Na svojim najvišim razinama, današnji politički život predstavlja pokušaj dosezanja neba isključivo ljudskim sredstvima — drugim riječima, pokušaj izgradnje Babilona. Taj je pokušaj djelomično motiviran institucionalnim interesima, ali u svojoj biti ima veze s temeljnim shvaćanjima čovjeka i svijeta.
Suvremeni naglasak na tehnologiji i njezin uspjeh u stvaranju bogatstva i moći doveli su do nastanka opsežnog i sve usklađenijeg društva koje naglašava formalnu stručnost, birokratske postupke i fino razrađena globalna tržišta. Danas se gotovo sve može administrirati, kupovati i prodavati te proučavati pomoću društvenih znanosti.
Neometano funkcioniranje takvog društva zahtijeva sustav kojim se određuje koje su misaone i djelatne smjernice legitimne i racionalne. Nije nužno da taj sustav bude jasno izrečen, primjeren stvarnosti ili čak potpuno koherentan. Ali mora biti prilagođen načinu na koji sustav funkcionira i mora djelovati jednostavno racionalno, kako bi se isključile alternative. Također mora biti lako prenosiv, primjenjiv od strane odgovarajuće obrazovanih ljudi gotovo iz bilo kojeg društvenog i kulturnog okruženja te općenito koherentan u pogledu pitanja koja smatra legitimnima.
Današnja javna misao — ona vrsta mišljenja koju susrećete u raspravama o javnim politikama i u New York Timesu — odgovara tim zahtjevima. Temelji se na tehnološkom shvaćanju razuma: najprije odredite svoj cilj, a zatim utvrdite najučinkovitiji način da ga ostvarite. Takav način razmišljanja odgovara vladavini tržišta i stručnih birokracija, pruža naizgled racionalne odgovore na sva pitanja, a alternative prikazuje kao lude i represivne. Za njegovo prihvaćanje i prakticiranje nije potrebno nikakvo posebno kulturno zaleđe, zahvaljujući apstraktnoj i kvantitativnoj naravi njegovih ciljeva i metoda.
Ovakav način razmišljanja razlikuje se od načina na koji većina ljudi razmišlja. Ipak, upravo on dominira javnim životom. Neke javne osobe tvrde da odbacuju određene njegove aspekte, ali obično je riječ o predstavi — otuda, primjerice, prigovori običnih republikanskih birača takozvanim „RINO-ima“ (Republicans In Name Only — republikanci samo po imenu).
Kako bi moglo biti drukčije? Ljudi koji traže položaj i utjecaj žele biti razumljivi onima koji upravljaju stvarima, ali to ne mogu postići ako svoje misli ne izražavaju pojmovima koji odgovaraju načinu na koji njihova ciljana publika razmišlja o tim stvarima. Stoga neizbježno prilagođavaju svoj pogled na svijet pogledu svojih društvenih nadređenih.
Sve se to širi još dalje. Današnji ljudi uglavnom su korisnici države, zaposlenici velikih organizacija i potrošači masovno proizvedene popularne kulture. Stoga su o društvu u cjelini ovisni u mjeri koja u prošlosti nije bila poznata.
Naši vladari to koriste. Ako „vrijedni prezira“ (deplorables) imaju pogrešno mišljenje — ono koje je ozbiljno u suprotnosti s javnim mišljenjem — ulažu neumorne napore kako bi ga promijenili. A za to imaju mogućnosti. Dominantne institucije postaju veće, formalnije i bolje usklađene te sve više sudjeluju u organiziranju svakodnevnog života — rada, zabave i odgoja djece. Putem masovnog školstva i masovnih medija izravno sudjeluju u oblikovanju načina na koji obični ljudi razmišljaju o svijetu. Ti su napori imali velik uspjeh. Uzmimo, primjerice, kako su promijenili stavove prema homoseksualnosti.
Ali ovaj sustav mišljenja radikalno je protukatolički, pa čak i protuljudski. Govori nam da je religija privatna i individualna stvar, da je ljudska narav beskrajno promjenjiva, da je ljudsko dobro stvar osobnog izbora i da tradicija postoji zato da bi se preispitivala. Ništa od toga ne može nam reći što je dobro i istinito: za to se okrećemo teoriji ljudskih prava i znanosti, uključujući društvene znanosti poput ekonomije. Sve izvan toga prepušteno je pojedincu.
Kao takav, ovaj sustav učinkovitost, zadovoljenje preferencija i jednakost tretira kao mjerila onoga što je ispravno i dobro. Učinkovitost i zadovoljenje preferencija definiraju sustav, dok je jednakost mjerilo zato što su sve preferencije jednako preferencije i stoga ih, koliko god je moguće, treba staviti na istu razinu.
Osjeća se pozvanim nametnuti ta mjerila svakom području života. Na to gleda kao na zahtjev socijalne pravde, koja se sastoji u univerzalnom i jednakom racionalnom postupanju, te oslobođenja, koje shvaća kao uklanjanje svih društvenih ograničenja koja nisu nužna za maksimiziranje jednakog zadovoljenja preferencija. U tu svrhu osjeća se pozvanim preoblikovati društveni poredak, pa čak i samu ljudsku narav: ako jednakost zahtijeva nestanak razlika između spolova, te razlike moraju nestati.
To je, po mom mišljenju, bit suvremene vizije Babilona kao univerzalne, samodostatne strukture koja obećava ispuniti sve ljudske težnje koje smatra legitimnima. Ono što tu viziju čini osobito opasnom jest činjenica da je usklađena sa suvremenim sekularnim shvaćanjem socijalne pravde i oslobođenja — shvaćanjem koje je teško istisnuti jer je tako tijesno povezano sa suvremenim načinima razmišljanja o stvarima. Ono je prodrlo čak i u Crkvu.
To me dovodi do moje temeljne zabrinutosti u vezi s nedavnom enciklikom Svetoga Oca. Papa Leo prepoznaje pokušaj izgradnje Babilona kao sveobuhvatnu današnju opasnost, a ideal učinkovitosti kao nešto temeljno za taj pokušaj. Ali potom ideal jednakosti čini vlastitim, naizgled ga poistovjećujući s prepoznavanjem zala krajnje oskudice. Također, čini se da učinkovito prihvaća zadovoljenje preferencija kao mjerilo dobra, kroz naglašavanje suradnje sa sekularnim institucijama koje to čine te kroz trajno naglašavanje dosezanja ljudi, dijaloga i nepristranog praćenja bez osuđivanja.
To kombinira s općom potporom homogenizirajućim i sekularizirajućim inicijativama poput Ujedinjenih naroda i globalnog sustava ljudskih prava — idealiziranom verzijom sustava javnog mišljenja koji danas prevladava. A svoje odbacivanje učinkovitosti kao konačnog mjerila slabi osjećajem praktične hitnosti te svojim odnosom prema suvremenim oblicima stručnosti i regulacije. Oboje je u svojoj srži tehnokratsko, ali čini se da prvo prihvaća zdravo za gotovo, kao stvar nezainteresiranog traganja za istinom, dok ne vidi granicu onoga što drugo može postići.
Rezultat je, čini mi se, praktična potpora stvarnom pokušaju koji se danas provodi — izgradnji Babilona. Još jednom, čini se da otvaranje svijetu, koje je trebalo promicati utjecaj Evanđelja na sekularna pitanja, u praksi čini upravo suprotno.
To mogu iznijeti samo kao mišljenje jednog laika. Ali ako je socijalni nauk „proces zajedničkog razlučivanja“, kako kaže Sveti Otac, čini se da bih i ja, poput drugih, trebao iznijeti kako stvari izgledaju meni.
To nije pogled iz siromašne ruralne biskupije u Peruu, koja je nedvojbeno izvrsno mjesto za promatranje ozbiljnih teškoća s kojima se bore milijuni ljudi. Nije ni pogled iz svijeta katoličke teološke rasprave. Umjesto toga, riječ je o pogledu jednog laika iz New Yorka, sjedišta UN-a i svjetske prijestolnice poslovanja i kulture, te iz područja Park Slope u Brooklynu, središta imućnog, trendovskog i visokoobrazovanog liberalizma.
Ta perspektiva ima mnoga ograničenja. Ipak, ona pruža uvid u svjetonazor ljudi i institucija koji danas dominiraju svijetom, u način na koji funkcioniraju i u vrstu svijeta koju promiču. A to je važno jer će duboko utjecati na posljedice nastojanja Crkve da vodi dijalog sa sekularnim svijetom, podupire njegove težnje i pronalazi zajednički temelj s njegovim povlaštenim inicijativama.
S obzirom na nepopustljivu narav svijeta i ljudskih bića te na zle posljedice mnogih sekularnih pokušaja radikalne društvene preobrazbe, ne mogu a da ne vjerujem da bismo trebali imati skromnije mišljenje o neposrednoj praktičnoj primjenjivosti socijalnog nauka Crkve. On je mnogo više kvasac nego način za stvaranje konkretnih planova. A s obzirom na dvojbene ciljeve današnjih sekularnih sila, trebali bismo biti osobito skeptični prema pokušajima izgradnje civilizacije ljubavi u partnerstvu s njima i njihovim težnjama.
Ili, iz duhovnije perspektive: trebamo li doista u središte vjere staviti duhovnost „‘mudrog graditelja’ … predanog izgradnji svijeta za opće dobro“? Je li to isto što i ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom? Je li to uopće — sa svojim naglaskom na planskoj obnovi društvenog poretka, a time i na ostvarivanju sveobuhvatne kontrole nad našim bližnjima — ljubav prema bližnjemu kao prema samome sebi? Meni to zvuči odveć blisko svjetonazoru društvenog inženjera.
