Posljednjih dana pojavila se vijest o odobrenju regionalnog zakona u Venetu kojim se uređuje potpomognuto samoubojstvo. Veneto je četvrta talijanska regija koja je donijela takav zakon, ali prva kojom upravlja administracija desnog centra. Ta činjenica stoga ima političko i kulturno značenje koje nadilazi regionalne granice: pokazuje kako je načelo apsolutnog samoodređenja sada prodrlo i u političke koalicije koje bi, barem nominalno, trebale biti predane obrani života, obitelji i naravnog poretka.
Potpomognuto samoubojstvo sastoji se u namjernom traženju smrti od strane osobe koja, uvjerena da više nema razloga živjeti, traži od javnih institucija pomoć kako bi okončala vlastiti život. Pitanje se stoga ne tiče isključivo privatne odluke. U trenutku kada se u to uključi zakon, na samoubojstvo se prestaje gledati kao na tragediju koju treba spriječiti i ono postaje priznata i institucionalno uređena mogućnost. Mediji taj izbor predstavljaju kao ostvarivanje prava i plemenit čin samoodređenja – čin koji zakon ne bi smio zabranjivati, a moralni sud osuđivati. Govori se o „slobodi“, „dostojanstvu“, „informiranom izboru“ i „pravima“, dok se pažljivo izbjegava podsjetiti da svaki zahtjev za samoubojstvom, prije nego što izražava volju za smrću, sadržava očajnički vapaj boli.
Kada se dragovoljna smrt opisuje kao hrabar i dostojanstven izbor, poruka koja dopire do javnosti pogubna je. Starija osoba koja osjeća da je na teret drugima, bolesna osoba koja se boji da će biti napuštena, osoba s invaliditetom koja osjeća ekonomsku i psihološku cijenu skrbi, mogu uvjeriti same sebe da je smrt čin velikodušnosti prema obitelji ili najčasnije rješenje za njihovo stanje.
Ovdje se očituje duboka proturječnost. Kada očajna osoba pokuša oduzeti sebi život, društvo mobilizira liječnike, psihologe i policiju kako bi je spasilo. Kada se ta ista volja izrazi u određenim kliničkim okolnostima i prevede u zakonski postupak, ona se slavi kao očitovanje slobode. U prvom slučaju potvrđuje se da život treba zaštititi od očaja trenutka; u drugom se upravo taj očaj prihvaća kao temelj jednog prava.
U istim danima u kojima je donesen regionalni zakon o potpomognutom samoubojstvu, naslovnice novina izvještavale su o stravičnim zločinima počinjenima ponajprije unutar obitelji: očevima koji uništavaju svoje najmilije, majkama koje ubijaju svoju djecu, muškarcima koji ubijaju svoje žene ili partnerice, a potom oduzimaju i vlastiti život. Dakako, postoji moralna i pravna razlika između onoga tko ubija članove svoje obitelji i onoga tko traži pomoć da umre. Ipak, u korijenu obaju fenomena možemo prepoznati isti osjećaj očaja.
Očaj je odsutnost svake nade. On je jedna od najdubljih posljedica materijalizma koji vlada suvremenim društvom. Materijalizam se ne sastoji samo u vezanosti uz novac ili materijalna dobra. On je, još radikalnije, shvaćanje stvarnosti koje ljudsku osobu svodi na njezine biološke, ekonomske i psihološke dimenzije. U takvom okviru vrijednost života ovisi o užitku koji pruža, autonomiji koju omogućuje, zdravlju koje čovjek uživa i uspjehu koji postiže. Kada ti uvjeti nestanu, nestaje i sam razlog za život. U najstrašnijim slučajevima oni koji su izgubili svaku nadu ne oduzimaju samo sebi život, nego nastoje sa sobom povući i one koje smatraju dijelom svoje sudbine. Obitelj – koja bi trebala biti mjesto zaštite i ljubavi – postaje poprište krajnje volje za dominacijom: „Ako moj život više nema smisla, ni tvoj se ne smije nastaviti.“ To je đavolsko izokretanje ljubavi, koja više ne traži dobro drugoga, nego ga želi posjedovati sve do njegova uništenja.
Suvremeno društvo obećava sreću kroz blagostanje, užitak, uspjeh i odsutnost svih ograničenja. Ali upravo to lažno obećanje priprema put očaju. Oni koji su odgojeni u uvjerenju da se sreća podudara sa zadovoljavanjem vlastitih želja nisu spremni suočiti se s bolešću, gubitkom, napuštenošću ili neuspjehom. Ako čovjek materijalnu stvarnost smatra jedinim obzorom svojega postojanja, više nije sposoban dati smisao vlastitom životu. Civilizacija koja je obećala autonomiju i ispunjenje svake želje, ali je čovjeku oduzela Boga i nadu u vječni život, ostavlja ljudsku osobu bespomoćnom pred boli i smrću. Očaj je stoga mnogo više od individualnog psihološkog stanja: on je duhovna i društvena bolest našega vremena. To duboko zlo ne može se izliječiti pravnim ili političkim sredstvima. Čovjeku prije svega treba vratiti istinsku nadu – nadnaravnu nadu koja nikada nikoga nije prevarila. No da bi mu se vratila nada, čovjeku se najprije mora vratiti vjera, koja je temelj i pretpostavka nade.
A koja bi to vjera bila ako ne vjera u Boga, Stvoritelja i Gospodara povijesti; u Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja čovječanstva; u njegov Križ, koji je pobijedio grijeh; u njegovo Uskrsnuće, koje je porazilo smrt?
Oni koji prihvate golemu i utješnu viziju vjere razumiju da nisu proizvod slučaja niti bića osuđena na ništavilo, nego stvorenja koja Bog ljubi i koja su pozvana na vječni život. Nada, rođena iz vjere, jest sigurnost da život ne završava unutar uskih granica zemaljskog postojanja i da je čovjek pozvan zadobiti vječna dobra – čak i onda kada se čini da se sve oko njega urušava.
Kršćanska nada ne umanjuje težinu kušnji. Ona, međutim, uči da nijedna prihvaćena i Bogu prikazana patnja nije uzaludna, da nijedna suza ne izmiče Božjem pogledu i da čak i iz najdublje tame Božja providnost može izvesti veće dobro. Kada se na ljudskoj razini čini da je sve izgubljeno, obzorje vječnosti ostaje otvoreno. Upravo taj obzor sprječava da očaj ima posljednju riječ.
