Liturgijska godina s dom Guérangerom: 14. rujna – Uzvišenje svetoga Križa
Dom Prosper Guéranger, OSB
Napomena: Tekst je preveden iz djela Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera i prati liturgijski kalendar tradicionalnoga rimskog obreda. Pojedini liturgijski dani, blagdani i njihovi nazivi stoga se mogu razlikovati od kalendara koji se danas primjenjuje u redovitom obliku rimskoga obreda.
„Po tebi se časni Križ časti i štuje po čitavome svijetu.“
Tako se sveti Ćiril Aleksandrijski obraća Gospi dan nakon velikoga dana u Efezu, kada je potvrđeno njezino božansko majčinstvo. Vječna je Mudrost htjela da se osmina Marijina rođenja počasti proslavom ovoga blagdana pobjede svetoga Križa.
Križ je, naime, zastava Božjih vojski, čija je Kraljica Marija; po Križu ona satire glavu zmije i odnosi tolike pobjede nad zabludom i neprijateljima kršćanskoga imena.
„Ovim ćeš znakom pobijediti.“
Sotoni je bilo dopušteno iskušati svoju snagu protiv Crkve progonima i mučenjima, ali njegovo se vrijeme približavalo kraju. Galerije je, ediktom iz Sardike kojim su kršćani oslobođeni, pred samu smrt priznao nemoć pakla.
Sada je došlo vrijeme da Krist prijeđe u napad i da njegov Križ odnese pobjedu.
Potkraj 311. godine rimska se vojska nalazila podno Alpa, spremna prijeći iz Galije u Italiju. Njezin zapovjednik Konstantin mislio je samo na osvetu zbog nepravde koju mu je nanio njegov politički suparnik Maksencije. Ali njegovi su vojnici, iako toga njihov zapovjednik još nije bio svjestan, već pripadali Gospodaru nad vojskama.
Sin Svevišnjega, koji je kao Sin Marijin postao kraljem ovoga svijeta, upravo se spremao objaviti se svome prvome vojskovođi i svojoj prvoj vojsci pokazati zastavu koja će ići pred njom.
Iznad legija, na nebu bez oblaka, iznenada se pojavio Križ, tri stoljeća zabranjivan. Sve su ga oči ugledale kako sjaji, dok se činilo da mu zapadno sunce služi kao podnožje. Oko njega su se plamenim slovima pojavile riječi:
In hoc vince – Ovim ćeš znakom pobijediti!
Nekoliko mjeseci poslije, 27. listopada 312., svi su rimski idoli sa strepnjom gledali kako se Flaminijevom cestom, preko Milvijskoga mosta, približava labarum sa svetim Kristovim monogramom, koji je sada postao zastavom carske vojske.
Sljedećega je dana odigrana odlučujuća bitka koja je otvorila vrata Vječnoga Grada Kristu, jedinome Bogu i vječnomu Kralju.
„Zdravo, Križu, strašan svim neprijateljima, bedeme Crkve, snago kraljeva; zdravo u svojoj pobjedi! Sveto je Drvo još počivalo skriveno u zemlji, a ipak se pojavilo na nebu navješćujući pobjedu; i car, koji je postao kršćaninom, podigao ga je iz utrobe zemlje.“
Tako je jučer, u pripravi za današnju radost, pjevala Grčka Crkva. Istok, koji nema našega posebnog blagdana 3. svibnja, u ovoj jednoj svetkovini slavi i svrgavanje idolopoklonstva po znaku spasenja koji se ukazao Konstantinu i njegovoj vojsci, i pronalazak svetoga Križa nekoliko godina poslije u cisterni na Golgoti.
No sjećanju na ove radosne događaje 335. godine pridodana je još jedna proslava, zabilježena u Menologiju pod 13. rujna: posveta bazilika koje je Konstantin podigao na Kalvariji i nad svetim Grobom, nakon dragocjenih otkrića njegove majke, svete Jelene.
U istome stoljeću koje je svjedočilo svim tim događajima jedna pobožna hodočasnica, za koju se smatra da je bila sveta Silvija, sestra Rufina, službenika careva Teodozija i Arkadija, posvjedočila je da se obljetnica te posvete slavila s istom svečanošću kao Uskrs i Bogojavljenje.
Ondje se okupljalo golemo mnoštvo biskupa, klerika, monaha i vjernika obaju spolova iz svih pokrajina. A razlog tomu, kaže ona, bio je taj što je Križ pronađen upravo toga dana. Zato je isti dan bio izabran i za prvotnu posvetu, kako bi se dvije radosti sjedinile u jednoj.
Uskrsnuće i Križ: trofeji našega spasenja!
