Postoji jedna neobična pogreška koja je uobičajena među suvremenim ljudima: kad otkriju da je Crkva puna grešnika, zaključe da je kršćanstvo doživjelo neuspjeh. To je otprilike kao kad otkrijete da je bolnica puna bolesnih ljudi pa zaključite da medicina ne djeluje.
Crkva nikada nije tvrdila da je zajednica savršenih ljudi. Tvrdila je nešto daleko neobičnije: da je Bog odlučio povjeriti svoju savršenu istinu krajnje nesavršenim ljudima. Oni kojima se to čini nevjerojatnim neka pogledaju apostole. Petar se odrekao Krista. Toma je odbio povjerovati svojim prijateljima. Jakov i Ivan svađali su se oko toga tko će dobiti najbolje mjesto u Kraljevstvu. Juda je upravljao financijama — što se, gledano unatrag, možda i nije pokazalo kao najsretniji izbor. Pa ipak, Krist je počeo upravo s njima. To je vjerojatno prvi razlog zašto se ne bih previše brinuo kada netko istakne da pape, biskupi i pastiri govore neobične stvari. Katolička je Crkva preživjela i gore.
Revolucija unutar Crkve neobična je zato što je gotovo uvijek provode ljudi koji ustrajno tvrde da se nikakva revolucija ne događa. Stari tip revolucionara barem je podizao barikade. Suvremeni revolucionar sjedne u neko povjerenstvo. On ne kaže: „Promijenit ćemo nauk.“ Kaže: „Naravno da se nauk ne mijenja; samo ćemo ga primjenjivati na posve drukčiji način.“
Tako to ide. Liberal vidi milosrđe i zaboravlja sud. Rigorist vidi sud i zaboravlja milosrđe. Revolucionar vidi promjenu i zaboravlja kontinuitet. Reakcionar vidi kontinuitet i zaboravlja da živa bića rastu. Istinski vjernik vidi nešto drugo: Crkva mora istodobno biti nepromjenjiva i živa; mora istodobno slušati i opirati se zlouporabi vlasti; mora istodobno biti sveopća i partikularna; mora istodobno braniti Petra i dopustiti Pavlu da se Petru suprotstavi „u lice“.
Suvremeni odgovor uvijek glasi: moramo osmisliti nešto novo. Katolički odgovor obično glasi: moramo ponovno otkriti ono što smo zaboravili. Ako katolici više ne poznaju svoju vjeru, dajte im katekizam. Ako svećenici više ne znaju što je svećeništvo, dajte im Misu. Ako biskupi zaborave da su nasljednici apostola, podsjetite ih da su gotovo svi apostoli umrli kao mučenici, a ne kao predsjednici nekog sinodalnog povjerenstva. Ako liturgija postane banalna, ponovno je učinimo svetom. Ako moral postane zamagljen, ponovno govorimo jasno. Ako mladi više ne nalaze ništa za što bi vrijedilo umrijeti, napokon im dajmo nešto za što vrijedi živjeti.
A što onda s Rimom? Ne treba vjerovati da je svaka papina misao izravno pala s neba — čak ni onda kada sjedi u zrakoplovu. Niti treba vjerovati da Crkva prestaje biti katolička onoga trenutka kada papa učini nešto nerazborito. Kako to znam? Upoznajte povijest svoje Crkve.
Papa nije nasljednik Isusa, nego Petra — baš kao što papa Lav nije nasljednik pape Franje, nego Petra. Vjerujemo da božanskom ustanovom mogu upravljati ljudi koji ponekad donose krajnje ljudske odluke. To nije argument protiv katolicizma. To je argument za katolicizam. Jer samo ustanova koja doista dolazi od Boga mogla je preživjeti dvije tisuće godina vlastitog klera. Crkvu neće spasiti oni koji neprestano viču da je sve izgubljeno. Niti će je spasiti birokrati koji misle da se sve mora promijeniti. Ona će se obnoviti na isti način na koji se uvijek obnavljala: po svecima.
Ponekad se zaboravlja da Franjo Asiški nije reformirao Crkvu napisavši dokument o crkvenoj obnovi. Postao je svetac. Terezija Avilska nije organizirala kongres o kontemplativnom sudjelovanju. Molila je. Toma Akvinski nije učinio vjeru relevantnom tako što ju je pojednostavio. Dublje je o njoj razmišljao. A Filip Neri znao je nešto što ponekad zaboravljamo: čovjek može biti posve pravovjeran i pritom se smijati. To čak može biti znak pravovjerja.
Krist je rekao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Nije rekao da vrata paklena neće stvarati nikakvu buku. A ponekad se čini kao da đavao osobito ima vrlo dobar odjel za odnose s javnošću. Ali katolik zna nešto što đavao neprestano zaboravlja: Crkva ne pripada nama. Ona pripada Kristu. To je izvanredno dobra vijest — osobito za biskupe. Ne moramo spasiti Crkvu. Jednostavno je ne smijemo izdati. Ne moramo iznova izmišljati istinu. Jednostavno je moramo predati dalje. Ne moramo izgraditi novo kršćanstvo. Jednostavno ponovno moramo postati katolici.
A kada me netko pita imam li nade za budućnost Crkve, odgovorio bih: naravno. Ne zato što svoje povjerenje polažem u crkvena povjerenstva, sociološka predviđanja ili strateške planove djelovanja. Nego zato što je uskrsnog jutra grob bio prazan. A to je, koliko mi je poznato, još uvijek najvažnija vijest koja je ikada objavljena.
