Izbori u njemačkoj pokrajini Saskoj-Anhalt nisu samo još jedna epizoda u složenoj njemačkoj političkoj stvarnosti. Oni su otvorili pitanje koje će se u Europi očito još dugo vraćati: što se događa kada velik broj građana svoju političku volju povjeri stranci koju politički i društveni establišment smatra neprihvatljivom?
Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 43,8 posto glasova i time postala uvjerljivo najjača politička snaga u pokrajini. Ipak, pobjeda na izborima ne znači nužno i mogućnost preuzimanja vlasti. AfD-u nedostaju tri zastupnička mjesta za apsolutnu većinu, a druge stranke ne pokazuju spremnost na koaliciju s njom. Istodobno, okupljanje svih ostalih stranaka u svojevrsni blok protiv AfD-a također izgleda politički teško ostvarivo.
Tako se pred Saskom-Anhaltom otvara neobična situacija: gotovo polovica birača glasovala je za jednu stranku, ali politički sustav zasad ne pokazuje jasan način na koji bi ta izborna volja mogla biti pretočena u izvršnu vlast.
Kada „zabrinutost“ postane politička poruka
Upravo je u tom kontekstu zanimljiva reakcija crkvenih predstavnika.
Magdeburški biskup Gerhard Feige, zajedno s protestantskim predstavnicima, rezultate je opisao kao razlog za „veliku zabrinutost“. Biskupi i drugi crkveni čelnici pozvali su buduću vlast na poštovanje ustava i dostojanstva svakoga čovjeka. Predsjednik Njemačke biskupske konferencije Heiner Wilmer otišao je korak dalje, rekavši: „Naši najgori strahovi su se ostvarili, ali rezultat moramo prihvatiti.“
Teško je ne primijetiti napetost sadržanu u toj rečenici.
Ako se demokratski izborni rezultat mora prihvatiti, zbog čega se pobjeda gotovo polovice birača opisuje kao ostvarenje „najgorih strahova“?
Naravno, Crkva ima pravo — i ponekad dužnost — upozoravati na opasnosti koje prepoznaje u političkim programima. Kršćanska antropologija nije politički neutralna u smislu da joj je svejedno što se događa s čovjekom, obitelji, siromašnima, migrantima, nerođenima ili slobodom vjere. Crkva ne prestaje biti Crkvom kada govori o društvenim pitanjima.
Ali postoji razlika između moralne prosudbe političkih ideja i političkog svrstavanja.
Upravo je tu granicu podsjetio kardinal Gerhard Ludwig Müller, upozorivši da biskupi ne smiju svoj duhovni autoritet „stavljati na vagu“ za ili protiv neke političke stranke. Njegova je kritika važna ne zato što bi AfD time postao prihvatljiv ili neprihvatljiv, nego zato što podsjeća na nešto temeljno: Crkva nije politička stranka i njezin autoritet nije izborni instrument.
Birači nisu neprijatelji
Postoji još jedan problem koji se ne bi smio izgubiti iz vida.
Kada određena politička stranka dobije 43,8 posto glasova, iza tog postotka ne stoji apstraktna politička kategorija. Stoje ljudi. Deseci i stotine tisuća građana koji su, iz različitih razloga, odlučili glasovati upravo za tu stranku.
Može se kritizirati njihov izbor. Može se upozoravati na ideologiju, retoriku ili pojedine političke prijedloge AfD-a. Može se tvrditi da su neki od tih prijedloga nespojivi s kršćanskim razumijevanjem čovjeka i društva.
Ali nije dobro građane koji su tako glasovali automatski promatrati kao moralni problem koji treba „popraviti“.
Naprotiv, pitanje koje bi političari — a možda i crkveni ljudi — trebali postaviti glasi: zašto je gotovo polovica birača odlučila glasovati upravo tako?
To pitanje može biti neugodnije od jednostavnog proglašavanja političkog protivnika ekstremistom. Ali je mnogo važnije.
Ako birači desetljećima slušaju da su njihovi strahovi neutemeljeni, da njihova pitanja nisu legitimna ili da je svako nezadovoljstvo postojećim poretkom znak moralne zaostalosti, nije osobito iznenađujuće ako će dio njih na kraju glasovati protiv cijelog političkog sustava.
Crkva ne mora šutjeti — ali mora govoriti drugačije
Crkva zato ne treba šutjeti pred političkim promjenama. Ali njezina snaga nije u tome da vjernicima kaže za koga smiju ili ne smiju glasovati.
Njezina je snaga u tome da podsjeti svaku vlast na granice njezine moći i svaku političku stranku na dostojanstvo čovjeka.
Ako AfD preuzme vlast, Crkva će imati pravo i dužnost kritizirati njegove konkretne odluke kada budu protivne kršćanskom shvaćanju ljudskog dostojanstva i općeg dobra. Ali isto vrijedi za svaku drugu stranku.
Jednako tako, Crkva bi trebala moći razgovarati s ljudima koji su glasovali za AfD — ne samo o AfD-u, nego i o njihovim stvarnim životima, strahovima i nadama.
Jer demokracija ne završava nakon prebrojavanja glasova. Ona počinje upravo tada, kada pobjednici moraju pokazati da mogu odgovorno upravljati, a poraženi da mogu prihvatiti volju birača bez demoniziranja onih koji su drukčije glasovali.
A Crkva bi u svemu tome trebala ostati ono što nijedna politička stranka ne može biti: mjesto na kojem čovjek nije najprije birač, pripadnik neke skupine ili politički protivnik, nego osoba čije dostojanstvo ne ovisi o tome za koga je glasovala.
