvani ponovno izgraditi. Kao i svako dobro putovanje, i ovo na koje knjiga vodi svoje čitatelje proširuje horizonte i budi osjećaj divljenja. Ako blistava raskoš liturgija velikih francuskih katedralnih zborova u čitatelju pobudi stanovitu tugu i čežnju za davno izgubljenim stvarima, ona istodobno pali i iskru nade. Uostalom, prvi korak prema ponovnom zadobivanju baštine naše vjere jest spoznati koliko je ta baština doista veličanstvena. Zahvaljujući ovom izvrsnom novom prijevodu knjige Liturgijska putovanja Francuskom, sada imamo još jedno dragocjeno pomagalo na putu liturgijske obnove.
